Milićev truko za naivne

Evo nama još jednog “životnog” intervjua Gorana Milića, no, razgovor za medije ne bi morao biti toliko prozirno zaobilaženje onog bitnog. Ne bi morao biti, a kada je - onda je to odličan pokazatelj: što nam je sve marno prešutio Milić? S dubrovačke rivijere baka Marija otišla je u Beograd k bratu, ne u Sarajevo, Zagreb ili Split već u “prestonicu” kraljevine Jugoslavije? A svi hrvatskoga podrijetla…

“Zanimljivo” kako Milić govori o očevoj partizaniji: “Nisam ga u životu previše pitao o tom ratu i njegovoj ulozi…”. Pa naravno, čemu? Kad sve ide kao po loju. No da se ne bi pomislilo loše o partizaniji odmah dodaje, otac je vjerovao: “rat je veliko zlo, činile su se plemenite i ružne stvari, ali kada bi se ono vrijeme vratilo, opet bih izabrao isti put jer se činio kao najpoštenija opcija." Najpoštenija ili najisplativija uloga? Zgodno, rat je općenito zlo, ma zamislite bilo je i ružnih stvari, ono kao pokoja ružnoća – recimo stvar Bleiburg, tragedija? Poštena opcija?? Nema ni odgovornih za to “zlo”, nigdje Staljinovog Ukrajinca. Nigdje Tita i tolikih mu odanih koljača. Kad je Milić mogao oca pitati o ratu? S dvadeset 1966-te ili ranije? Ne kaže je li mu otac tada već bio osoba od posebnog povjerenja samog vrha kompartije YU i još možda pokojeg ljepšeg državnog organa? Kao pomno odabrani diplomat, životom bubrega u loju, hoće li sinu reći nešto i o masovnim zločinima Tita i partizana? Zato je najbolje (a slabo uvjerljivo) kad Goran Milić kaže: “nisam ga previše pitao”. A je li Milić kasnije sam “nešto” saznao?

Kaže zatim nama Gorane Miliću kako mu se u osnovnoj zagrebačkoj školi jedan Dalmatinac izrugivao njegovom kajkavskome. A Milić ga otpilio i začepio braneći naš kaj. Već me oduševio. Da zaista, kod kuće, Milićevi su stvarno opširno kajkali, nakon dubrovačkog dijalekta i s beogradskim rječnikom.

Za oca kaže: jugoslavenski otpravnik poslova u Pragu dvije godine (od 1950.), pa je “ostao” u diplomaciji, zbog očeva posla preselili u Beograd, vrlo brzo (1953.) “dobio je novu službu” u Strasbourgu i to kao generalni konzul, ono kao znao je jezike, a to je radio “kao promatrač u Europskome vijeću” – “koje se tek stvaralo”. Ukratko, čovjek je promatrao stvaranje samo. Živio je vani u vrijeme kad 99 % ljudi nije moglo dobiti ni turističku putovnicu. “Pa je došao Urugvaj” kaže nam dalje Milić, došao sam od sebe. Zna se tako dogoditi da taj Urugvaj prošeće, neki put ode a neki put dođe. “Urugvaj gdje sam otišao kao 17-godišnjak”. A kako se to odlazi kao maloljetan na drugi kraj svijeta? Tko taj put (tati) plaća?

Dalje Milić preskače gdje je i što radio njegov otac. Hvali nam se vlastitom karijerom. Pa je tako onda “stigao” i London, svaki put na kraju obvezno Beograd, pa “kada ti to ne treba, svi me primaju na natječajima”. Kako lijepo i slučajno. Tek diplomirao a nutkaju ga ništa manje nego da bude tajnik BITEF-a. Ponude pljušte i iz pravne struke i s TV Beograd. Časkom. Otac ništa nije imao s time, ni porodični pedigre. Biti odan, biti privilegiran - tada ništa nije značilo. A poslić početnika na RTB bio je: “Prvo sam radio istraživanje TV programa, putovao Srbijom.” Težak je to poslić bio ali dostupan svim početnicima, zar ne? “Od toga se brzo odustalo pa sam dobio priliku kao novinar u vanjskopolitičkoj rubrici, sektor Latinska Amerika, ali dopuštali su mi pratiti i druga područja, nesvrstane zemlje nadasve.” Srećom da se odustalo jer se inače ne bi iz svemira pojavila prilika da Milić postane vanjskopolitički novinar. I to slučajno baš za Latinsku Ameriku. Ali dopuštali su mu i nesvrstane… Sve slučaj do slučaja, sve žlica do žlice u medu. Zatim je već “dijelio vanjsku politiku po temama” i “podvlačio rečenice koje su važnije”, “čitao jutarnje novine prije urednika i skretao mu pozornost…” (…) “I onda, prvi komentar u emisiji…” Stiglo. Stiglo i to, jer mladac bî nepogrješiv.

U tom napornome svijetu, kojim se Milić bolno probijao ipak nije sve bilo tako teško: “Ja sam se u to vrijeme malo družio s kćeri veleposlanice Kolumbije u Beogradu.” Milo, kud će suza neg na oko. To zato što je Milić pratio zbivanja u Urugvaju a Kolumbija nije daleko, inače ne bi. A s mamom, veleposlanicom Kolumbije susreo se i u Havani. Kako je svijet mali. Milić se luftao i u autobusu naletio na istu tu veleposlanicu. Slučajno. Treba se voziti autobusom. Tako je valjda bilo i u Milićevoj Indiji. Tko je to platio, ne kaže.

A onda odjednom: otac mu je bio “otvoreni pristaša Hrvatskog proljeća i to je značilo udaljavanje jednog broja ljudi od naše obitelji, gubitak prijatelja zbog politike”. Opet nedostaje ključno: samo gubitak prijatelja ili i gubitak posla? Ako nije bio gubitak posla za oca hrvatskog “maspokovca” u Beogradu (??) sedamdesetih, onda što je s tom opasnom etiketom tada uopće mogao raditi? Kako se čudnim li čudom održao? Milić zato brzo prelazi na osobnu karijeru… i minorno pitanje od kada se to Srbi ljube triput. O tome je sigurno najintenzivnije razmišljao kad su mu iz očeve kuće nestajali, kako kaže, brojni obiteljski prijatelji.

I hop, odjednom: “Poslije ste godinama bili dopisnik iz New Yorka”. Hop od oca maspokovca. Ništa manje, dopisnik. Ništa manje iz New Yorka. Ništa manje nego godinama. “Pet godina” ispravlja Milić. I dok se on marljivo dopisnikovao, zazvoni telefon. "Halo, imate poziv iz Bijele kuće, predsjednik nudi intervju, vama i vašem kolegi Juriju Gustinčiću...". Dakle Milića zove Bijela kuća, ničim izazvan predsjednik Carter sam od sebe nudi razgovor… Još jedna slučajnost u Milićevu životu. Nije to sigurno istina da je netko iza njega, cijelo vrijeme odrađivao posao. A taj netko (u množini?) imao je dubokih veza. “TV intervju s američkim predsjednikom nakon samo mjesec dana boravka u SAD-u!” – ushićen je još i dan danas Milić. Samo mu je još ostalo pokeckati se s nižim SFRJ “birokratima” i od “ambasadora” u Washingtonu, B. Lončara, dobiti dozvolu. Napraviti razgovor. Jednostavno ne? I ja sam se, doduše tek jučer, čuo s Lončarom…

Onda iz neba pa u rebra Miliću je pao Yutel a poslije njega bio je direktor novinskog centra ratne vlade BiH. Zbog poznavanja jezika, jedino i dakako. Istom tom šprancom na visokoj ju-razini upoznao je brojne glumce, slavne ljude, bogataše… jer poznato je, svi su oni čekali u redu da bi se družili sa siromašno i mlado novinarče iz istočnoga bloka. Učlanjivao se i u razne klubove i udruge. Imao priliku učiti od pametnijih i slušati ih. Izvještavati. Kao dopisnik. Poslije je dočekao i intervju s predsjednikom G. Bushom, bit će mu se i on javio iz Bijele kuće. Spontano. I drugi su mu se javljali s Broadwaya, što je tu čudno?

U Urugvaju je naučio “igrati truko. Izgleda poput briškule, ali je kombinacija pokerskog blefiranja…” To mu se toliko svidjelo da nam još i dan danas prodaje i blefira truko. Milić je putopisnu školu razvio usput, prodavajući blefove: glazbu nekog naroda, povijest, jezik ili ženska prava. Sve samo ne ono osnovno a to je tko ga je i za što sve angažirao? Na koliko dugo slao na neki teren? Da istražuje. Kao onomad na početku, za treninga po Srbiji. Tako je Milić, čisto putopisa i novinarstva radi, “obišao” oko 70 zemalja svijeta. Ništa manje. Mislim ono… obišao… kao oko Zdenca života ispred zagrebačkog HNK.

Zbog čiste ljubavi a i važnih putopisa radi, Milić nam se i ovime pohvalio: “izveo sam na piće mladu peruansku diplomatkinju u Limi”. Tu su valjda ona i nesuđeni diplomat brusili svoje podatkovne vještine. Što i kada reći, koliko i kome. A mi bismo se u toj priči imali zalijepiti za štoriju kako je Milićev automobil, kojim je švalerovao, nekoliko sati kasnije odletio u zrak. Čijoj su to službi stali na žulj? Slučajno, baš pod auto jugo-tima podmetnuta bomba. Bit će zbog onog švaleraja. Uslijedilo je dugotrajno policijsko ispitivanje Milića a kako na prstima nije imao TNT-a, mogla je uslijediti rehabilitacija: “onda me je šef jugoslavenske delegacije Miloš Minić zamolio da mu budem prevoditelj na jutarnjoj sjednici konferencije. Odmah sam pristao jer je to bio privilegij da doznam što se događa izvan dosega javnosti. (…) I sada me Minić uzeo pod ruku, idemo od jednog do drugog ministra…” Važno je da ga je zamolio, inače Milić ne bi.

Milićev odnos spram Kube primjerice, lakmus je njegovoga kreda. Nema tu tvrdnje što se dogodilo s Kubom, a što i vrapci znaju, nego: ovo je pozitivno a ono negativno. Kao: uzmete si sami. S neopredijeljenom glavom možete i sami doći do: “Muka je ako komunizam potraje, a nije sigurno da će se s padom komunizma živjeti bolje.” A to što Milić uljepšanicom naziva mukom su stotine tisuća skinutih ljudskih glava za Castrove diktature. To što Milić naziva nesigurnošću hoće li se poslije pada komunizma živjeti bolje nije ništa drugo nego zločinačko Castrovo nasljeđe, kao i Titovo. Više od pola stoljeća njihovih bolesnih revolucija. Ali Milić ne voli izravne adrese, istina nema ništa s tim. To je njegov truko.

Govoreći o zemljama Milić je nesvrstan, najtočniji je u ovoj ocjeni sebe sama: “Ne bih govorio o državama iz hrvatskog susjedstva. S mnogima me vezuju razne emocije od ushićenja do teškog razočaranja, kako bi rekao onaj naš - tu se cijeli  život još tražim.”

A kako se plaća to “traženje”, od onih koji su 60 godina sve naručivali i plaćali, pohvalit će nam se sam Milić: “…najbolja bi gastronomija bila u Švicarskoj. Ali, meso najviše volim u Argentini i Urugvaju. Umaci su najbolji u Francuskoj. S roštiljem ne možete fulati u Srbiji. Bosanska hrana nije vrhunska, ali je veoma raznovrsna i veoma dobra, po pristupačnim cijenama. Kao i makedonska. Najbolje ćete meziti u Španjolskoj, a perverzija su jeguljice veličine 1 cm (po 500 eura za kilogram na tržnici) i rebarca nerođenog janjeta (chuletitas de cordero).” (…) kamenice iz Stona (…) meso u restaurantu As u Ljubljani (…) špagete garofalo (…) vino plavac svako, bordo svaki, australski shiraz. Whisky Ballantine's, Johnnie Walker plavi, svaki Glen i single malt. Reklo bi se solidno je bio obaviješten i još je bolje bio plaćen.

Kao šlag na torti, novinar koji je vodio intervju s Milićem, smatrao je nužnim ovako mu “komplimentirati”: “Pokojni Željko Malnar imao je jako visoko mišljenje o vama…” A sam Milić, svoje udivljenje Malnarom, zaokružuje: “uspio je spojiti putopis, avanturu, fantaziju sve pretvorio u novu formu, kao što je poslije i njegova ‘Noćna mora’ bila unikat.” Da zaista, divota od Noćne more, kapacitet Malnar. Ukratko Milić pa Malnar pa dugo, dugo nitko. Višegodišnje odlične dokumentarne tv reportaže HRT-a ne postoje, cijela paleta auktora, pogotovo ako su starijega nadnevka. Ne postoji ni legendarni dokumentarist JRT-a Milan Kovačević. Ne, postoje samo “legenda” Milić i “gentleman” Malnar. Blago si ga nama. Dobar putopis u velikome ovisi ne toliko o promatraču koliko o kuriozitetima i slikovitostima lokaliteta koji su mu stavljeni na raspolaganje. Uz ponešto sijedih na vlasištu auktora, pravi, odličan putopis izranja ondje gdje nema osobitosti ali ima razvijenog duha i pismenosti doživljaja putopisca. A to ne ide bez emocija. Milić ih nema jer ni njegov posao nije putopis.

Na pitanje o sinu u Plenkovićevoj Vladi, Milić još jednom iskazuje duboki naklon (baš svakoj?) vlasti, pa tako i ovoj kvazi-hrvatskoj. Na pitanje: “…pita li vas vaš sin Marko katkad za savjet ili pomoć, "zapne" li mu kad u Vladi?” Odgovara s punom dozom dodvorništva te umišljenosti: “Kao što je poznato, kompetentna Vlada ne treba moj savjet ili pomoć, a mom sinu nikada ne zapne.”

Na kraju, kakvi su komentari ispod ovog Večernjakova (naručenog?) intervjua? Iznenadila me količina i vrsta kvalifikacija. Tu pršte epiteti. Možete ih pročitati u  cjelini na poveznici.

Da je Milić kazao: otac i ja vjerovali smo u Jugoslaviju i odlično od nje živjeli radeći sve što je od nas tražila, mnogima bi njegov životni put bio iskreniji i ljudskiji, čak ne samo nostalgičarima nego i mnogim običnim Hrvatima. Međutim, zapleo se u paravan od putopisa, pa mu ovako, ni (najnoviji) truko pokušaj, nije prošao…

Javor Novak