Film kao vlastita defekacija

Morbidni film, “Koja je ovo država” (2019.) organizirana je nizalica uvrjeda snimljena samo da bi se izgovorilo nekoliko uvrjedljivih i lažnih tvrdnji. Dakako, ekipi je bilo važno patološki provocirati, istaknuti sebe, šokirati. Time ovdje potpuno nemaštovit autor Vinko Brešan i scenarist Mate Matišić očajnički pribjegavaju najgorim optuživanjima u pomankanju svake duhovitosti, satire ili umjetnosti. Pozdrav i sadašnjemu statistu, bivšem hrvatskome producentu Ivanu Maloči.

Polutani u Hrvatskoj i diljem svijeta bit će jako zadovoljni tolikim uvrjedama iz filma, ali se ni uz najbolju usilnu volju ne će imati čemu nasmijati. Ne će čak ni velikosrpski fašisti, kojima je film i posvećen. Redatelj, scenarist i producent, želeći se isprazniti na drugima, ukrasili su jedino sami sebe. Na čast im.

Štafeta će dakako biti preuzeta međunarodno, u to ne treba ni sumnjati, kako je uostalom ovaj, inače prazan i dosadan istovar i sniman. Vjerojatno vani i montiran. Uz silan redateljski i producentski trud, te uz koprodukcije, kako se fino nazivaju ovakva ideološka udruživanja, značajnijih inozemnih glorifika nema. Tkivo ovog crtanog romana isuviše je tanko.

Osim sure namjere morbidnoga vrijeđanja, u filmu nema baš ničeg: ni režijskih inovativnosti, ni glumačkoga zaleta još manje suvislih dijaloga. Pa sve to primitivcima i onako ne treba, zašto se onda scenarist i redatelj ne bi njima duboko poklonili i uvalili se u to blato? Kreative nema, ali zato ima cijele palete institucija koje mi plaćamo a one se razbacuju našim novcem i financiraju najprimitivnije moguće vrijeđanje.

Za istinske projekte kakav je upečatljivo snažan i iznimno potkrijepljen dugometražni dokumentarac Višnje Starešine o kardinalu Stepincu, novca sramotno nema. U Hrvatskoj vjerojatno ne će biti ni nagrada. Ispričavam se što u ovom kontekstu uopće spominjem kardinala i auktoricu ali to je komentar na odioznu HRT-ovu a ustaljenu praksu klackanja: jedan dan istinita povijest Hrvatske - drugi dan potpuna krivotvorina i teško vrijeđanje samih temelja domovine. Čak nikada obrnutim redoslijedom. Zna se što je posljednja riječ. HRT, tzv. javna tv, tzv. nacionalna tv, nema ništa s tim. Ona omnifagno sve prikazuje i nema stajališta. Drugarica je neopredijeljena. No, nikada ne će propustiti priliku ako može ugristi Hrvatsku.

Tema nije tema ili radnja filma već vulgarna pubertetska defekacija. Po narudžbi. A ono što je ostalo od radnje toliko je doslovno, infantilno u svojim prozirnim obratima, banalno i predvidivo, da ječi šupljinom. To zaista i jest dno dna, osim što je krajnje degutantno i nisko. To je karikatura od sedme umjetnosti. Ovaj film iz Hrvatske uopće to nije, to je film iz tzv. Republike Srpske. Redatelj bi zatim želio biti lukav kad se podlo zaogrće tobožnjom brigom za nestale u Domovinskom ratu, no od svega ostaje samo gola činjenica njegova potpisa na kadrovima pri punom vrijeđanju žrtava. Oni nisu samo obavili defekaciju, oni su iz sebe izbacili i svu svoju utrobu. I fulali.

Oglašavaju se kao duhovit, satiričan film što su oznake kreativnosti duha a ovdje nema ničeg od tog, samo bijeda jugonostalgije uz nasilnu želju da se povijest preokrene naglavačke. Neka o Saveznicima pokušaju snimiti film pa reći “svi su klali, svi su klali”. Svi su isti: i nacisti i Saveznici. Pa da vidimo kako bi prošla ta “umjetnička” sloboda i taj duh retardacije bez satire ali uz neduhovitost do bola. To je obična i bijedna provokacija jedne islužene i očajničke a netalentirane vrste.

Udivljenje ekipe nekrofilijom izvedeno je do punoga formata. Ona bi mrzilačkog redatelja imala uzdići na trulež ranga jednog Kusturice. Međunarodni im je natječaj već dugo otvoren a vječni pretendenti iz Hrvatske odavno se tuku za krmivo. To je tom isušenom redatelju još jedino i preostalo – elementarna, nekreativna, kaljuža. Politička pornografija. Dao je što je dao i to je to. A tek mu je 57-ma. Odatle mu ekscesi. Redatelj, scenarist i svi stručni polu-patridi upeli su se iritirati, izazvati bijes no sagradili su jedino prijezir zbog fuša kojim su zloporabili film, kao izražajno sredstvo.

Žarki kompleksi te jugo-ekipe doveli su ih do punog besmisla i impozantne neduhovitosti ali i do poznatih namjera agresora na Republiku Hrvatsku: izjednačiti krivnju za rat, poniziti same temelje Republike Hrvatske i svakako čelne ljude, nositelje obrane napadnute domovine. Pamflet redatelj Vinko Brešan ogorčen je, što je shvatljivo. Zakasnio je samo sedamdeset godina. Naime od 1945. mogao je savršeno graditi svoju karijeru u beogradskom agitpropu, odjelu za agitacije i propagandu. Mogao je biti bogat i postati Titova dvorska pudlica. Ili njih obadvije. Ali je promašio tek vrijeme. Škvadra koja je snimila ovu defekaciju ne zaslužuje šire spominjanje.

Javor Novak

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.