Biti ili ne biti, sudac

Odgovor Dinastije, nakon Mamićevih optužbi, najtežih u Hrvatskoj još od udbaške filmske i ratne krivotvorine s Martinom Špegeljem, danas pokojnim generalom, bio je prvo izrazito mlak. Pokušao je biti. U izjavama štur. Ne hraniti medije. Kazao je predsjednik na odlasku, sudac Đuro Sessa: Ne pada mi na pamet komentirati! No ne će moći. Uskoro je morao izaći iz hlada.

U proteklih nekoliko tjedana, od Mamićeva mostarskog cjelovečernjega filma, od te važne tiskovne konferencije, gotovo da nema onih koji se nisu odredili. Javni se prostor podijelio, ali ipak se moglo pročitati kako ovakvu aferu hrvatsko pravosuđe još nije doživjelo, do onih koji vjeruju mnogim Mamićevim tvrdnjama. Pogotovo fotografijama. Sa svim nijansama između.

No više me zanima činjenica da je Mamić još u listopadu 2020. prijavio mnoga svoja optužujuća saznanja o hrvatskim sucima. Represivni aparat, do mostarske tiskovne, gradio se Dinastijom: pravio se kao da je vuk ujeo magare. Tajna te prijave ovaj je put bila tako brižljivo čuvana da nije probila u medije. Kako to? Znači li to da kad curi, curi od Dinastije, duboke države, ili?

Javno kontroliranje nastale štete započelo je tek nakon mostarskog festivala. Izvidi koji su sada odjednom oglašeni ostavljaju dojam kako se želi započeti istragu od teško provjerljivih činjenica i radno raditi u radu. Međutim, mnogo je dana prošlo otkako je Mamić u javnost pustio fotografije bančenja sa svojim ondašnjim „prijateljima“ sucima. Ako se doista želi provesti prava istraga a koju zazivaju mnogi kvalitetni suci, nije li se trebalo početi upravo od tih fotografija?
Koliko treba vremena da se s Mamićeva p(l)amtećeg štapića fotografije dostave sudskome vještaku? Ne bi li njemu moralo biti naloženo da ih obradi žurno? Nije li to, za stručnjaka kakav je fotografski vještak uz svu njegovu opremu i iskustvo, posao od tek jednog popodneva? Ako su fotografije montirane, trenutno ih se odbacuje, ako nisu, stručni se nalaz i zaključak šalje predsjedniku osječkog suda, predsjedniku Vrhovnoga suda... Ali Dinastija, majstori procedure, rogobori da to nije tako lako. S aferom Mamić pala je i ona stara laž pogođenih: Nije važno što govori, nego tko govori. Uvijek sam se tomu smijao, važi li to i na sudu?

Obrana sudaca već je počela širiti temu i razvodnjavati: A kamo mi to idemo ako će optuženik rušiti suce koji su ga presudili? Kamo ovo vodi ako se na ovaj način sucima prijeti i pokazuje da će svi oni biti oklevetani ako se usude dirati u Mamiće? To je poruka koja, navodno, može izazvati mnoge buduće zahtjeve za isključenjem.

Kojeg li apsurda. Prvo, kvalitetni suci nemaju se čega bojati. Korektno za suce znači: kvalitetno vođenje procesa, uredan osobni život, moralno i primjereno etičko ponašanje u društvu. Bojati se dakle mogu i trebaju oni koji to nisu. Ako se pak dogodi lavina zahtjeva za isključenjem, onda te suce prve treba istražiti.

Obrana je također započela i s relativiziranjem: Pa što ako su slavili s Mamićem? Mamić je mnogo puta već javno napadan, optuživan i osobnim istupima kontaminiran. Sjetimo se samo kako se pisalo o dolasku predsjednice KG Kitarović na njegovu proslavu. Prema tome, ako su osječki suci bančili s Mamićem, oni su to činili s osobom s kojom se ne bi smjeli niti sastajati. Ako su bančili prije suđenja, što se nastoji prikazati blažim krimenom, onda su se morali sami isključiti iz procesa. Ako se pak dogodilo ono najgore, da su bančili za vrijeme poznatih im a vođenih istražnih radnji ili čak i u samome procesu, onda je time ostvarena njihova puna degradacija. Ti su suci, po stegovnim mjerama, trenutno trebali biti udaljeni sa suda do okončanja istrage. Na Zapadu i predsjednici sudova trenutno padaju. Dragovoljno ili prisilno. Kad je riječ o „običnim“ građanima govori se o mjeri protiv utjecaja na svjedoke, mjeri ponavljanja nedjela ili mjeri protiv bijega. A ovdje smo imali čak i curenje informacija sa suda, iz procesa, izravno do Mamića... Curi li to i dalje?

Dinastija je na grijanim sjedalima, ne i na vatri, za sada. Čak ni nakon splitske divot-afere sudaca i morskog vuka Keruma... koji pliva (konobom) s pršutom na čelu. Izbavitelj se drži daleko jer on nije ništa znao, a ni još ni ne zna. Toliko je udubljen u obnove od potresa i u nabavku 10 milijuna cjepiva i u kupnju 20 vojnih zrakoplova, da ne stigne dići glavu ni prema Maksimiru, nekmoli Mostaru.

Ovo što sada vidimo je kvazipravno taljiganje te proizvodnja općeg zasićenja temom. Zašto se s istragom dakle nije išlo od one činjenice koja je najlakše i najbrže utvrdiva: od vjerodostojnosti fotografija? Fakte bi tada, već imali.

Na kraju Tottenham-Dinamo: sve čestitke Mamićevu Dinamu na četvrtfinalu, na jednoj nemogućoj pobjedi. On ju je ostvario, on u nju vjerovao. Ozloglašena braća još uvijek čine čuda. Uvijek je najveći gušt pobijediti velike i razvikane Britance. No znamo tko braći sigurno ne će čestitati.

Ovo je Mamićeva velika bitka. Lako moguće i naša, iako njegova životna. Zato nam je važno hoće li na kraju Zdravko biti stvarno hrvatski zdravko ili će biti: hoću mami!

Očitovanja hibridnoga rata

Knjige admirala Domazeta Loše jasno su raščlambeno i čvrsto argumentirane u objašnjavanju metoda hibridnoga rata u Hrvatskoj. Stručnjak tu agresiju Memoranduma 2 jasno prepoznaje u samome začetku, a građanstvo onda kad mu postaje nepodnošljivo trpjeti ju. Proizvodnja pristanka na te laži (vješto miješane s istinama) cilja na opću letargiju hrvatskoga stanovništva. U kojoj smo danas. Na izbornu apstinenciju i logiku „svi su oni isti“. Letargija nas ima odvesti do okretanja glave, dok padaju sve hrvatske institucije, dok mediji otvoreno cenzuriraju istaknute intelektualce i zameću ih kao nepoćudne. Sve veći dio stanovništva ono što proizvodi tzv. nacionalna tv ili u čemu sudjeluje, doživljava totalitarnim i odioznim.

U međuvremenu se dogodilo da je u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj pomrlo toliko velikih ljudi, umjetnika i slobodnomislećih ljudi da smo izgubili tradicionalno vrijedne oslonce i međaše ali i javne kriterije. Voditeljima hibridnoga rata, što je čisti obavještajni prljavi rad kojim je Hrvatska premrežena, sada je mnogo lakše mlađe domoljubne ljude isključiti iz društva, izložiti ih harangi te baciti na margine. Nestori više nisu živi. Ova borba, sada je samo naša ali imamo mi hrabrih i mislećih ljudi koji (i)stupaju. No začepljeni školovani ljudi danas, u istom su položaju kao prisilni članovi SKH nekad: ako su htjeli raditi i napredovati morali su politički povlađivati. Biti prvo partijci. Ne Hrvati. Ili iseliti.

Medijski nositelji te hibriduše, započeli su otvorenije nego ikada krivotvoriti hrvatsku umjetnost, obrazovanje, povijest, sve. Povijesni argumenti nisu znanstveni argumenti ako ih ne amenuju Goldstein, Jakovina ili Savez antifašističkih boraca... oran još od 1945. pa sve do danas. Tako nas s osione i tzv. javne Hrvatske radiotelevizije bombardiraju odurnim sadržajima zaborava, krivotvorenja i neistine. Nova stepenica te hibriduše sastoji se u neizrečenom, a primjenjivanom kriteriju: ništa bez Beograda i Srba i Srbije. Naravno, Izbavitelj je inicijator, onaj koji je otvorio vrata SDSS-u kao potpredsjedniku Vlade RH. Zato ga toliko i boli što je predsjednik (neprimjereno?) izrekao neke stare istine o Miloradu mu.

Ono što je novo je HTV-ova inauguracija pravoslavlja iz Beograda za Zagreb, sramna i ulizivačka, sramna i krivotvoriteljska. Patrijarh Porfirije tako nam je uslikan kao značajnik po hrvatski narod, kao nositelj, kako sam žudi: Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. HTV izgleda slavi obljetnicu SHS-a iz 1918.! Porfirije je novi Jakov Blažević. Nakon odbačene Titove montirane optužnice u demokratskoj Hrvatskoj, on bi iznova sudio blaženiku Stepincu. Bijeda televizije nastavlja se davanjem prostora patrijarhu koji nam se prvo nudio kao čovjek popa Đuića, da bi sada lažljivo govorio o kardinalu Stepincu. HTV-ov novinar vodio je štafetu srama i ulizništva pokorene Hrvatske. Vrlo detaljno brifiran, taj je slučajni novinar, odradio „razgovor“ na način da će se o toj sramoti još mnogo čuti. No, HTV na primjedbe svojih gledatelja, hrabro, ne odgovara, ma koliko ih ima. Mi ih se ne tičemo. Neodgovorni, oni su sami sebi dovoljni.

Događaju se nezamislive stvari: ne može se obraditi nijedna hrvatska tema bez srpstva pa čak kokardaštva. Znamo tko je u ratu bio Moma Kapor i koga je slavio (čak ga i Jergović osuđuje) a sada ni u hrvatskoj smrti nemamo mira. Umro je ugledni hrvatski redatelj Joško Juvančić a u prigodnoj emisiji, in memoriam je krcat razgovorom Mome Kapora s redateljem. Jer mi nemamo intervjua nego od Mome. Polutanima vrijedi samo ono beogradsko, ono stranjsko.

HTV nadalje ne prestaje s Radom Šerbedžijom, on je izgleda analitička alfa i omega u Hrvatskoj... i nakon što su nas izbombardirali njegovom afektacijom i srbsko-hrvatskim učinili su i korak dalje: o najznačajnijim hrvatskim glumcima govori i brat mu šeširdžija Lordan Zafranović. Tako o velikanima hrvatskoga glumišta kafanski ćaskaju Šerbedžija, Zafranović, Brešan... Njihove su opaske mješavina diletantizma, osobnih druženja, do zajedničke glume, do savršeno marginalnih primjedbi. Kazališni kritičari koji su godinama pratili hrvatsko glumište i svojim stručnim tekstovima i knjigama obilježili cijelu jednu kulturnu epohu, nisu uključeni, nekmoli citirani. Ćaska se neobvezno, z brda z dola. Pliva se između teme i teme: ja pa ja. Zafranović je „faktor“, mjerilo i memorija. U svakoj epizodi Šerbedžija i Zafranović ne izostaju. Zafranović i ne gleda u oči. Čini se kako je nizanka snimljena ne radi velikana, nego zbog honorara podobnim sudionicima.

Što je najgore, redatelji ovog novog „ribanja“ a tobožnjeg dokumentarca su Jakov Sedlar i Lordan Zafranović. Nisam znao da su blizanci. Oni su redatelji ali oni i sami sebe intervjuiraju, oni nastupaju u svom galimatijasu. Kako skromno i autentično. Zar smo već dotle, do tog hibrida, dogurali? Tko će slijedeći pasti?

Nema dvojbe da je sve to stara i poznata državna politika socijalističke RH u stalnom vrijeđanju i iritiranju hrvatskoga naroda. Traje novo žandarmovanje nad nama i bojim se imat će i (opet) svoj težak kraj. Jer pravoslavlje ne zna drugačije a hrvatski sluge klanjaju se svakoj pa i takvoj lukrativnosti. I tako to svetosavski ide, sve dalje i sve gore, velikosrbi provociraju novi rat. No svaki krčag ide k vodi dok se ne razbije. Pitanje je samo uz koliko novih žrtava?

Javor Novak

Predlažem komentatorima ispod ovog članka da se u Velikom tjednu suzdrže od uvrjeda te da iznose argumente. Hvala lijepa. Svim čitateljima i uredništvu želim Sretan i blagoslovljen predstojeći nam Uskrs!