Čestitamo!

U U nekoliko se dana slilo više događaja koje moramo i želimo s ponosom pamtiti. Ove je godine obljetnica Blajburške tragedije i žrtve Križnoga puta nekako prošla neopravdano zaboravljeno mada je predsjednik Vlade RH došao u Macelj i poklonio se žrtvama. Došao je i pred oltar u Petrovoj crkvi u Vlaškoj u Zagrebu povodom Dana državnosti. Kad bismo bili naivni i zaboravili izbore, rekli bismo: Eppour si muove.

Jugoslovenska proljevičarska internacionala već nekoliko godina rovari po Austriji naročito oko Bleiburškoga polja i uzaludno misli i uznastoji kako će seoskim austrijskim zabranama dokinuti ukupnu višedesetljetnu memoriju hrvatskoga naroda i skriti ili umanjiti ogromnu količinu svog tzv. antifašističkoga zločina. Naravno, austrijska policija oko polja vrlo bi rado danas zabranjivala sva sjećanja jer su ona i njima bolna. Ali, ne na Titov mega-pokolj već na činjenicu da su njihovim kućama i oranicama, toga svibnja 1945, marširali Saveznici, a austrijska je vojska bila opravdano ponižena i poražena. Tako je proljevičarska internacionala iz Jugoslavije našla plodno tlo u Austriji koja vene za zaboravom onih dana u kojima je ona, kao država, bila i poražena i okupirana od stranih sila. Nema Titov pokolj s jugo-antifašizmom baš nikakve veze. Nema ni s ljevičarstvom. Ali ima s fašizmom i to u samim njegovim temeljima.

Ove godine slavimo i trideset i jednu godišnjicu hrvatske državnosti. Obljetnicu na ponovno konstituiran Sabor, sada kao Hrvatski Državni Sabor. A koliko je hrvatskih zastava bilo izvješeno na taj svečani dan? Sramotno malo. Obnovljen je rad Hrvatskoga sabora, krunske institucije našeg suvereniteta i nezavisnosti tijekom tolikih povijesnih stoljeća. Sabor u kojemu su se prelamale brojne presudne hrvatske povijesne odluke od bolnih odcjepljenja do jedinstvenog uvođenja hrvatskog narodnog jezika. Sabor u kojemu su sjedili toliki hrvatski plemenitaši i umne glave koje su nam sačuvale i prenijele dragocjen hrvatski suverenitet, samostalnost i hrvatsku narodnu svijest. Njima zahvaljujemo danas, na tradiciji koju baštinimo. Iako, po svemu, nismo je dostojni. Zadnji put smo to bili kad su hrvatski branitelji i junaci, ispisivali hrvatsku povijest. Ali, poslije su došli političari.

Svakako i ovoga svibnja čestitamo dan hrvatske Kopnene vojske bez koje nam Hrvatske domovine ne bi ni bilo. Još se živo sjećam defilea raznih rodova na Jarunu kad se jedini hrvatski predsjednik odlučio pokazati što Hrvatska vojska ima i što je spremna uskoro upotrijebiti, ukoliko se ne postigne dogovor s velikosrbima i odmetnicima koji su sanjali nekakvu njihovu paradržavu u državi. Državu svih grobova srpskoga naroda. Pravo čudo da nisu posizali i za Kanadom, Australijom i SAD.

Konačno, dogodio se i to: Hrvatska Vlada napokon je izabrala eskadrilu hrvatskih vojnih zrakoplova. Nažalost, ona je to izabrala mimo povijesnog suvezluka RH sa SAD. Mimo svih donacija SAD i uz glupavu tvrdnju kako su Rafali najbolji svjetski zrakoplovi. Kao da nama takvi lovci uopće trebaju, kao da smo mi neka globalna sila. Hrvatskoj trebaju jednomotorni jeftini za održavanje patrolni zrakoplovi a ne oni koji će osvajati Irak, Iran, ili arapske zemlje te voditi ratove za plin i naftu pod prozirnom izlikom: za demokraciju. Mi nismo invazivna zemlja. Mi trebamo patrolne zrakoplove a ne one svjetski borbene, najbolje i najskuplje.

Uz to Plenkovićeva Hrvatska odabrala je francuske Rafale kao najbolje svjetske, ali je pri tom zaboravila jednu jedinu malu sitnicu: Francuzi su već prije prodali rakete za rušenje tih istih zrakoplova. I to prodali su ih Srbima. Dakle, ne samo da ćemo biti desetljećima vezani lancima servisa i pričuvnim dijelovima za zemlju koja nas nije nimalo podržavala u Domovinskom ratu nego je štoviše bila na strani našeg okupatora Srbije, nego smo bacili novac na kupnju, školovanje i odražavanje i dijelove zrakoplova onoj zemlji koja je već prodala rakete za rušenje tih istih zrakoplova Srbiji. Mašala! Tako se Plenkovićeva Hrvatska zdušno odužila tradicionalnim hrvatskim saveznicima Amerikancima i podala se tradicionalnim hrvatskim neprijateljima Francuzima. Na više desetljeća! Bravo. I to još nije sve. Dok je još u Hrvatskoj (i Srbiji!) trajalo barnumsko oduševljenje zbog ove nabavke stoljeća, iz Francuske je procurio podatak kako oni godinu dana prije isporuke svojih zrakoplova Hrvatskoj, taj tip letjelice povlače iz proizvodnje! Dakle krasno, ispraznili smo im skladište pa se sada ljepše i potpunije mogu modernizirati. Hoće li to nama za 20 godina stvoriti problem održavanja, i pričuvnih dijelova? Ma kaj bi.

Treba zatim čestitati pobjednicima u Zagrebu, gazdama Tomislava Tomaševića i gazdama i edukatorima ekipe Možemo iz inozemstva. Njihovim mentalnim o(t)cima. Zaista su nas odradili na način na koji to već više desetljeća uspješno ali podlo rade vrla strana imperijalna veleposlanstva u svojoj notornoj raboti diljem svijeta. Čestitamo. Ne ćete ovih dana previše čitati o objavljenim rezultatima DIP-a: u Zagrebu je izašlo manje od 38% od ukupnih birača. Slavite dakle vrlo velik uspjeh drugovi. A slavite i vi koji ste među ovih preslavnih i hrabrih 62% koji nisu izbore niti dotakli. Živjeli demokratski izbori i Hrvati koji ne izlaze glasovati. Jest da je Tomaševićeve gazde sve to skupo stajalo ali su napokon uspjeli. Već dugo, kao pravog protivnika nemaju čvrstog predsjednika Franju Tuđmana (kojeg se maknulo) pa sada rade sve što ih je volja. Mačke nema.

No, znate onu staru: može Tomašević raditi sve što želi ali ne može i koliko dugo želi. Svako zlo za neko dobro. Hrvatekima treba bolno otrježnjenje i vrlo vjerojatno pružit će im ga upravo pesničavi Tomašević i njegova nesposobna ekipica. Vidimo se na kraju balade. Vidimo se tada. Sa svim vašim velebnim ne rezultatima.

Sjetite se sada, samo dvije-tri godine nakon uspostave hrvatske države, njezine samostalnosti i povijesno ostvarenog suvereniteta već su je započeli napadati tjedan na tjedan iz stalno mrzilačkog projugoslavenskog i velikosrpskog Feral Tribunea, Jutarnjega, nekakvoga Arkzina, Novoga lista i još nekih koji su pucali iz svih oružja a protiv tek osamostaljene Hrvatske i njezine legitimno izabrane (čak i plebiscitarno izabrane) vlasti. Dakle ovaj posao, koji je sada 2021. privremeno okončan, započet je i obilato financiran izvana već punih dvadeset i devet godina! Da ne povjeruješ. Je li to onda uopće uspjeh?

Shvaćam Tomaševića, on sutra sjeda u fotelju gradonačelnika Zagreba i to se čini nečim velebnim i grandioznim, ali on mora znati da Zagreb broji najmanje 800.000 stanovnika ako ne i više a on je dobio jedva 200.000 glasova. Može li time biti ponosan? Može li slaviti podršku tek jedne četvrtine Zagrepčana?

Nadalje, Tomašević nam sada pokušava bacati pijesak u oči pa kao i svojedobno prijetvorni Mesić glagolja na sav glas kako će on bili gradonačelnik svih Zagrepčana. A kako će to biti? Kako će bi gradonačelnikom svih građana kad bijesno maše pesnicom iznad glave? Pa, mi za tu pesnicu uopće nismo. Nismo za zločinačku Titovu petokraku, prema tome, kako će taj prijetvorni Tomašević biti gradonačelnik svih? Bit će samo tako da nam laže. Od samoga početka. I da niječe pokolj iz svibnja 1945. kada je Zagreb satran i desetkovan. Pod Titom, pod pesnicom i pod okrvavljenom petokrakom. Preuzima li Tomašević i tu odgovornost?

Trebamo se osim svega osvrnuti i na portale i na omrežje koje srednjestrujaški mediji žestoko stigmatiziraju iz jednog jednostavnog razloga: hrvatsko omrežje je jedini ventil slobode hrvatskoga naroda i jedini slobodni izraz neovisne Hrvatske. Zahvaljujući upravo tom omrežju srednjestrujaški mediji ne uspijevaju prodati svoje svakodnevno pranje mozga hrvatskome narodu već stajalište bi oformljeno u slobodnom omrežju kako je i logično, te okrupnjeno u slobodnomislećem i potpuno nezavisnom okruženju. A to je njima izuzetno jako, opasno i neželjeno. Taj je zaključak srednjestrujnim medijima iznimno štetan. Zato toliko grakću o vrijeđanjima na omrežju. Tobože njima je prvo do kulture: zato su im stranice svakodnevno toliko pune guzica i sisa.

Daleko od toga da na omrežju nema svega. Ima ali, je li taj primitivizam psovki gori od primitivizma pranja mozga? Od tog silovanja opće inteligencije kojom nas pokušavaju šopati te tobože glavne tiskovine?

Na kraju još o izborima. U Hrvatskoj se ustalilo pravilo negacije struke novinarstva, analitičarstva i slobodne diskusije. Zašto to kažem? Pa čak i u pravilu Hrvatskog novinarskog društva jasno stoji da novinar ima biti nepristran, da treba izvještavati o pojavama koje vidi a ne o stajalištima koje sam zastupa. No, to više u Hrvatskoj uopće ne postoji. Novinari nas bombardiraju vlastitim stajalištima a analitičari su pozvani u studio ne da analiziraju pojave u društvu već da potvrde mudra stajališta novinara koji su ih pozvali. Pa mene uopće ne zanima što osobno misli jedan po svemu jako potkapacitirani i pristrani Berto Šalaj te što je on u Brodu gdje ga je otac indoktrinirao divotama partizanstva (bez zločina) neuvjerljivo domislio u svojoj poljskoj kuhinji sa Žarkom Puhovskim, već neka izvoli analizirati društvene pojave, stranke i pokrete, društvena strujanja. Nepristrano. Društveni analitik secira društvo a ne gura sebe u prvi plan i ne nudi svoja stajališta kao mjerodavna. Kako li je samo tanak, ideološki zatucan!

Za dragoga Boga, pa ako punih pola godine, iz svih medija u Hrvatskoj, svakodnevno slušamo samo o manama Miroslava Škore, pa ima li možda slučajno i Tomašević kakvu možebitnu manu? Barem jednu? Ili smo svi podanici velikoga Kim Jong - una pa nam je naš Tomašević dragi i najveći veliki vođa? Ako mjesecima slušamo samo o manama Škore pa ima li jedna jedina vrlina u njega? Ima li jedna jedina mana u Tomaševića? Mi smo ne izgleda, nego stvarno, došli do najprimitivnijih razina jednoumlja, u kojima se svi prave kako je sve u redu. A kako je u redu? Logički u redu?

Po medijima gostuju podobni, njih biraju njihovi ne stvarni već mentalni đaci koji unaprijed znaju što će profesori odgovoriti na njihova pitanja. Novinari se pervertirano igraju svoje struke a profesori koji su ih podojili i odgojili igraju se kao da ne znaju što će ih njihovo đače pitati. I onda nekakav Berto Šalaj, Žarko Puhovski i kojekakvi drugi likovi navijaju (zavijaju) umjesto da analiziraju. I uvjereni su kako to može funkcionirati. Oni zdušno mrze protivnika i samozadovoljno se valjaju u svome blatu od stajališta. A tv voditelji im to rado dopuštaju jer oni ni sami ne znaju što je to neodvisno novinarstvo, oni misle da je glavno da oni, oni su ti, koji će iskazati svoje slobodno mišljenje. Ono, koje nam zbog njihove pune neobjektivnosti i intelektualne insuficijencije uopće, niti vrijedi, niti treba. Oni su sumrak logike koju ni i ne poznaju. Palež i garež hrvatskoga intelekta. Ugarak.

Javor Novak