Galićevo naprijed-nazad, bi-ne bi

U svom izlizanom stilu Mirko Galić u Večernjaku navija malo lijevo pa zavaravajuće prema centru da bi na kraju stigao natrag: ukošen ulijevo. Tako on vjeruje da se mogu uspoređivati i da je to isto: komunizam i tuđmanizam. Pri tom rado zaboravlja svo mnoštveno zločinaštvo komunizma, a ne navodi koji su to zločini tuđmanizma. To je otvoreno smućivanje (mlađih) čitatelja, jer tih zločina nema. Zločini komunizma nisu ni dotaknuti a trajali su sve do 1990. Da bi se pod istom tom petokrakom nastavili sve do 1995. kada je Srbija i njezina Jugoslavija dobila po nosu od pobjedničke Hrvatske vojske.

Naravno da vječne teme ustaša i partizana perzistiraju neproduktivno, ali tko ne dopušta da se kaže istina? Jesu li to hrvatski ljudi ili ideološki povjesnici Goldstein, Jakovina ili samozvani Puhovski koji negiraju Bleiburg, Križne putove, Macelj, Jazovku, Kočevski rog, Hudu Jamu...? Kaže zatim: “Umjesto da te probleme stave sa strane, ostave stručnjacima (…) različiti nestručnjaci uzimaju stvari u ruke i otežavaju narodu da se u miru posveti težim problemima koji su zaostali ili iskrsavaju u novim dramatičnim okolnostima.” Kojim stručnjacima “da ostave”, ovim navedenim totalitarnima? Ono kao otežavamo narodu da se u miru posveti težim problemima. Znači ono su lakši? Pa upravo taj narod, još od 45-te, traži službenu i punu istinu. I ne dobiva ju punih 75 godina! Galić samo što ne ponavlja odurnu sintagmu: zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti.

Lustracija nije sredstvo izravnavanja računa, niti osvete već pitanje temeljne pravde, društvene higijene. One koju su brojne zemlje bivšeg istočnoga bloka već provele. A Slovenija i Hrvatska još marno čuvaju svoje krvnike. Za Galića je to: “dok svatko navlači istinu na svoju stranu”. Ono kao ne znamo za komunističke zločine, stvar je navlačenja. Njemu se “rezultat više ne može promijeniti.” Zato mu vrijedi ponoviti: istina je voda duboka i izaći će na svjetlo dana kad tad. Za lustraciju nikada nije kasno. Usput, unatoč knjigama dr Miroslava Tuđmana, Galiću je riječ tek o “duhovitom Mesiću”. A onda, u svom zamornom plesu lijevo- centar-natrag ipak uvijeno kaže kako je komunizam bio totalitaran. Pa nije valjda?

Za prošlu, ali i sadašnju Miloševićevu Srbiju kaže: „Spor između Hrvata i Srba nije završen, uz sve pozitivne pomake koje ova administracija čini.” Znači stvar je na Hrvatskoj, mi trebamo zagladiti. Kako krivo i neznalački osim dodvornički. Upravo zbog takve logike još od 1945. Srbija napada i razara i radi sve što radi punih 75 godina. Nekažnjeno. Kad netko danas, tako isprano, postavlja stvari i siluje činjenice ne čudi me da mu je najveći problem pozdrav Za dom spremni. Srpska ratna odšteta nije, pravna juridikcija nije, silovanje hrvatske manjine nije, otkrivanje masovnih jama s pogubljenim Hrvatima nije, srbski koncentracijski logori nisu, srbijanski zločini (i) na Kosovu nisu… Poprilično je šmucik uz takva stajališta još se pozivati i “na europske povelje” a dobro znamo za dvije europske rezolucije koje osuđuju totalitarizme. Sve: nacizam, fašizam i komunizam. Ali Hrvatska se na sve njih oglušila a Galić se pravi da za njih ne zna.

On želi podvaliti i ovo: “Od živuće komunističke ikonografije, hrvatske antikomuniste najviše bode zvijezda petokraka.” Kako netočno. Najviše nas razara kao društvo, izostanak prirodne i logične lustracije. Komunistički kadrovi svuda su raspoređeni. Mediji nas guraju u veliku Srbiju, krcati su hvalospjevima Titu i komunizmu. Što jače može ovu moju tvrdnju poduprijeti, od činjenice da tzv. hrvatski ljevičari koji se nazivaju socijaldemokratima radosno urlaju “po šumama i gorama” a Tito im je najveći sin… još i 2021-ve!? Sve to kad se zna za njegovih više od 1.800 gubilišta samo u Hrvatskoj i Sloveniji. Kad se iz dokumenta zna da se Ranković hvalio u beogradskoj Skupštini kako je pobijeno više od 500.000 Hrvata. Sve Titove jame, svo sravnjivanje Vukovara sa zemljom, svi pobijeni ljudi pod petokrakom (četrdesetih i devedesetih) Galiću nisu dovoljni da se petokraka zabrani. Ali traži zabranu HOS-ova Za dom spremni i degradaciju junaka koji su branili napadnutu Hrvatsku a ne osvećivali se. Njegovom izokrenutom i antiuljudbenom logikom partizani su se (opravdano?) osvećivali i klali ne samo vođe i časnike već i poraženu NDH redovnu vojsku, sve nepresuđene u zbjegu: domobrane, civile, antikomuniste i vjernike, starce i djecu, razoružane ljude. A nad kime su se to HOS-ovci osvećivali? Postoji li ijedna podignuta optužnica?

Galić ove teške teme i istine banalizira s Heineken pivom i crvenom zvijezdom na limenci. Ono kao pivovara bi se žalila. Kako stupidno i neljudski. I još dodaje: “Pravno i politički, petokraka je zaštićeni znak u Europi.” Je li tako i s crvenom petokrakom, je li tako i u Istočnoj Europi? Čak i kad bi to bila istina zar naša povijest nije bila najkrvavija upravo pod tom zvijezdom? I to oba puta. Galića smeta obrambeni ZDS iz prošloga rata ali ga ne smeta okupatorska zvijezda iz oba.

Nadalje, uspoređivanje komunizma i tuđmanizma gola je i neargumentirana podvala. Želi se imputirati kako su to dva zla, štoviše jednaka dva razdoblja zločina. Da zaista, zločini od 1941. do 1990., isto su što i stvaranje hrvatske države od 1991 do 1999. Ne ćemo se sjećati komunističkih zločina. Ne ćemo za komunizam reći ni koliko je stotina milijuna ljudi pobio u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. I harači još od 19-og stoljeća sve do danas. Nećemo o Europi… Deset Tuđmanovih, hrvatski konstitutivnih godina, to je glavni zločin. A oni koji su se provukli, za Galića su tek i samo “grešnici komunizma”. Njih nema po svim rukovodećim funkcijama po cijeloj Hrvatskoj i po veleposlanstvima, u svim strankama, u svim medijima. Ne, “grešnici” su samo u HDZ-u. Za Galića je sve to tek Milanovićev “čudnovati pokušaj spašavanja agenta Perkovića” da ne bi kazao: prsti Udbe i udbaši koje je trebalo pošto-poto spašavati od njemačkog pravosuđa, kad ih već ono hrvatsko nije ni pokušavalo procesuirati. Da grešnici? Zaista Galićevi su deminutivi i uljepšanice degutantni.

Još jedno potpuno smućivanje Galić proizvodi s Tomaševićem jer bez njega se ne može. Tomaševićevu sliku treba nametnuti svima. Ali Galić tobože ima jednu sumnju, kako li je samo pronicljiv. S obzirom da ni Račan, ni Sanader ni Milanović nisu željeli provesti lustraciju, što je Galiću valjda kontradiktorno, on ovako plete: “Sa svakim danom, lustraciju je teže provesti…” zatim nešto niže kaže: “Možda za to nikad nije kasno, možda je stvarno bolje ikad nego nikad, da se napravi nešto reda u burnom vremenu koje je naprasno stavljeno pod plombu” i u to upliće skrivenu reklamu koja bi trebala privući centar a možda i desnicu: “čak da se nađe neki mladac tipa Tomislava Tomaševića koji bi i na tome projektu gradio svoju specifičnu razliku u odnosu na potrošene hrvatske političare i politike.” Ono kao: za lustraciju ima nade. Ima ili nema? No, Tomašević je već gradonačelnik, sudeći po jednoumnim medijima, pa ne znam čemu uopće cijeli taj trošak izbora?

U svom plesu lijevo - desno (kud sam zašo) Galić kaže da desnica treba raščistiti s ustaštvom te da “je hrvatska ljevica trebala sustavno raščistiti s komunizmom”. I opet: marionetska petoljetka NDH isto je što i Titova satrapija od punih 45 godina s repovima sve do danas! Pavelićevih 80.000 gore je od Titovih više od 500.000.

Galić kao rak, hoda unatrag, pa potanko elaborira koje bi sve nepravde lustracija mogla donijeti. Zatim će opet naprijed: “Jugoslavija je poslije rata formirala Oznu, zloglasnu po tome da je ganjala ‘ostatke staroga režima’ i ‘klasne neprijatelje’ kako je htjela. Do pada svoga šefa Rankovića Udba nije bila puno blaža, a ni poslije nije odustajala od progona i likvidacije ‘državnih neprijatelja’, više u inozemstvu.” Jer 71-ve za Galića nije ni bilo…

Zatim on širi odgovornost pa navodi jednog biskupa i jednog jezikoslovca koji su “izvještavali službe”. Tako da ne biste pomislili da je nečastivi bio samo u komunjara. Zatim će nam opet ponuditi zaborav: “Ima sigurno i drugih tragova, ako to ikoga više zanima.” Pa onda opet malo naprijed, pita se Galić: može li nova garda “naći interesa očistiti prošlost i od politika koje su Hrvatsku uništavale i od likova koji su tome služili?” Onda je li to Galića zanima ili ne? Ima li lustracija vrijednost ili ne? Koje je napokon njegovo stajalište?

Za kraj je Galić htio poantirati pa koristi termin “Letećeg Holandeza” koji jedri uz vjetar. Misleći na Ukleta Holandeza, osuđenog nikada ne naći svoju luku… ali jedriti uz vjetar nemoguće je samo neznalicama.

Javor Novak