Jagma za Zagrebom

Lokalni su izbori i najveća je jagma upravo za Zagrebom. Za najbogatijom kesom. Točnije: za svim onim privilegijama koje upravljanje Zagrebom (skriveno) donosi. A nijedan kandidat ne govori o njima, kako će ih dokinuti, nitko ih se ne odriče. T. Tomašević tek navodi kako će se dovoziti biciklom. A taj smo populističkiperformans imali s Goranom Fižulićem u Vladi RH, a rezultata ni tada nije bilo ni od kuda. Uostalom, taj smo izlizani štos davno vidjeli u skandinavskim zemljama. Zatim, u viđenim smo prepucavanjima, svađanjima i sukobljavanjima kandidata vidjeli sve osim onog krucijalnog: kako reducirati zg prometni kaos? A bez prometa nema ni investicija, ni radnih mjesta, ni boljeg standarda, ni čišćega zraka u Zagrebu.

Bulumenta kandidata naravno izaziva odium, posebno kad se kao gradonačelnici vide ljudi koji su do sada bili nevidljivi. Pobijediti na svibanjskim izborima nakon što si postao vidljiv tek od veljače?? Kako li su samo nadobudni. To nas međutim, nikako ne smije odvesti u malodušnost i apstinenciju. Birati trebamo, moramo i želimo. Logično je odbaciti sve te sebeljubne od kojih su neki i žestoko tragikomični. Recimo Škare Ožbolt. Gospođa bi gradila ambulantu u Lučkom koja je već sagrađena. Od svih zagrebačkih problema gospođa bi zatim uvela vodeni tramvaj Savom. Može li bizarnije i gluplje? Tomašević tako opetovano navodi „spasonosno“ rješenje: fizičko omeđivanje tramvajskih pruga kako bi javni prijevoz bio brži. Pri tom, ovaj neiskusan čovjek, ne želi vidjeti što bi takvo oduzimanje prometnih traka izazvalo u auto - prometu. Kaos i zagušenje do neba. Krajnje je vrijeme da se u zg ne pogoduje jednom segmentu prometa nauštrb drugom ili trećem već da se unaprijedi i automobilski i tramvajski i biciklistički promet. Oni nisu antagonisti. Ni riječi zatim o zg povezivanju sjevera i juga, a to je trajna neuralgična točka par excellence a ne ona istok-zapad.

Iz duboka Bandićeva hlada javlja se Jelena Pavičić Vukičević kao službena nasljednica. No činjenica da mu je bila čuvarkuća leđa, opravdano opterećuje sve njezine izglede. Građanima je dosta stare politike kumova. Posljednjih tjedan dana ona iskače kao iz paštete: s internetskih stranica, s jumbo plakata, iz radio aparata. Bit će zanimljivo vidjeti tko to plaća. Tv-vozikanjem sljemenskom žičarom pokušala je, u maniri svoga gazde, proizvesti pritisak na stručno tehničke ekipe koje bi kao morale dati uporabnu dozvolu, ali je JPV proizvedena kao prebučna. Koji su njezini realni kapaciteti i dometi te kakve su joj namjere možda najbolje oslikava njezin foto u Večernjaku gdje se pohvalila potpisanim ugovorom sa ZET-om a kojim će isti pokrenuti proizvodnju novog pogona za vozila ZET-a. Bit će to vodik! Dakle ZET kreće u prilagodbu i proizvodnju vozila pogonjenih vodikom. Da pukneš od smijeha.

Tu je zatim spomenuti T. Tomašević pod viagrom „Možemo“ kojeg vrlo nasilno i kontraproduktivno već mjesecima pumpaju svi mediji, odnosno svi oni razočarani SDP-om. I padom SDP-a. To se službeno zove: „on je jako ugodan s novinarima“ i tu se tobože „Tomašević profilirao“, ono kao profilirao se a nije profiliran od medija. No, on je militantno ljevičarski kandidat, to je radikalno i ekstremno lijeva ekipa koja bi nacionalizirala nekretnine i bankovne račune... i svako veće vlasništvo jer Tomašević se sam nikada uljudbeno nije od toga ogradio u neradničkoj fronti, s Radama i Peovićkama već je vrlo radosno s njima koalirao. Razišao se tek na komadanju plijena ali baš nikada na štetnoj i preživjeloj ideologiji komunjarskoga otimanja svega što sami nisu u stanju zaraditi. Tomašević je zatim i kandidat koji bi vratio ploču zločinca Tita na Kazališni trg, „ali ne odmah“. On je i bezbožnik sudeći po njegovu ponosu u borbi protiv podizanja katoličke crkve. Što je slijedeće? Njegov suvezluk s Uršom Raukar, osobnom bacačicom sebe ili se po ulicama i po asfaltima i po maricama, dodatno ga kompromitira. Riječ je o osobi koja se dokazivala i još se uvijek dokazuje kako istinski pripada proljevičarima a nije tome bilo tako davno kako im uopće nije pripadala. Neki kažu: najgori su konvertiti. Tomaševićev izbor tako je povratak, ne samo Zagreba, nasiljima i totalitarizmima iz ropotarnice (svjetske) povijesti. Preko zagrebačkog trnja do državničkih zvijezda. Dobro kažu: „Tomaševićevo prvo radno mjesto bilo je u četrdesetoj! Nikada nije radio osam sati u danu. Nikada ništa stvorio, nikada nikoga zaposlio.“ Ali zato može razarati.

Gledajući, slušajući i čitajući medije, ne razumijem zašto se zagrebački lokalni izbori uopće i održavaju. Pa već je odavno pobijedila najradikalnija ljevica (s Tomaševićem). Nitko u tzv. hrvatskoj demokraciji ne će provesti istraživanje i zbrojiti minute, sate i dane, koliko se nakaradno i pristrano reklamiralo i privilegiralo Tomaševića. Mediji su odbacili svaku korektnost i nepristranost – ta oni su već izabrali. Prema tome, čemu glasovanje? Čemu uopće izbori? Uzmimo čovjeka koji se dokazao po primanjima iz, te po služenjima inozemnim centrima moći.

Još je jedan otpadnik od SDP-a, odan Josipovićev i valjda kandidat Dejana Jovića - Joško Klisović. Ubacio se kao blijed i potpuno nepoznat te također bez ikakva iskustva i rezultata u upravljanju ikakvim sustavima nekmoli onim tako ogromatičnim kakav je Zagreb. On bi populistički upravljao Zagrebom s građanima. Neizašao iz propala samoupravljanja, on vjeruje kako će tim populizmom mobilizirati zg radničku klasu. Dati im nov lažni privid upravljanja koji će oni zdušno popiti. Iza toga se naravno krije i insuficijencija ikojih ideja, potpuno nepoznavanje  problema grada i truo pokušaj da mu ideje za rad daju sami građani.

Više su nego stupidna zatim pitanja koja Večernjak postavlja Klisoviću pod šifrom „deset brzih“. Pa tako: „Gdje ste izlazili kao student? Radite li kućanske poslove“, mislili su valjda reći obavljate li... Zatim: „Omiljeno jelo? Gdje ste zadnji put bili na putovanju? Imate li svoju kumicu na placu?“... Sve očito nasušno ključno za izbor gradonačelnika Zagreba a na jednome mjestu. I nisu takva pitanja (kao iz pubertetskog spomenara) samo u Večernjaku, u mnogim se medijima birače bombardira beskorisnim i pitanjima i odgovorima.

Davor Filipović prošli je tjedan u kamere izjavio optužbu: Tomašević godinama dobiva 2,5 milijuna kuna iz inozemstva. Demantija nigdje. Igor Peternel navodi i kako su to Sorosevi novci, a Herman Vukušić ekipu vijagre „Možemo“ naziva crvenim fašistima. Čini se još nismo čuli sve o toj paklenoj manufakturi i njihovim velikim ambicijama. Filipović je zatim kandidat koji se u sučeljavanjima iskazuje kao problematičan tip. Napada, vrijeđa, upada u riječ, ne poštuje parlamentarizam, ne zna za demokratičnost, ne može pamtiti, nego svađalački prekida.

I HDZ-ovu kandidatu Filipoviću potpuno neiskustvo isto je tako velik hendikep. No, najveći mu je taj što iza njega stoji bahati i napuhani i radno nesposobni Izbavitelj. Koje su Izbaviteljeve stvarne sposobnosti vidjeli smo prošlih tjedana kad mu je očito jako trebala afera s lijekovima (ne preže ni od čega) da bi na kraju morao platiti ono što smo svi odavno znali i da mora i da će morati platiti: dug veledrogerijama. Ali Izbavitelj svoju moć vidi važnijom od ičega, pa su se tako tresli oboljeli od raka i svi drugi teško oboljeli a Izbavitelj je kalkulirao: je li Mamić i afera s pravosuđem zaboravljena? Da li treba još malo afere lijekovi da pokrijem i sve drugo što ne radim? Kad je zaključio da je prašina prekrila sve, očekivano, platio je dugove. Čekamo novu aferu, i novo Izbaviteljevo prikrivanje, skrivanje i umišljenost uz bahatost. Imenovanje Filipovića Izbavitelj je lansirao još u Bandićevoj eri kad je slabim HDZ kandidatom Bandića trebalo poduprijeti. Teško je zato reći sada tko je čiji, od navedenih kandidata, kvisko. Svi su. Tko čiji?

Tu je zatim Miroslav Škoro, jedini kandidat koji ima ne samo iskustva u upravljanju velikim sustavima već u tome ima i neospornog uspjeha. Sama činjenica koliko je Izbavitelj bijesan na njega i na Domovinski pokret govori najviše i koliko su velike Škorine šanse. Broj krivotvorina i milicijskih laži koje su do sada plasirane o Škori najbolje svjedoče koliko ga se duboka država i svi njezini pijuni boje. Po tome koliko ga drugi kandidati pokušavaju omalovažiti, svjedočimo Škorinoj postignutoj snazi. Time je on ujedno jedini kandidat koji se uspio probiti, a da pripada rodoljubnoj hrvatskoj sceni. Omraženoj sceni. No, sve to ne znači da možemo biti zadovoljni Škorinom kampanjom. Ona je nažalost, bila nedovoljno vidljiva. DP-tu nedostaje borbenosti.

Dr. Herman Vukušić, dragovoljac HDR-ta, najviše postova ima o procesu cijepljenja. On nema svoju stranku, riječ je tek o okupljanju u skupinu Nezavisne liste „Agrameri“. U mnogim se upisima bavi cijepljenjem, a zatim simpatično, za sebe kaže “da je dečko s Trešnjevke kojeg su dani u ratu odvukli u područje psihijatrije.” Njegova skupina kaže, ne će biti obilježena “marsovskim” obećanjima poput one o tvornici cjepiva i o nacionalnom stadionu, već realnim idejama za promjene koje su gradu i više nego potrebne.

“Počinitelj Danijel Bezuk bio je dijete branitelja”, kaže Vukušić, “a stric mu je poginuo u obrani Vukovara”. (…) "Mislim da možemo govoriti o trans-generacijskom učinku traume", ustvrdio je. Napadač je nedugo prije napada napisao status na Facebooku, a Vukušić se osvrnuo na njega te rekao: "To ima širi kontekst i teško je špekulirati što ga je na to navelo. Nemojmo smetnuti da živimo u čudnim vremenima, opći prag tolerancije na podražaj puno je niži". Psihijatar Herman Vukušić uz to je pristupio Škorinom Domovinskom pokretu uz tvrdnju: “Vrijeme je zaboraviti gdje smo bili 1945. i 1991.” Postupak dobar, logika kriva.

Ma koliko ponuđeni kandidati bili slabi, a njihovi tzv. programi bili tanki ili pogrješni sve to ne može biti ni približno toliko pogubno i eskalirajuće koliko naš neizlazak na izbore. To je onaj najgori problem i kancer sustava. Zahvaljujući neizlasku i neglasovanju provlače nam se između nogu i “pobjeđuju” oni najlošiji. U stvari, pobjeđujemo mi. Sami sebe.

I na ovim izborima vrijedi ponoviti: svi oni koji traže onog samo svojeg kandidata, savršenog kandidata, treba reći da će ostati, ne samo sada, nego vječno - nezadovoljni. Savršen kandidat postoji samo u glavi onih koji su sami sebe kandidirali. To su ti sami sebi savršeni. A njih je uvijek bilo daleko više među konačnim i trajnim gubitnicima baš svakih hrvatskih izbora.

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.