Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

Velik hrvatski lūk

Prvo trebam naglasiti kako bi za tjedan dana burnih političkih događaja u RH trebalo ispisati desetke i desetke analitičkih stranica. Zato sam (i) danas toliko dug.

Velik je hrvatski i povijesni san pri kraju ostvarenja. Hrvatska je napokon spojena. Taj san je Pelješki most za kojeg Pelješki mostimam samo jednu dilemu: nazvati ga mostom Marka Pola ili Petra Šegedina? To nije samo most, to su i pristupi, nadam se uskoro i auto cesta od Ploča do mosta. Prema Google maps ona je zastala ponad Ploča i skrenula sjeverno put Međugorja te stala nekoliko kilometara prije. Ostaje dakle još dobar komad do mosta. Nadam se i spajanju Dubrovnika s punim profilom auto ceste. Budimo ponosni, ovim grandioznim mostom, domovina nam je još ljepša i još privlačnija.

I dok slavimo spajanje Hrvatske i krasan most, koji se usput, sjajno uklapa u krajolik, treba istaknuti nešto o čemu se slabo govori. Najčešće se ističe kako je to spoj hrvatskog sjevera i juga, most važan i za Europu, ali se nikada ne kaže da je to i most od kojega će i BiH-a imati velikih, dugoročnih koristi. Most je i brza prometna spona istoka i zapada. Unutrašnje Herceg – Bosne s vanjskim morem, morem Pelješkog kanala, a prije svega Korčule, Mljeta i pučinskoga Lastova. To je iskorak BiH na buduće hotelske plaže zapadnog (sada nerazvijenog i pustog) Pelješca. Do odredišta do kojih se do sada rjeđe putovalo jer su bila predaleko. Most će biti poziv i radnoj snazi i malim obrtnicima iz RH i BiH da dođu raditi na poluotoku, ali i na okolnim otocima. Svima će njima most olakšati dolazak, rad i povratak.

Most je i predispozicija povijesnog koridora koji godinama vrlo sporo ulazi u BiH. Penetrira, kao neželjen, sa sjeverne, gornje strane. Ali taj koridor ipak već pomalo ulazi u BiH, kao kvalitetna spojnica (ugrubo) Budimpešte i Neuma. Povijesno odsječenih krajeva. Iz jedne sjeverne i daleke Varšave primjerice, bit će kud i kamo kraće autom tada putovati na Budimpeštu pa za Pelješki most i na južni Jadran, nego što je to danas. Auto ceste to čine lako mogućim. A Budimpešta je veliko središte koje privlači iz svoga zaleđa brojno stanovništvo do sada orijentirano uglavnom na Crno more. I nije to jedina metropola. Pelješki most uparen s koridorom kroz BiH mogao bi razdvojiti dosadašnji jedinstven val ulazaka u RH kroz Sloveniju i Mađarsku i na ulazak kroz BiH. Svi se plusevi i minusi (za Hrvatsku) tek trebaju pokazati ,ali potencijal za BiH je neupitan. A ta rigidna bošnjačka BiH-a još nikako nije svjesna dolazećih gospodarstava i potencijala, od kojih bi mogla i uskoro hoće, i te kako osjetno profitirati. O cijenama nekretnina da i ne govorim.

Bošnjačko ne napretku

Bošnjački dio BiH, sve u korist vlastite štete, svim je silama nastojao zaustaviti tu velebnu građevinu. Oni su naime imali plan od Neuma napraviti veliku jadransku luku. Pri tome se nisu osvrtali na podmorski kameni prag pred Neumom koji onemogućava uplovljavanje velikih brodova. Istina, Slovenija je (kao mogući primjer) posljednjih godina učinila nemoguće: plitku je luku Koper (doduše pješčanu) uspjela produbiti do te mjere da je pobijedila i stostruko nadmašila luku Rijeka, koja je Bogom dana duboka. Tako nešto sanjali su i militantni Bošnjaci, oni, koji u Hrvatskoj vide neprijatelja unatoč ratnim strahotama u kojima bi država BiH-a nestala da nije bilo Hrvatske. U kojima je bilo Izetbegovićtoliko ranjenih, iseljenih i stradalih a koje je sve besplatno zbrinula Hrvatska. I ne samo to, već je i oružje išlo preko RH i vojna obuka i još toliko toga. Sjetimo se samo dvostrukog generala, veličanstvenog Slobodana Praljka. Što je sve i koliko toga samo on učinio da BiH oformi svoju vojsku, obrani se i preživi opaku srbijansku agresiju... Bez Hrvatske, jasno je, to nikako ne bi prošlo.

No sve se to zaboravlja u militantnih Bošnjaka na čelu sa sinom, Bakirom Izetbegovićem čiji je upravo otac, kao predsjednik napadnute BiH, kumio i molio Franju Tuđmana da mu pomogne. U očaju, nudio mu je čak i dio svoje države (!) Cazinsku krajinu, sve samo da se BiH spasi. Splitskim sporazumom, hrvatska je pomoć postala stvarnost, Hrvatska vojska još je jednom junački pobijedila, a Vesna Pusićeva to je htjela oklevetati kao nasilnu intervenciju Hrvatske vojske u drugoj suverenoj državi. Manolić i Mesić, žalosni otpadnici od predsjednika i njegove pobjedničke politike, godinama su uprezali sve svoje snage ne bi li bijedno, post mortem, dokazali zgoljnu laž: Predsjednik je želio podijeliti Bosnu. A kako je želio, kad je odbio poklon Alije Izetbegovića i Cazinske krajine? A kako je želio, kad je vrlo dobro znao da svijet i Europa nikada ne će pristati na izmjene granica unutar propale Jugoslavije? A kako je želio kad je dobro znao za zaključke Badinterove komisije o nepromjenjivosti granica unutar propale Juge? Koji jalov stupidarij mrzitelja Tuđmanove politike i pobjede!

I sada su ti i takvi militantni Bošnjaci sanjali kako bi zabili klin Hrvatskoj i preko svoje bogate muslimanske braće na Bliskome istoku te od Neuma učinili prljavu industrijsku luku. Oni bi sigurno razbijali onaj kameni prag na morskome dnu pred Neumom; oni bi sigurno manijakalno produbljivali pješčano morsko dno na dijelu podmorja današnjeg Pelješkog mosta te u okolini, ali u tim svojim grandomanijama i pri sramotnoj osveti Hrvatskoj, nešto su zaboravili. Zaboravili su ekologiju Maloga mora, Stonskog zaljeva i pripadajućih školjki. Kad bi se njihov megalomanski plan prihvatilo i ostvarilo, sa stoljetnim uzgojem školjaka bilo bi gotovo. Prirodne struje, koje sada boćatim morem hrane malostonski zaljev i tako divno pospješuju rast kamenica, a koje su europski kulinarski i gastronomski vrh, doživjele bi tektonsko uništenje. Prvo pri miniranju. A sama činjenica, da bi Neum postao velika jadranska industrijska luka, glavna i najveća i jedina međunarodna luka BiH, donijela bi nezamisliva zagađenja. Kako u podmorju, tako naročito i na kopnu. Pogledajmo samo na što se, pri prekrcaju rudače, godinama bezuspješno žale mještani Ploča. Dakle, osim klina Hrvatskoj za gradnju mosta, to bi bio kraj i malostonskim, opjevanim kamenicama. Tako važnom izvoru prihoda ovom lokalnom stanovništvu. Još od pamtivijeka.

Sada, s Pelješkim mostom, militantni islamisti iz političkoga vodstva, odsanjali su svoje propale snove. Ne će biti ni pretvaranja Neuma u značajnu industrijsku jadransku luku, ne će biti niti manijakalnog devastiranja podmorja, miniranja i produbljivanja. Neum želi turizam (i sa sjevera) a most tu može značajno pomoći. Bit će znatne gospodarske koristi po BiH, koju Bošnjaci (još) ne razumiju, na trasi Budimpešta-Neum. Uostalom, ne može nikoja susjedna zemlja, svojim agresivnim snovima, uništavati prirodu i gospodarstvo susjedne suverene države. Točka.

HDZ-ova igranka

Zaključno, HDZ-ova igranka na mostu razgalila je Plenkovića pa se isti odao neprimjerenoj negativnoj poredbi: „Most je tako visok da bi ispod njega, da je u upotrebi, mogao proći i Titanik“ (usput: dug 269 m). Osim što je ta poredba negativna, treba reći i da je sasvim netočna. Titanik je naime bio visok 53,3 m ali to je bila visina samo do vrhova dimnjaka.


Titanic.

Taj je parobrod imao još i visok pramčani i krmeni antenski stup, a oni su još najmanje 5 metara bili viši od dimnjaka. Prema tome kako bi Titanik mogao proći ispod Pelješkog mosta? Čisti nonsens.

Umjesto te loše poredbe, Plenkoviću bi bilo daleko bolje da se osvrnuo na moderno pomorstvo i sva njegova iznimna čuda: recimo na kruzer iz 2018. godine “Symphony of the Seas” (dug 362 m) koji je visok 72 metra i ima nevjerojatnih 18 paluba. Kakav dakle Titanik iz 1912-te? Današnji kruzeri punih su 17 metara viši od Pelješkog mosta! Ali Plenkoviću, podrijetlom mislim Dalmašu, nije stalo do činjenica. On se služi bombastički i politički trulim metaforama, pa makar i negativnim i pogrješnim i loše odabranim podacima.

I to nije sve. Ni blizu. U večeri spajanja, igranka na mostu nije mogla proći i bez maestralne gluposti koju je prvi Plenkovićizvalio Plenković, a za njim su to onda ponavljali njegovi ministri pa na kraju se ukazao i penzioner Luka Bebić, uvaljujući se Plenkoviću i tv kameri. Maestralna njihova politička glupost, koju su svi opijeni izvaljivali, nije ni blizu hrvatskoj povijesti. Glasila je da Hrvatska nije bila punih 303 godine spojena kao što je to sada. No, Karolina Vidović Krišto omogućila im je da se svi tvrdo prizemlje pokazujući poznatu povijesnu istinu i kartu Banovine Hrvatske još iz anno domini 1939-toj: Hrvatska je tada (i te kako) bila spojena. Nije znači „fascinantno“ riječ o 303-godišnjoj razdvojenosti, nego o „samo“ 82-godišnjoj. Ukratko, dok na vlast nije došao Ukrajinac Tito i oteo hrvatski teritorij novosklepanoj BiH. E da je Hrvatskoj oduzeo samo taj teritorij...

Još se netko temeljito obrukao na proslavi. Bio je to kamerman HTV-a (očito jedini) na mostu, koji je između ostaloga izjavu predsjednika Vlade snimao između glave i ramena dvaju drugih snimatelja koji su stajali ispred. Sve dok mu kamera nije krepala a prijenos (čak dva puta!) nije pukao. Zatim je vrludao sa spuštenom kamerom snimajući stopala, ogradu mosta, pa čak i plastične kabine WC-a. Njemu netko, tko sebe zove redateljem prijenosa, s HTV-a nije rekao da je u izravnome prijenosu a redatelju očito nitko nije rekao da pijana vrludanja objektivom po podu ne treba prenositi izravno u (skupe) programske minute. Ukratko, ne zna ljevica što radi desnica na HTV-u. Ipak, snimatelj iz drona osvjetlao je (svoj) obraz, prenoseći odlične kadrove mosta i okolnih barki na moru, a iz zraka. Među diletantima, srećom, nađe se i pokoji profesionalac.

Smušen i nepravedan general

Postrojbe HOS-a ustrojio je prvo i prije svih, hrvatski mučenik, rodoljub i uznik Dobroslav Paraga sa svojim HSP-om. Jedan od posljednjih hrvatskih golootočkih mučenika kojeg je Titov režim, čak i poslije smrti tog svjetskog zločinca Ukrajinca, mučio, razbijao i doživotno mu uništavao zdravlje. Postrojbe HOS-a imale su uniforme kad to Hrvatska vojska, ZNG, još nije imala. Ti hrvatski dečki, junaci, u rov su odlazili na zimu, u blato i vodu, slabo ili nikako naoružani. Nažalost, u vodstvu HSP-a došlo je do raskola s ulaskom Ante Đapića i neki su HOS-ci kasnije isticali kako je upravo Đapić bio grobar HSP-a. Srećom, tada se već ustrojavala Hrvatska vojska u svojim začecima, znana kao Zbor narodne garde. Stigle su i prve vojne odore a i nešto opreme i naoružanja.

U to vrijeme najveći je hrvatski cilj bio međunarodno priznanje. Zli glasi trubili su kako je pad Vukovara, sredinom studenog 1991. bio namjeran kako bi se svijetu pokazala sva zloćudnost srbijanske zločinačke agresije. U obrani Vukovara dečki iz HOS-a dali su legendaran doprinos o kojem se dugo nije smjelo javno govoriti. No, svjestan njihove Miljavacherojske borbe, svjestan žrtve koju su dečki dali u životu i krvi, Predsjednik prevodi HOS u postrojbe Hrvatske vojske. Tako svi ulaze u povijest. Ne niječe ih, ne odbija ih priznati, ne traži da se odreknu ni svog pozdrava ni svog znakovlja, smatra ih ponajboljim borcima. Još se sjećam zgrade na Tomislavovu trgu na kojoj je bila oglasna ploča s desecima osmrtnica dečkima koji su poginuli.

I sada dolazimo do neznalačke i smušene izjave generala Pavla Miljavca koji se poziva na govor Predsjednika, u tom vremenu borbe za međunarodno priznanje, i poziva nas danas na odricanje od pozdrava Za dom spremni, jer da je tako govorio i sam Predsjednik. Čak ambivalentno kaže: neka dečki obilježavaju, ali neka danas više ne viču Za dom spremni. Ukratko, odrecite se vaših suboraca, odrecite se junačkog pozdrava, s kojim ste se bodrili dok ste krvarili pred stostruko jačim neprijateljem. Recite: ma to je bilo nekad. Danas više nije važno. Recite, mi se odričemo našeg ratnog puta. Mi ćemo samo tu nešto malo tiho i pažljivo da ne naljutimo orjunu, obilježavati mjesta stradanja naših suboraca (ako smijemo) ali ćemo zanijekati znakovlje HOS-a i pozdrav Za dom spremni. Nije nam više ključno.

Posljednji jugoslavenski predsjednik Stipe Mesić otišao je još i dalje, pa je u Srbu, na ovoljetnoj proslavi mnoštvenog Mesićdrugosvjetskog četničkoga klanja nad Hrvatima, u svojem govoru, ispalio iznimnu uvrjedu svoje inače legendarne i poslovične mudrosti: „HOS nije nikada i nigdje ratovao!“ Tako zbori onaj koji je pjevao i ustašama i partizanima a danas je veliki antifašist. O nestalim čekovima (naravno) on još uvijek ne zna ništa... možda ni oni nisu postojali? Tko zna.

Sličan šete bandjere, general Miljavac se tako „argumentirano“ poziva na govor predsjednika koji je tada kazao kako nikada ne bismo bili međunarodno priznati da smo modernu Hrvatsku temeljili na ustaškoj povijesti. Predsjednik je tada tražio da se uskladimo s europskim i svjetskim zahtjevima i da na tome uznastojimo voditi modernu hrvatsku politiku kako ni poslije međunarodnog priznanja ne bismo iznevjerili danu riječ. Pri tom velikom cilju hrvatske samostalnosti i suvereniteta, Predsjednik je pred Uredom predsjednika u Predsjedničkim dvorima držao čak i Titovu bistu. I time izazivao velika negodovanja hrvatskih smušenjaka, koji nisu vidjeli krupniju sliku ali je izazivao i brojna čuđenja svjetskih moćnika kojima je bista bila i namijenjena, a koji su dolazili na Pantovčak. Njima je time čepio i (uspješno) začepio usta o ustašizaciji moderne RH kao navodnom nastavku NDH.

Prijelomna vremena

Trebalo je dakle uspješno ostvariti političko-diplomatsku ofenzivu i Republiku Hrvatsku ugraditi u svjetski demokratski poredak. U tom svjetlu treba gledati Predsjednikovo ograđivanje od HOS-a a ne zato što bi Predsjednik osobno vjerovao u nekakvu sumnjivu djelatnost HOS-a na frontama, na bojišnicama diljem Hrvatske. Ne zato što bi HosPredsjednik držao da dečki iz HOS-a nisu bili sjajni hrvatski branitelji i dragovoljci. Ne zato što bi Predsjednik vjerovao kako njihovo znakovlje i njihov pozdrav nemaju časno mjesto u prvim obranama bezdušno napadnute domovine. Ne zato što bi Predsjednik vjerovao kako oni nisu bili legende obrane Vukovara, Bogdanovaca... Ne zato što ne bi priznavao njihovu junačku žrtvu po svim bojišnicama diljem domovine. Jer, da ih je doživljavao kao negativne, nikada ih ne bi integrirao u Hrvatsku vojsku.

I kada general Miljavac, vrlo koristoljubivo i prozirno, vadi iz vremena, čupa, određene izjave Predsjednika iz onoga doba, on pokušava stvoriti ukupnu povijesnu krivotvorinu. Želi se ukrcati na vlak trgovačke koalicije Plenković-Pupovac-Pusić- Kraus. On želi uvesti stanje prije priznanja i neposredno poslije njega te sve to protegnuti na dan danas a to je potpuno smušeno, povijesno i politički nerazumno i činjenično pogrješno. Neki bi čak rekli i pokvareno. Jer sve to na račun poginulih, ranjenih i preživjelih junaka HOS-a - vrlo je uvrjedljivo i ponižavajuće.

Nitko ne smije, ne može i ne će, nekažnjeno pokušati izbrisati herojstvo s početka rata, ma tko vodio HSP, HOS i zatim pobjedničku Hrvatsku vojsku. Činjenica da to general Hrvatske vojske Miljavac pokušava, sluganski je uradak spram orjune i nenarodne vlasti u Hrvatskoj na čelu s Plenkovićem i Pupovcem. Čak, to je i negiranje temeljnih vrijednosti same pobjedničke Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, posebno dragovoljaca, koji su zajedno dali nemjerljiv doprinos i ogromnu žrtvu u krvi i životu. General Miljavac, ovakvim poslušničkim izjavama zavrijedio je da zatražimo od njega da skine odoru Hrvatske vojske. Neka se bavi Plenkovićevom švercerskom političkom koalicijom, neka uđe u to kaljužno politikantstvo, neka grakće iz (kokošinjskog) Sabora. Ali, da će i dalje vrijeđati dragovoljce i junake Domovinskog rata, to (besposljedično) bome ne će. Jer ovo nije ni prvi ni jedini ispad generala Miljavca. Mnogo je on štete već napravio u Hrvatskom generalskom zboru iz kojeg su mnogi ugledni pojedinci, upravo zbog njega, protestno izašli. Ali on nastavlja i sasvim nepotrebno traži svog političkog oca ili mamu (još se ne zna) kojoj se redovito, i po političkoj potrebi Plenkovića, uredno klanja. Sve je to vrlo nedostojno časničke odore Hrvatske vojske i svih žrtava, koje žive negoduju a mrtve se okreću u grobu.

Na kraju, mnogi se već dugo pitaju, što to generalu Pavlu Miljavcu uopće treba? Što to sve treba generalu Tomi Medvedu? Baš kao: što je sve to trebalo i brigadiru Anti Kotromanoviću? Zar njihove mirovine nisu obilate? Ili su se zaželjeli novog društvenoga značaja, žele biti novi i veliki politički faktotumi? Ma kako li jadno.

Sprem'te se sprem'te četnici

U nas se povremeno čuju smiješni a potpuno nerazumni glasovi koji kažu: Olujom je poražena ideja Velike Srbije. Kakva glupost! Veličanstvenom Olujom 1995-te poražena je tzv. krajina donekle i Srbija Slobe Miloševića ali ideja Velike Srbije jaše i dalje. Oni, koji bi odustali od te ideje i priklonili se europskom putu Srbije, završili bi kao Đinđić: s metkom u čelo. Usred bijela dana. A Velika Srbija (pravoslavno i na vječni pogon SPC) jaše i dalje. I, kako kaže veliki hrvatski akademik Josip Pečarić, matematičar svjetskoga ranga i ugleda i značajan hrvatski publicist s preko stotinu objavljenih knjiga, to su zečevi. Inače naš je akademik neželjen gost u svim jugo-medijima u RH, trajno im je neželjen i odiozan. Nije podoban.

S vjerom u punu snagu Hrvatske vojske, četničku parolu ovih dana: sprem'te se sprem'te četnici on opravdano čita kao: trč'te, trč'te zečevi. Akademik je Pečarić naime citirao samog njihovoga vožda: Slobu Miloševića, koji je prečanske Srbe i njihovu vojsku pred Oluju i za Oluje nazvao zgoljnim zečevima. Tako su naime, pred Hrvatskom vojskom, bježali. Vojska zečeva.

No, u svemu tome, vrlo je čudno što RH uopće ne reagira, a na to nas upozorava hrvatski rodoljub, pjesnik i diplomat Mile Pešorda, na najnovija četnička huškanja iz same Srbije. Činjenica da srbijanski ministar policije Aleksandar Vulin urla o projektu „Srbskoga sveta“ dok mu Aleksandar Vučić, kao predsjednik države, plješće tabanima iz prvoga reda, upućuje na nastavak velikosrbskoga programa za kojeg dva Aleksandra sada kažu kako nije pravo vrijeme ali će to vrijeme, uskoro, svakako doći. Na to presizanje, Hrvatske reakcije nema, baš kao da i nije riječ o ministru u Vladi RS i samome predsjedniku srbijanske države! Baš kao da i nije riječ o najvišim dužnosnicima (susjedne) države Srbije. Kandidatkinji za ulazak u EU!

Ne zaboravimo da je 80-ih godina upravo hrvatska i slovenska i BiH šutnja omogućila maligni (a neometan) uspon Slobodana Miloševića. A znamo kako je taj „uspon“ završio i uz koliko žrtava i razaranja i prognanih. Šutjeti danas, znači ponoviti uvod u staru i vrlo dobro poznatu agresiju Srbije, koja nikada ne će odustati od svojih SPC apetita spram zapada i hrvatskog toploga mora. Jer tu je večna im Pećka patrijaršija.

Vidi više na poveznici.

Javor Novak

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 26-10-2021, 23:19:29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.