Seks, predatori, pro et contra (1. dio)

Među mlađim muškarcima, po seksualnoj orijentaciji, recimo postoje ofce, osobe u vezama, laki muškarci, promiskuitetni galebovi, svežderi, muške udavače, muške prostitutke, homoseksualci, biseksualci, seksualni predatori, aseksualci... Ne nužno tim redom a neke sam nenamjerno bit će i preskočio. Sve to postoji i kod žena, utoliko smo savršeno ravnopravni. Osim što postoji nimfomanija, koliko znam, samo u žena. U muškaraca se ona zove satirijaza. Sve to razumijem, mada o razlici prema učestalosti tih pojava, nemam pojma.

Vrlo je vjerojatno, u velikom korpusu kakav je hrvatski sveučilišni sustav, u kojem radi mnogo muškaraca da postoje i oni kojima se puši/pušilo iz one stvari ili ih raznose kompleksi te koji bolesno dokazujući se, iskorištavaju svoj „nadređeni“ položaj i pretvaraju ga u svoju moć nad studenticama. Ima i onih koji jednostavno ne mogu odoljeti erotskim provokacijama a ima i djevojaka koje su ponekad sklone eksperimentiranjima. Ima i onih, s obje strane, koji krivo tumače znakove. Ne vjerujem da takvo nasilno i primitivno i u biti jadno iskorištavanje nije postojalo ili ne postoji i sa ženske strane. Ono je tek vrlo vjerojatno rjeđe a to nije ni oslobađajuće ni prihvatljivije. Baš kao ni žensko obiteljsko nasilje. U oba slučaja takve nasilnike i predatore treba maknuti. Razumijem.

Žrtve takva nasilja, kako se pokazuje, opisuju i neka stravična iskustva, silovanja. No, traume od nasilničkog ponašanja ne nastaju samo onda kad je riječ o radikalnom seksualnom nasilništvu. One nastaju i u ovisnosti od psihe zlostavljača i psihe žrtve. Svjedoci smo primjera u kojem osoba javno opisuje kako je sama bila stjerana u kut predavaonice a zatim se sagnula i pobjegla ispod ruke profesora nasilnika. Sjeća se eto, te „užasne“ traume, već punih 40 godina. No ajmo, čak i to (donekle) razumijem.

Logično je i da su brojne žrtve seksualnog nasilja dugo šutjele. Strah, stid i nemoć učinili su svoje. I kako vidimo još čine, još opravdano. Kao što je bilo i onda i danas žena koje su kriknule, otele se i bučno se javno pobunile. Možda je tu i politička nesloboda. „Drugarice ne talasaj“! Goruća a široka afera/re s HRT-om i seksualnim uznemiravanjem pokazala je upravo to – presudno je ne „talasati“. Pa se tako odgovorni prvo prave blesavi i ne razumiju o čemu se u prijavi radi, zatim suočavaju žrtvu s prijavljenim a na kraju kažu kako su poduzeli sve, dok o svim tim navodnim postupcima uopće ne obavještavaju navodnu žrtvu. Štoviše, istu, nesumnjivo krasno, upućuju na privatno sudovanje. Samo iz ovog seks skandala na sve strane frcaju podatci koje HRT-e nije uspio skriti, no zato se našla ugrožena piramida oko ravnatelja Bačića koji je čak zavapio kako su to napadi na HRT-e sa željom smjene vodstva. Tražiti smjenu nekog druga, kako znamo iz jugo-satrapije, njemu samome zločin je od kojega većeg nema. Predlažem zato trenutno oduzimanje putovnice svima uključenima, s obzirom da HRT njeguje travnjake pa spaljivanja vještica od tada više nisu u modi.

Čitali smo i moćan, do sada najmoćniji argument HRT-ove vrhuške kako je riječ o pokušajima „smanjivanja rejtinga gledanosti Hrvatske radio televizije“. Kako bi se ti pokušaji imali realizirati doduše još nikome nije jasno. Ali već je odlično da se rejting ne će smanjiti Hrvatskome radiju. Ni u pokušaju. Razumljivo.

No dakle, nije riječ o pokušajima smanjivanja gledanosti nego čak o pokušajima smanjivanja rejtinga gledanosti. E pa što je previše, previše je, HRT-e bi mogao ostati bez publike. Ne zbog odbijanja provođenja temeljite istrage, ne zbog tamo nekog nepostojećeg skrivanja već zato što neki/ke zazivaju istragu. A razloga nigdje. Žena je pisala i tražila pomoć samo jedanaest puta. Bit će nije lijepila biljeg. Očito, njoj je samo do rejtinga i kako ga smanjiti...

Tek s ostvarivanjem države u Hrvatskoj su probujale ženske udruge koje su u mnogo čemu bile i ostale radikalne i prikriveno drugačijega interesa od nazivne zaštite ženskih prava. Od dvije sam prijateljice tada čuo: „No hvala im lijepa, da B.A.B.E. štite moja prava!? Ne hvala!“ No, kroz to vrijeme polako su postale sasvim neprihvatljive i dvije ustaljene uzrečice: „Ženu mlati njezin jezik“ i „Sama je to tražila“ (i kod batina i kod silovanja). Ovo posljednje leit je motiv brojnih islamista, koji okupirajući Europu, namećući joj, smatraju da zapadne žene svojim izazovnim oblačenjem i slobodnim ponašanjem zapravo otvoreno pozivaju i provociraju. Pa je onda i napad na njih i još gore silovanje, valjda očekivan slijed tih učestalih „događaja“. Logično: dođeš u goste i što ti smeta - to razbiješ.

Kad smo kod oblačenja i sam sam kao novinar na HRT-u svojevremeno zapravo prosvjedovao provocirajući, manje šefove više provođenje glupa propisa. Naime, bio je ljeti uveden nekakav glupav dress code po kojem muškarci nisu smjeli dolaziti na posao u popularnim trifrtaljkama (hlačama bez nogavica ispod koljena, rečeno za nekajkavsko okruženje). Tu je bila i zabrana, za oba spola, dolaska na posao u natikačama. Međutim bile su dopuštene mini suknje i svi oblici dekoltea. Uporno sam tada na posao dolazio u kratkim hlačama i tražio ravnopravnost. Baš me zanimalo kako će me zaustaviti na porti ili će me neki šefić skinuti s termina emisije koju sam trebao voditi uživo ili sa snimanja emisije koja ide već sutra. Moram reći i da sam u tom svom odjevnom ponašanju bio bučan i navodio iste ove argumente. Nikad me nitko nije vratio doma da se presvučem. I tada i danas, poštovao sam i volio ženski seksipil, pa i onaj slobodniji, ali sam držao i držim da mu nije mjesto na poslu. Radiš svoj posao a kolegica do tebe samo što nema servirane sise na radnome stolu. Ili napadno navlači prekratku mini suknju jer kao slučajno pokazuje previše golih nogu. Ajte molim vas! No muški dress code je ostao a ženskoga nema... Tobože: pa nismo valjda puritanci!

Dok sam kod oštrih minica i HRT-a točnije HTV-a: nedavno smo tako u udarnom terminu mogli vidjeti udarni neukus pjevačice Banfić. Minica koja donekle funkcionira za pjevanja (stajanja) nikako ne funkcionira kod sjedenja. Osoba nam tako pokazuje daleko više nego što bi bilo ukusno i lijepo. To jednostavno nije ni jedno ni drugo. Nema u tome nikakvoga seksizma reći da se neki muškarac ili neka žena (još) nisu pomirili sa svojim godinama pa pokazuju ono što bi bilo logično pokrivati. Pogotovu što u mladih, oba spola, danas imaju toliko žestoku konkurenciju onog lijepog, pa ako hoćete i erotskoga.

Od kada je svijeta i vijeka mnoge su žene tijelom ostvarivale svoj privilegiran status na poslu, kod šefa ili direktora, kod režisera ili fotografa, ili zbog dobivanja posla ili zbog bržeg napredovanja... I to je i te kako funkcioniralo i još će dugo. Ako žele biti upamćene po svom znanju i talentu zašto se tolika većina primjerice pjevačica razgolićuje na sceni? I dok se mnoge žene bune jer ne žele biti roba, seksualni objekti i iskorištavane na stotinu načina, jedan značajan dio žena živi od svog tijela. Na najvulgarniji kao i na uvriježen način kao starlete, „glumice“, zečice ili djevojke s naslovnica i duplerica. Pa ako hoćete i kao polugole manekenke od najranije dobi.

Uvijek se sjetim koliko smo se smijali: prijateljica me vozila doma a nije baš bila neka vozačica. Ne sjećam se više zašto ali svakako je učinila prekršaj. Zaustavio nas je milicajac i počne on natenane: vozačku i prometnu, drugarice učinili ste taj i taj prekršaj... A ona spremno povuče minicu s lijeva koljena prema gore, pogleda ga srneći i otprilike ga upita: Pa zar sam zaista u velikom prekršaju? Isti se nasmijao, bacio dobro dug pogled i od globe ništa, odvezli smo se dalje i smijali ko' prasci. Nakon nekog vremena proradio mi je kliker: Čuj, čuj... ali ja sam i dalje svjedok tvog kršenja prometnih propisa. - Daaa? - začudila se. - Pa onda bi i meni mogla pokazati bedro...

Ničim od navedenog ne mislim ni banalizirati ni umanjivati sadašnje ispovjedi žrtava seksualnih predatora ali ne želim ni preskakati brojne situacije koje su u nekadašnjem i današnjem žensko/muškome svijetu postojale i postoje i postojat će. Primjerice ovom će hajkom, a objasnit ću zašto je tako zovem, nestati ili će brzo potpuno nestati erotika. Sve će postati tek politička korektnost a muškarac se ne će smjeti okrenuti za lijepim nogama, zgodnim djevojkama ljeti bez grudnjaka. Zato: budimo korektni - zatvorimo oči. Nekim ženama već su danas ikoji muški komplimenti i sumnjivi i opsceni, potpuno nedopušteni. I tu stoji ova tvrdnja: ako muškarac ne želi ženske poglede onda neka se ne šepiri u mondenoj odjeći sa skupom kravatom, šeširom, luksuznim cipelama i neka se ne zalijeva parfemom. Jednakovrijedno i kod žena. Minica, bez grudnjaka ili jača šminka jednostavno moraju privući poglede. A to se izgleda sve manje želi ili se želi selektivno što je i apsurdno i nemoguće. Nitko meni ne će zatvarati oči!

I da se vratim na temu zlostavljanja. U pravu postoji izreka: Bolje pustiti jednog krivca nego osuditi jednog nevinoga. Što kod sadašnje hajke ne razumijem? Koje su zamke a koje posljedice koje nikako ne smijemo ignorirati?

Ne razumijem kako će policija postupati, kako država samostalno po prvi puta zakonom proganjati predatore ako je riječ o djelu starom deset ili trideset godina? Pa i samo koju godinu. Ne postoji bez razloga zastara pogotovo u slučajevima kada je teško izvesti valjane dokaze. Je li dokaz što je nekog profesora prijavilo pet žena? Jest, ako je to bilo lani ili nedavno pa se takvo zlostavljanje lako moguće ponavlja i najnovijim naraštajima studentica. A što ako je profesor davno otišao s tog fakulteta? Što ako je u mirovini? Kako će se dokazivati djelo staro desetljećima? Tko će braniti i obraniti čast tih ljudi? Što ako imamo i zlobni ženski aktivizam? Što ako su u podlozi i neki drugi razlozi detroniziranja? Čemu vodi kvantiteta udruženog prikupljanja takvih „svjedočenja“ ili svjedočenja? Hoće li to onda automatski preskočiti u kvalitetne optužbe?

I nehoteć duhovita bila je nedavno pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić povodom policijske istrage prijavljenih slučajeva. Kazala je kako stručne osobe u policiji za čas ustanove govori li prijaviteljica istinu ili izmišlja. To je dakle jedan toliko pouzdan i brz postupak visoke točnosti da se ja zapravo pitam što će nam uopće sudovi? Dovoljno je žrtve ili „žrtve“ dovesti u postaju i prepustiti ih stručnim i brzim osobama. Konačno, onda je i puno lakše pritiskati predatore ili „predatore“ u službenim prostorijama. Dakle što'š ljepše, brže, pravednije, lakše i što je najvažnije - jeftinije.

Već je naime pronađen i prvi hrvatski „predator“, objavljena mu je i slika s punim imenom, prezimenom i titulom. Još samo nedostaje adresa stanovanja i linč može na vrata. Već toliko puta viđeno, eto opet suđenja kroz medije. Hoćemo li tim putem nastaviti kažnjavati?

Presumcije nevinosti danas (ni u ovim slučajevima) više nema, slušamo uporno samo jednu stranu. Medijsku. Studentice se potiče da sve prijave, da što više prijavljuju. To jako podsjeća na svjesne drugove iz komunizma. Oni su bili dužni prijaviti sve sumnjivo što vide ili čuju. Svejedno točno ili netočno. Pa bila to i vlastita obitelj. Najvažnija je bila revnost: drug ili drugarica su svjesni. Jednom stigmatizirani strani špijuni, klerofašisti, nacionalisti, separatisti, ustaška emigracija s obveznim ustaškim potomcima ili šovinisti i rušitelji socijalističkog poretka, ostajali su 45 godina ozloglašeni neprijatelji države. I naravno, obvezni građani trećega reda. Ode imovina, posao, ode bilo kakvo i bilo gdje pravo mišljenja ne daj Bože i glasa.

Je li to naš put i u 21-om stoljeću? Prijavljivanje se tako i sada, opet naziva slobodom i željom za pravdom. Sutra valjda i dužnošću. A hoće li se pri tom možda i sapunati daske? Jesu li svi ljudi tako silno pošteni i gladni samo i tek istine i pravde?

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.