Kakva politika, takve i žrtve: strašne

Preminula je djevojčica iz Nove Gradiške, koju je pretukla majka, roditelji su u pritvoru. Ne smije se reći da je riječ o romskoj obitelji. Dvadesetomjesečna beba iz Pule progutala je komadić teške droge Ectasy, zaboravljen na stolu roditelja. Horor na Pagu: otac četvero djece, u dobi 3, 5, 7 i 8 godina, bacio ih je s balkona. Ubojstvo socijalne radnice i pravnika u Centru za socijalnu skrb u Đakovu. Splićanka s dvogodišnjim djetetom pobjegla je iz Italije, otac dijete nije vidio već duže od godine, Interpol traži majku. Otac izgladnjivao četvero djece (tromjesečna je beba preminula) i maltretirao ih zajedno sa suprugom, susjedima i onima koji su pokušali ukazati na problem. Policija je proširila istragu i na maćehu djevojčice koja je u bolnici. Sin ubio majku pred svoje dvoje male braće u Zadru, a nadležni Centar činio je sve da odbaci bilo koju svoju odgovornost te da novom dragovoljnom staratelju pomogne. Najvažnije je bilo da se socijalni radnici međusobno štite. Jezivih je primjera posljednjih godina sve više. Poznato je, što je društvo u većoj ukupnoj krizi, kako se opći standard ruši, to je veća erozija morala, etike, suosjećanja i ljubavi spram najugroženijih skupina. Najgore je pak kad do uhodane bešćutnosti dolazi u sustavu.

Ne tako davno bio sam član Udruge očeva i održavao kontakte s još dvije slične udruge. Primjera zlostavljanja djece od strane majki, onemogućavanja susretanja djece i očeva bilo je mnogo i zaista jako sličnih. Goran Cipar i ja tada smo već bili riješili probleme neviđanja svoje djece, ali smo ostali još nekoliko godina pomagati drugim očevima, koji divljanjem svojih bivših supruga (a što su obilato podupirali razni centri za socijalnu skrb) nisu mogli ni vidjeti niti održavati ikakve susrete sa svojom malom djecom. Kroz udruge, susreo sam se s velikim brojem slučajeva i uvjerio se u perfidne metode rada pojedinih muško-mrzilačkih (mizandrijskih) tzv. socijalnih radnica. Zbog toga nam je prvi korak u razgovoru s očajnim očevima bio da ih smirimo i uvjerimo kako nasiljem ne će riješiti svoj velik problem te kako im dobrobit njihove djece mora biti dugoročan prioritet. Bili su to dugi i učestali razgovori… jer očevi su se konfrontirali sa sustavom koji nije djelovao.

U nekim slučajevima odlazili smo u Centre u kojima su kršenja prava djece i očeva bila eklatantna. Tako se događalo da kada otac priloži nalaze liječnice da majka (uz onemogućavanje susreta s ocem) čak odbija još i cijepljenje djeteta protiv najtežih bolesti, Centri bi se hitro napravili mutavi: odjednom bi se dosjetili da otac živi u drugoj općini te donijeli rješenje i proglasili se nenadležnima. Majstori su odugovlačenja. Procedura prebacivanja “predmeta” tada bi trajala mjesecima a kad bi sve stiglo u novi Centar još je trebalo mjesec dana da on odluči je li nadležan pa tek potom da pozove i sasluša roditelje. Bilo je i slučajeva dodatnoga loptanja: drugi Centar odbije nadležnost i vrati “predmet” prvome. Sve u cilju “zaštite” djece.

Bili smo i u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba kod ravnateljice Buljan Flander, kada su se za to stekli argumenti i kada smo mogli predočiti da jedna psihologica na silu uvjerava dijete da ga tata tuče i da treba reći kako ne želi tati. Dijete je izletjelo iz njezine sobe i vikalo hodnicima a kako je uslijedio i sramni pismeni nalaz iste, ta je “stručna” osoba ubrzo bila disciplinski kažnjena. Usput, na omrežju je danas i fotografija Poliklinike sa 34 djelatnika, točnije 31 djelatnicom i samo 3 djelatnika (zaštitara?)

Ne znam je li tako još i danas, ali Centri za socijalnu skrb bili su oblijepljeni stravičnim fotografijama pretučenih žena ali nigdje nijednog oca ili djeteta. Skrivalo se žensko obiteljsko nasilje nad djetetom ili ocem, ili oboje. Skrivalo se i nije postojalo žensko verbalno nasilje. I sve to tako unatoč tome što je žensko obiteljsko nasilje u stalnome porastu. Militantne feministkinje nastoje nas preplaviti nasiljem nad ženama (koje je strašno) ali svo drugo obiteljsko nasilje žele podcijeniti, prešutjeli ili reći da je zanemarivo (nije strašno?) a time gube svu vjerodostojnost. Kad je žena kuhinjskim nožem ubila muža u Zadru, jedna je druga iz Baba u kameru izjavila kako ta žena za nju nije ubojica. Uslijedio je muk a ne javna osuda te izjave.

Jezivi slučajevi iz medija, a kojih sada imamo svake godine, govore nam da sustav kardinalno ne djeluje. Vidljivo je i da se stanje trajno pogoršava. Ministar Aladrović nonšalantno izjavljuje kako je svjestan da u sustavu socijalne skrbi ima velikih problema!? Kako je poznato, ministar je još od srpnja 2019. pa kako još i dan danas može davati takve izjave?

Centri socijalne skrbi dakako imaju problem s brojem osoblja, s prostorom i plaćama te računalnom opremom i vozilima. No oni imaju problem i sa stručnošću osoba, od kojih su mnoge zaslijepljene i muško-mrzilačke, intelektualno potkapacitirane, imaju problem i s kadrovima koji izlaze (kako nam je to potvrdila i sama djelatnica Centra) s fakulteta na koji odlaze oni koji su svugdje drugdje propali i kojeg je navodno najlakše završiti. Dolazimo do toga da se hrvatskoj demokraciji vrlo rano nametao civilni nadzor nad vojskom, civilni nadzor nad obavještajnim službama ali nikome nije palo na pamet da bi nadzor prvo morao biti nad Centrima, pogotovo onima koji imaju mnogo slučajeva s djecom. I to ne bilo kakav nadzor, već neovisan o socijalnome radu, pažljivo odabran i stalan (sociolozi, pravnici, profesori). Ili nam djeca nisu važna??

Ovo što jedan medij, već godinama, pokušava predstaviti kao borbu za ravnopravnost spolova, brigu za obitelji i djecu kroz nekakve zečeve veljače nije ništa drugo nego osobna promocija. Potreba pojedinih osoba da budu u medijima, da se proslave, da hrane svoj ego i da se afirmiraju nakon što su presušile u svojem osnovnome području. Odatle u njih i toliko gorčine i toliko bijesa.

Ozbiljan nadzor zato mogu raditi oni građani koji ne će istupati u medijima, koji su odavno afirmirani u svojim drugim područjima i koji ne venu za ikakvom autopromocijom. Oni bi trebali tražiti snimanje kamerom svih službenih razgovora u Centrima, kontrolu ažurnosti te sadržaja i izdavanja rješenja svakog pojedinog Centra. I detektirati naravno, pojave mizandrije. Nadzor bi trebao onemogućiti donošenje rješenja i odluka iz koristoljublja, tj. povezanosti pojedinih djelatnica s majkama pod optužbom a koje su obrtnice koje besplatno “ugošćuju” djelatnice Centra na frizuri, manikuri, masaži ili akupunkturi… Isto tako trebalo bi raditi na što većoj ravnopravnosti muškaraca u Centrima, kojih je desetljećima zanemarivo malo. Ovako izgleda da udružene žene vraćaju muškarcima milo za drago i ne zapošljavaju ih, što je loše i po njih. Baca sumnju kako ni one same ne žele ravnopravnost.

Tu potrebu mogu potkrijepiti i iz iskustva Udruga očeva: u nekim je slučajevima očevima bilo mnogo lakše ostvariti djetetova i svoja prava ako bi razgovarali s pravnikom u Centru ili s ravnateljem. Od mnogo loših primjera koji su mi poznati izdvojit ću slučaj socijalne radnice koju su progonili i dnevno omalovažavali u Centru samo zato što je u svojoj sobi držala na zidu mali križić. Išlo se na nju tako dugo dok je nisu izbacili iz Centra. Druga je djelatnica bila u stalnoj nemilosti “stada” jer se držala zakona i nalaza, činjenica. Nije donosila apriorne odluke, niti potpisivala rješenja u kojima su očevi uvijek zli nasilnici, pokvareni i krivi. Jedna mi je majka ispričala kako su je dvije djelatnice Centra na silu uvjeravale da da iskaz kako je bivši muž tuče. Bila je došla u Centar tek da dogovori rastavu braka i susrete oca s djetetom. Međutim, djelatnice su skočile na nju kad nije htjela izjaviti u zapisnik da ju je muž tukao, uz prijekor: “Tako nećete dobiti veću alimentaciju!”

Ono što je u recentnim slučajevima s najtragičnijim i vrlo bolnim svršecima jasno, to je da su Centri imali informacije, izlazili su na teren, dakle mogli su vladati opsegom posla kojim su pretrpani ali ono što su po tim vizitacijama zaključili i napisali pokazalo se ne nedovoljnim već promašenim, nestručnim i opasnim po djetetov život a za to je ipak kriv cijeli sustav a ne tek uključene djelatnice. Na kraju, što ravnatelj Centra ima s pojedinim nalazima? Hoće li on morati i osobno izlaziti na teren u svakom slučaju? Hoće li morati provjeravati ukupan rad svojih djelatnica? Biti supervizor? Ali ta glava mora pasti da ne bi pao ministar te da bi sustav progurao laž kroz medije: djelovali smo, spriječili smo. I da bi sve ostalo po starom.

Ministar pritisnut tragedijama, sada kaže kako će unijeti brojne promjene ne daj Bože reforme u rad socijalne službe. No, postupak je sumnjiv i neuvjerljiv već u startu. Kad se donosi neki nov zakon, donosi se konzilijarno, o njemu se raspravlja i u medijima, ide se na javnu raspravu pa tek onda stupa na snagu. Kako to da ministar i Izbavitelj sada glumataju za kamere i žele čuti neformalne i formalne grupe ali ih ne zanimaju korisnici usluga Centara za socijalnu skrb? Ne objavljuju poziv. Kako će se upoznati sa stvarnim stanjem ako nemaju besplatni telefon za pritužbe i pohvale, ako nemaju adresu za primanje anonimnih pisama i kada ne žele čuti brojne hrvatske udruge očeva? Samom činjenicom njihova postojanja.

A to što je zakon napokon donio propis kojim se kažnjava nedjelo majke koja zlostavlja i ne dopušta susrete djeteta s ocem, samo je slab korak u dobrome smjeru. Uzrok leži u Centrima. A njihova rješenja sud prvo traži i čita. Po njima se ravna. Iza njih se skriva. Sjećam se slučaja, u kojem je otac po našoj preporuci na sud doveo šesnaest godina staru kći koja je svjedočenjem, kao stariji maloljetnik, htjela pobiti navode iz rješenja Centra. Sutkinja je, što nas je sve u Udruzi zateklo i iznenadilo, sva vidno uzrujana, već u startu žučljivo odbila saslušati svjedokinju. Uz glasno obrazloženje: “Nisam educirana za ispitivanje maloljetnika.” Očito je njezina muško-mrzilačka pozicija tim svjedočenjem mogla biti dovedena u pitanje pa se jetko našla ugroženom i unaprijed pogođenom.

Kako je otac bio uporan, izborio se za sudsko vještačenje djeteta ali, to je značilo odgodu donošenja sudske presude za najmanje pola godine. Pa žalba… Kako dakle razotkriti i kazniti zlostavljačicu kad ju Centar “ne vidi” i ne prijavljuje? A sud slijepo slijedi “nalaz” Centra?

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.