Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

Negledljivo

Dalibor Matanić i HTV 1: „Novine“ (druga sezona)

Bučno najavljivana tv serija „Novine“, publici predstavljena intrigantnom te tobože kao osuda društva u kojemu živimo, nije ispunila ni najosnovnije redateljske kanone, nekmoli išta šire. A što se tiče aluzija, treba HRTreći da ih, kao značajnih, uopće nema. Bar ne za hrvatsko društvo i u njemu. Društvo koje Matanić doduše smješta u Rijeku i manjim dijelom u Zagreb, dakle u Hrvatsku, jednostavno tu ne spada i tu to nije uvjerljivo. To njegovo je obična balkanska krčma, po svemu nalik Beogradu, pravoslavlju, podzemlju i nadzemlju jednog općega kriminala. Inventivnost scenarista i redatelja tu su ne na nuli, nego su potpun promašaj.

Radnja i ovih „Novina“ neodoljivo podsjeća na linerano ispisan i banalan kriminalistički roman pod velikim utjecajem američkih vulgarnih filmova. Vulgarnih sadržajem i eksplicitnošću no da, i tekstualnim izričajem, dakako. Tako bratsko-jedinstvujući glumci u seriji ne mogu sklopiti ni dvije obične rečenice, a da masno, konstantno i prljavo ne opsuju. Pola tih „dijaloga slobode“ istresa se u krčmama ili uz obvezne litre oštroga pića, droge ili nastranog i, malo je reći, nehumanoga seksa.

U ovim je serijama prosuto pred gledatelje sve. Doslovno su sve nakaznosti primitivaca i podzemlja tu, osim fecesa, incesta, sodomije i onih američkih patoloških masakriranja žrtava nakon ubojstava. Što ne znači da se, u narednim nastavcima, redatelj premudri, ne će oslastiti i s time.

Društvo koje Matanić navodno apostrofira ili secira ili na njega pokušava aludirati jest svijet bolesne mašte s vrlo Matanica novineslabim konotativnostima u hrvatskoj stvarnosti. Novine, redakcija, struka, svedene su na kloaku ucjena i podvala ne samo korumpiranih već i po svim drugim šavovima razorenih, a prepotentnih novinara koji su isključivo (pr)odani policiji, politici i moćnim nazovi poduzetnicima s kojima se neprestano podzemno pogađaju i sa svojim člancima trguju. U taj burag Matanić rado pokušava umočiti i najviše nositelje dužnosti, zanimljivo, baš (i samo i jedino) iz Katoličke crkve.

Tako se Matanićev svijet zanimanja i novinarstva, svodi isključivo na kloaku, ali samo i jedino unutarnje politike. Njegove dnevne novine (potpuno u srazu sa stvarnošću) tako ne pokrivaju ništa drugo i ne donose ništa drugo do li kriminalnih i namještenih podvala i ucjena, a koje onda, navodno, donose veliku čitanost. Ne znam samo tko uopće više u Hrvatskoj redovito čita tiskane novine? Koji su to skandali zbog kojih bi se čitatelji na njih pretplatili?

Redateljski je princip bezidejan i viđen stotinu puta: bez obzira je li scenarij prvobitno linerano ispisan a zatim sasjeckan ili je Matanić taj koji je od njega želio napraviti kaleidoskop, mozaik, na kraju je to ispala jedna negledljiva, a nakazna salata. Umjesto gradnje cjeline, silovanjem gradiva, svaki je nastavak razlomljen na kratke sekvence kadrova koji ostaju takvima, inokosnima, plutati nad gradom kao baloni (prljave) sapunice u bistrome zraku.

Kratki su kadrovi, kad su opće pravilo, oznaka neuvjerljivog i praznog redatelja koji ne zna i ne može više reći, više ostvariti. Brojni veliki svjetski redatelji, upravo su u vrlo dugim kadrovima trajali i postojali i ostajali u memoriji svoje velike publike. Ovdje tako nema upečatljiva kadra. Njega Matanić iskušava sklopiti sirovošću kojom nas pokušava osupnuti. A onda, ako budemo osupnuti, valjda ćemo i sav taj njegov redateljski faširanac smatrati više zanimljivim a manje gnojnim.

Unatoč svemu, pravo je čudo što je Dragan Despot uspio u tom gubitničkom redateljskom miljeu ostvariti veliku i uvjerljivu rolu. Pravo je čudo što je još nekolicina glavnijih glumaca (ne i glumica) dostiglo ostvarenje. Direktor fotografije, kamerman i snimatelj iz drona, s navedenim su glumcima uspjeli podići konačni uradak svojim kreativnim smislom za umjetnost na koji očito Matanić nije mogao ili nije (su)stigao (negativno) „uplivisati“.

Redatelj D. M. tako se svrstava među one samo-zadovoljne redatelje koji svojim uradcima stvaraju odbojnu zbrku koju gledatelji jedva povezuju. I to doživljava kao svoj uspjeh, superiornost te nekakav željeni domet.

Bojim se da sam s isuviše riječi počastio ovaj Matanićev uradak koji čak ni ovoliko malo ne zaslužuje.

Bez kriterija

Gordan Malić i HTV 1: „Hrvatski premijeri“

Na kraju ljetnih repriza, HRT se, na svom prvom programu televizije, odlučio još jednom reprizirati ovu seriju čiji je osnovni koncept kontradiktoran, samorazarajući i naravno na kraju, rezultatom, neuvjerljiv. Hrvatski premijeriNizanka o svim hrvatskim premijerima promašena je i zato što svi nikako ne zaslužuju da se o njima snima tv serija. Ne zaslužuje to čak niti njih pola. Bio je dakle, elementarno nužan, izbor.

Mnogo je međutim važnije i lošije to što se ovakav cross-over, kvazi-dokumentarac, snima svaki put s prijateljima i suradnicima konkretnoga premijera. Uz sramežljiva nasuprotna stajališta tek povremeno se stidljivo naznačuju sukobi koje smo odživjeli i koji su svima poznati (primjerice Šarinić-Pašalić).

Ne samo dokumentarnost već niti uvjerljivost nije moguće postići u bilo kojem kreativnu žanru ako se, da bi se osvijetlio lik i djelovanje pojedinog čovjeka, anketiraju isključivo ljudi koji o njemu imaju ponajbolje stajalište te se to još garnira i s glorificima urednika koje čita spiker.

Tako je to posebno bezvezan Malićev uradak na primjeru premijera Mateše, gdje se s tvrde realpolitike i zahtjevnog upravljanja Vladom i zemljom skliznulo u običan frajeraj. Rock, uličarenje ili u klubske zabave. Tako je svaku mjeru prevršila kvazibiografija Ivice Račana kao premijera, a koju redatelj započinje, sa valjda, srce-drapateljnom ispovijesti njegove udovice koja kao, odavajući nam svoju preznačajnu tajnu, opisuje kako su se i gdje su se to oni zaljubili (čitaj prvi puta poševili). To mi je bilo prvo i najvažnije odmah saznati. Mislim o premijeru.

Nastavlja se panegiricima onih koji su s Račanom bili ne u CK nego u samom zloćudnome predsjedništvu Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske i koji su u svom drugu očito vidjeli komunističkoga boga. Samo onaj koji nije znao za suradnju Kuljiš-Grčić u „Globusu“, ostat će iznenađen što i kako opravdava i glorificira profesor Grčić Račanu i o Račanovoj tzv. socijal-demokraciji. Da ti pamet stane koliko sofizama, poluistina i tendencioznih istegnuća i obmana. Baš kao iz nekadašnjega žutila od Nacionala, ST-a, Imperijala ili Globusa.

Koliko je ta neobjektivnost razorna po svakog od navodnih dokumentaraca najbolje se vidi na primjeru koji nije slučajan. A on nije slučajan ni u svim nazovi portretima drugih bivših premijera: nije slučajno da se ono glavno i upečatljivo u pravilu preskače i prešućuje. Kod Račana tako nigdje niste mogli vidjeti ni čuti da je upravo on razoružao Teritorijalnu obranu Hrvatske i svo oružje koje je godinama plaćao hrvatski narod, obnoć predao u ruke sutrašnjega okupatora. Onog, za kojega se vrlo dobro znalo, u komunističkome vrhu, već mjesecima prije, što smjera i koje će biti pogubne posljedice.

Tako, u ovom nazovi portretu Račana, nigdje niste mogli čuti ni vidjeti njegove pregovore sa Slovencima, kojima je htio pokloniti ništa manje nego i državno ozemlje oko Savudrijske vale (famozni junction). Niste mogli čuti Račana kako izlazeći iz Sabora govori o HDZ-u dr. Tuđmana kao o stranci opasnih namjera. No zato u dugim minutama slušate njegovu udovicu koja opisuje kako im je bilo u Opatiji te kako je isti bio obučen.

Profesor Caratan i ostali CK narkomani komunjarske farse od socijal-demokracije glagoljaju nam o Račanovoj radinosti i velikoj noćnoj marljivosti iako je svojedobno, bez ikakva demantija, prošla Šuvarova ocjena, koji je Račana uzeo za suradnika, kako većeg neradnika i luftibusa u životu nije vidio. O mrtvima sve najbolje, pa ne ću dalje...

Tako se na ovomu poslu scenarist i redatelj Gordan Malić našao sasvim u pekmezu neobjektivnosti i lakiranja te otvorena iskrivljavanja suvremene hrvatske političke povijesti, koje se naravno, još mnogi među nama, vrlo dobro sjećaju.

Logičan rezultat. Kad se radu pristupa bez kriterija.

Javor Novak

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pet, 15-11-2019, 03:28:30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.