Marko LjubićMarko Ljubić

Rasprave o državnosti

 Marko Ljubić: Ovu priču posvećujem Mati Graniću i Vladimiru Šeksu, kao poučak iz autentične mudrosti moga sela

Vjerojatno se svi mi sjećamo mudrih savjeta naših baka, majki, starijih ljudi, kojima smo se u djetinjstvu znali požaliti kad bi nas netko izvrijeđao, širio o nama laži, izazivao nas u raznim prigodama, a nismo bili ravnopravni kako bismo to riješavali bez pritužbi starijima. Obično bi mudri ljudi savjetovali – pusti sinko budalu.

U mom selu je bilo nekoliko službenih budala. Jedan Mile je mogao reći što ga je volja, ljudi bi se obično smijali, a Klaunonaj koga bi Mile sapsovao ili mu rekao ružne riječi, koje bi ga među ljudima mogle povrijediti, nije se upuštao s njim u rasprave, jer bi ispao veća budala od njega. Tadašnje budale nisu morale imati nikakve potvrde, nitko nije morao jamčiti njihovu budalaštinu, to se podrazumijevalo po običajnom zakonu. Obično su prema statusu budale dugotrajno naginjali u seoskom miljeu ljudi, rijeđe žene, koji su govorili sve ono što većina drugih ljudi ne bi nikada izrekla, a počesto se javno budalaštinom ili budalom nazivalo i one koji su govorili puno toga što su ostali ljudi željeli reći, ali zbog neke općeprihvaćene seoske javne korektnosti ili standarda javnog razgovora, nisu se usuđivali.

Na status budale se prelazilo kad bi budala prešao s riječi na djela, odnosno nedjela. Tada su se to zvale štete.

Jer, nije lako bilo postati budala. Pri tome, najveći je bio problem to što nije bilo potvrda, niti nekakvih komisija koje bi mogle nekoga proglasiti budalom, što bi značilo da bi ga mogle ako se nekako i nekad opameti kako se to govorilo, proglasiti normalnim ili dovoljno pametnim, da ne nosi više naziv budala. Sa seoskim budalama ljudi nisu dogovarali nikakvu suradnju, primjerice zajedničko oranje, ispomoć u važnijim poslovima, njima se nije ništa prodavalo ili od njih kupovalo, a nije ih se zvalo ni na svjedočenja oko podjela imovine ili bilo kakvih važnijih dogovora. Prednost seoskih budala je bila i njihova bezgrješnost, jer je to ljudima puno puta govorio seoski fratar. Tijekom života shvatio sam da moje seoske budale iz djetinsjtva zapravo imaju ili poznaju svi ljudi koje znam. Svi su imali ili seoske budale, kvartovske budale, ulične luđake, čak i u višekatnicama budale ulaza. Budala je bilo i u školama, na poslu doduše rijeđe, u parkovima, na stadionima. Jednostavno, bez njih se nije moglo. Služili su kao neka vrsta orjentacije normalnim ljudima.

A najčešća zajednička oznaka za njih je bila to što su mogli sve što su htjeli, pri čemu je razlika između budale i razbojnika u tom shvaćanju bila u tome, da se na budalu nitko nije osvrtao, a na razbojnika jest. Dakle, opća minimalna mudrost je bila – ne petljati s budalama, a pogotovo ne ulaziti s njima u polemike, rasprave, dokazivanje, jer uz to što ništa među ljudima ne bi postigao ispao bi i sam budala.

Našega Milu smo mi djeca najčešće iskorištavali da uradi nešto što bismo mi pritajeno željeli, a nismo smjeli zbog straha od kazne roditelja. Volio je pušiti, pa bismo mi nekako ukrali cigaretu starijima, te se pogodili s njim da uradi neku svinjariju za cigaretu. Bio je spreman za cigaretu uraditi sve. Pokazivao je pimpek, psovao kome god stigne sve što bismo mi smislili, a on znao nekako izgovoriti, udarao bi kamenom krave, neku babu koja nas je tužakala roditeljima ako nismo glasno i uvijek pozdravljali s Hvaljen Isus i Marija. Vodili smo ga do čuvanih vinograda s ranim grožđem koje su vlasnici, obično stariji podosta zadrati ljudi danonoćno čuvali, a on bi udarao kamenjem prema njihovim čuvarskim kolibama, skretao im pozornost, dok bismo mi uskakali u vinograde i krali grožđe.

Uglavnom seosku budalu Milu se moglo svakako iskoristiti i bio je u mnogočemu dragocjenost. Čak smo ga znali nagovoriti da spuštenih hlača i gaća navali prema već odraslim djevojčicama, a kako bi ova priča imala i svoju suvremenu inačicu, dodat ćemo i njegovu spremnost navaliti i na dječake, jer kako rekoh, valja biti korektan prema različtim spolnim sklonostima. Iako, ruku na srce u nas tada nije bilo gayeva niti pedofila, niti smo znali što je to, a ako bismo čuli riječ „peder“, to smo držali gradskom uvredom koju su stariji donosili i takose obraćali jendi drugima tijekom prepirki. To se smatralo nečim moderno pogrdnim.

Ali, kako rekoh, valja biti politički korektan, pa Mili dodajmo i tu proseksualnu namjenu, te nama tu ranodjetinju svijest o seksualnim različitostima, da ne ispadnemo potpuno primitivni. Iako smo, kako rekoh, bili.

Mile manje više nije dolazio pod udar nekakvih kazni ni zbog čega, sve do jednom. Kad je netko, a nikada nismo saznali tko, nagovorio Milu da obere Jakišine paprike, koje je vrijedni Jakiša uzgajao za tržnicu, a bile spremne za berbu drugoga jutra, bogme sustigla seosku budalu Milu kazna. Budala Mile se inače tjekom ljeta stalno skitao ispod polja, pa je Jakiša prvoga njega ugledao u blizini njive. Jakiša je otkrio po njegovim cipelama, na kojima je toga jutra bilo blata s njegove njive koju je večer ranije zalijevao, da je Mile bio u njegovim paprikama. I cipele su vjerno nalegle u sviježi trag. Pa mu je zaprijetio, galamio na njega, a kako Mile nije shvaćao što je kriv i što ga pita, i zbog čega viče na njega, pokušavao mu je bez cigarete pokazati pimpek, valjati se također džabe, a kad to nije pomoglo počeo je plakati. I budala Mile bojao se batina, a Jakiša je bijesno urlao i zamahivao rukom. Iako ga nije udarao.

Nesretni Jakiša je vidjevši da je sve uzalud zgrabio Milu za ruku i odveo ga njegovoj kući na vrh sela. Tamo je bila njegova majka, stara žena, ali i brat koji nije bio budala. I bogme, Jakiša je natjerao Milinoga brata da mu plati paprike, jer se Mile nije mogao sjetiti tko ga je nagovorio na štetu. Taj nemili događaj postao je i predmet fratrova interesa, pa je na nedjeljnoj pučkoj misi grmio njegov snažni glas s oltara iznad prestrašenog puka, a prijetnje i prokletstva kojima je on prijetio onome tko iskoristi nesretnoga Milu, dobro su uzdrmale selo. Pogotovo fratrove riječi da je pošteno da ljudi naplate štete od onoga tko Milu nagovara na zlo, jer je on kako smo rekli - bezgrješan.
Tako je postalo neisplativo nagovarati Milu na štete.

Pouka je bila da nije problem nekoga držati budalom ako psuje, prijeti, a ništa ne može učiniti, ako čak i seksualno uznemiruje nedužne djevojčice ili suvremeno i tolerantno rečeno i dječake, problem bi nastao kad bi budala za tuđi račun napravila ozbiljnu materijalnu štetu. A pogotovo ako bi se to ponavljalo, pa te štete postajale sve veće. Zato je selo uvelo reda i znalo se tko plaća Miline budalaštine. Tako je, čuo sam bilo i u ostalim selima koja su imala svoje službene budale.
Ima li priča o seoskoj budali Mili i tisućama takvih u iskustvima ili doživljajima stotina tisuća, milijuna ljudi koji svi pamtimo neku lokalnu budalu, svoje političke ekvivalente? I to, međunarodne?
Ima.

Seoska budala Mile i hrvatska politika prema Srbiji

Mene ništa kao hrvatska službena politika prema Srbiji ne podsjeća na našu seosku budalu Milu. U ovoj političkoj priči Srbija mi sliči na seosku budalu, a Hrvatska na nas ostale, koje stariji, roditelji ili iskusniji i mudriji suradnici, savjetnici, primjerice Mate Granić ili Vladimir Šeks, saveznici, stalno savjetuju – ma pustite budalu. Pa Srbija smije sve živo i reći, a bogme i uraditi. Smije napasti Hrvatsku, smije popaliti pola zemlje, opljačkati, pobiti stotine, tisuće ljudi, silovati koga stigne i to ne izmišljajući lažne primjere seksualnih različitosti, a ne treba i ne odgovara ni zbog čega. Nužno se pitati - je li netko vjerodostojan proglasio Srbiju međunarodnom budalom koja je uz sve ostalo na taj način postala – bezgrešna?

Pogotovo jer većina Srba vjeruje u svoju političku i nacionalnu bezgrješnost.

Tako svakodnevno slušamo izjave vodstva srbijanske države da umjesto Republike Hrvatske imamo Baniju, Dalmaciju, Slavoniju i Hrvatsku, te Republiku Srpsku Krajinu, te prozivaju nas da smo pobili ljude koje su oni pobili, lažu da su oslobodili Vukovar, da su bili nejač u srpsko-hrvatskom ratu doduše s nekoliko tisuća topova, tenkova i mitraljeza, da smo ih protjerali i slično.

Zatim ponavljaju da im trebamo platiti štete svih vrsta zbog toga što im nismo dali da nas okupiraju i usreće progonom, te da se trebamo civilizirano ponašati. Kako to nije uvijek lako slušati, a sve su češće i gnjevne reakcije ljudi u Hrvatskoj, meni sečini da naše državno vodstvo s SrbijaMene ništa kao hrvatska službena politika prema Srbiji ne podsjeća na našu seosku budalu Milu. U ovoj političkoj priči Srbija mi sliči na seosku budalu, a Hrvatska na nas ostale, koje stariji, roditelji ili iskusniji i mudriji suradnici, savjetnici, primjerice Mate Granić ili Vladimir Šeks, saveznici, stalno savjetuju – ma pustite budalu. Pa Srbija smije sve živo i reći, a bogme i uraditi. Smije napasti Hrvatsku, smije popaliti pola zemlje, opljačkati, pobiti stotine, tisuće ljudi, silovati koga stigne i to ne izmišljajući lažne primjere seksualnih različitosti, a ne treba i ne odgovara ni zbog čega.vremena na vrijeme pita mudrije države i institucije u inozemstvu, koje su valjda u svojoj prošlosti imale više iskustva s takvim budalama, za savjet. Pogotovo ako nisu raspoloženi za savjete Granić i Šeks. I sve mi se više čini da je najvažniji savjet vrlo sličan savjetu koji smo mi kao djeca dobivali od naših mudrih starijih - ma pusti budalu.

E, sad se stvari dovode do sljedećeg problema, jer se država mora znati i praktično postaviti prema međunarodnoj državnoj budali, pogotovo ako se netko kao Srbija ponaša potpuno, što bi u mom kraju mudri ljudi rekli – mimo svita, pa radi ono što nitko živ ni ne pokušava raditi. Kako se postaviti prema takvim postupcima, kako spriječiti gnjevni puk iz svoje zemlje da nešto zlo ne uradi, pogotovo ako Srbija izvozi svoje budale u Hrvatsku i tu djeluju kao da nema Hrvatske? U konačnici od koga naplatiti štetu, ka ošto je Jakiša uradio kad mu je Mile pobrao paprike za tržnicu. Tko je u ovome slučaju brat, odnosno staratelj međunarodnoj političkoj budali Srbiji?

I, što nije manje važno, tko u suvremenom svijetu u međunarodnim odnosima ima pravo valjano potpisati dokument, odnosno neku vrstu službenog certifikata da je jedna država – politička budala?

Takvoga za sada nema, ili bar ja ne znam da postoji. A opet, ne može se nekoga proglašavati bezgriješnim i potpuno neodgovornim ako nema potvrdu da je budala, zar ne?

Dakle, kako naplatiti štetu koju je stvarno napravila i opet namjerava napraviti politička međunarodna budala Srbija svojim susjedima?

Je li mudro odmahivati rukom na srbijanske svakodnevne provokacije, budalaštine, poruke i pouke, i komentirati – pusti budalu?

Lako se u ovome slučaju smijati Japancima, Australcima, može ovo biti smiješno i Senegalcima, ali bogme nekome tko pamti malo događaje od nazad dvadeset i šest godina u Hrvatskoj, nije do smijeha. A pogotovo tko pamti ili zapaža službene srpske rekacije na te događaje, te priče o genocidu nad Srbima, progonu Srba, ili njihovoj današnjoj ugroženosti u Hrvatskoj. Nazad dvadeset i šest godina nije bilo dokaza, bar ne službenih, da je Srbija međunarodna budala iako su to stariji Hrvati godinama potiho govorili iz iskustva, jer tko bi zaboga međunarodnoj budali dao topove ili zrakoplove, tenkove i golemo oružje? Ali danas, kad slušamo kako oni svijetu predstavljaju te događaje - nema razloga ne reći da su to budalaštine i to s certifikatom jer ne snose nikakvu odgovornost za to što rade. Ili, pogotvo kako se diplomatski i politički odnose prema događajima u Hrvatskoj, odnosno u tuđem vinogradu figurativno rečeno, jer nikako da prihvate da je vinograd - hrvatski. Nema razlike između njih i moje seoske budale Mile.

Je li mudro odmahivati rukom na srbijanske svakodnevne provokacije, budalaštine, poruke i pouke, i komentirati – pusti budalu?

Ja mislim da nije. Sve dok netko ne prihvati da snosi štetu za to, a ako neće nitko, onda Srbiju, međunarodnu Granic Seks1političku budalu, treba sanitarno izolirati dok se ne opameti. Kao što su srednjovjekovni gradovi sprječavali prodor smrtonosne kuge. Da bi se to moglo, svijet mora nekako odlučiti da je Srbija međunarodna politička budala.

Nužno je uspoređujući seosko ponašanje prema budali Mili i današnje hrvatsko ponašanje prema međunarodnoj političkoj budali Srbiji, koja uz to nema službenoga staratelja ili roditelja koji bi platio njihove štete, reći da je selo bolje znalo reagirati na Miline budalaštine. Nitko se nije obazirao na njegove riječi, ali bogme, ako je upao u vinograd, probušio gume na tadašnjim rijetkim folcikama, ili pokrao Jakišine paprike, brat je nadrapao. Morao je platiti štetu. Ovu priču posvećujem Mati Graniću i Vladimiru Šeksu, kao poučak iz autentične mudrosti moga sela.

Marko Ljubić

Sub, 8-08-2020, 22:11:52

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.