Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Ne zna kad je dosta

Izvana

Ima jedan čovjek, jedno vječno i značajno ime, ima jedan šiljak od svih šiljākā, ima jedan i još k tome Vojo. Ima jedan Aca i još k tome bojvojujući Aleksandar. Ako ćemo stvar pogledati kroz skorup, s pupavicom još, onda je to cijeli jedan truli trio.I love you truly... Ima njih, vremenu vječnih. Kao Furio, pravim imenom... Ma dobro, ali ovo jedno, ima jedno ime...On na radiju, Radio to je on. Ima jedno ime, isljedničko ime Javor NovakAca. Tv - to je on. Jedno tv tatar-lice...i ima još i to jedno, trećelice, a nije biftek... što nam pupa sa saborskih klupa. Voli o sebi u trećemu licu... zastupničkom. To se ljudi zove HRT, ista je to kotlovnica. Ima to jedno pra-voditeljsko ime sve: može u penziju s lavovskom i povlaštenom otpremninom, može VojoŠto bi on bio, uopće radio... eterom glumatao da netko negdje prije njega nije otisnuo nešto, stavio naslov nečemu, otvorio i odmotao temu? On bi bio Vojo. Sada i uvijek Vojo. Prazan i bez ideja. Bio bi parazitirajući glas. Poput falš interpreta. Kružio bi tražeći sam sebe i ne nalazeći ga. To je Vojo mudri, Vojo auto-ironični (u pokušaju) Vojo glumački temeljno neshvaćeni, ali zato teatarski nerealizirani. Vojo parodontno protetičko fuflajući milozvučni,Vojo opširno milo-zvukovni svim onim, za svim onim razočaranim ljubavnicama, s kuhačom ili bez, Vojo banalni, ali stalni. Molim? A što kaže zakon? Dokle da će?nastaviti s (specijalnim) radom ako je Mesiću bio drag (ili je još uvijek?) jer to je HRT. Pa ga vratilo. Hoće li i Aca tako? Ma može li i Pupi i onaj furiozni tako?

Ima jedan čovo, Voja mu je ime, pa može radit što ga voja. I honorar Voji pripada. Sve za Voju. Aca nedjeljom u dva, Voja subotom u jedan... kad će Pupi još se ne zna. Jer to je HRT. Stare krpe, vijesti i ofucane mudrosti. Sve to skuplja naš radijski samozvani doktor Voja. I naplaćuje otkupninu. Sve to izručuje senilnome dijametru publikuma i dramatski odigrava bezuspješno, ali zato slinavo. Jer, to je HRT. Žvačući starim desnima, njim samima. Evo u subotu primjerice, Voja čita (opet) stare naslove, dalje mu je naporno. Čita čovjek načisto i kak je samo izvoran, da ne kažem originalan. Nađe on toga pljesnivoga još, što nitko drugi ne će. A on tu onda ocrnjenu crnu kronikumaestralno zamota... u (radijski) koš. U živo!

Sljednik po drskosti

A što kaže zakon? Ima li mirovine poslije mirovine i rada poslije rada? Ima li honorarčenja, mirovine, otpremnine i Vojo Siljakrada sve u istome gulašu. Ima! Kad je naš subgenijalni Voja u pitanju. I posebni ugovori koje HRT drži tajnom do groba. Nisu rekli čijeg. Hoće li i nezamjenjivi br. dva, hoće li i Aca tako? Sljednik po drskosti. Imamo li izgleda jednog dana ne gledati Pupovca? Što kaže zakon? Ili recimo ekologija. Ima li neki sunčani zakon koji Voji i vojislavima daje sve? Što drugi novinari iz kuće nemaju. Mene isključite molim. I ikakvu zavist, da se razumijemo. Nisam na HRT-ovoj sisi. Ni bio ni ostao. Nisam ovisnik o slavi i ulizivanju šefovima pa zatim odmah i politici. Zamislite, oduvijek. Voji, Aci, Pupiju? Nezamislivo! Ostaviti se etilena i postati puki atom u eteru... u svemiru neznatnosti? Ma dajte! Što si onda? Što si bez Radija? Bez televizije? Bez politike? A ovako si tobože netko. Ne zna Šiljak kada stati. Postao je nitko?

Imal' dakle neki tamo zakon možda, pitam, nesiguran ja, koji vojislavima daje sve za razliku od tisuća novinara Uskličnikdrugih i dugojačijih? Ima li ga? Izvan Voje i preko Voje nema, ako ste to pitali. Zakona za mase tolikih drugih, koji su kao časni ljudi ostavili stol i čiste redakcijske ladice i po zakonu zakoračili u treću (meni sjajnu) dob. I gdje je molim vas taj zakon koji nekima pomaže već sa 60? Druge opako tjera sa 65 godina? Ali ne tjera Voju, jer on se ne tjera... to se njega ne smije... Vojo može sa 65 a ne mora ni sa 70. Takvog Voje nema. Može s punim stažem, praznim ili bezveznim svejedno, Eustahije može dokle hoće ako hoće pa mu se laje u mikrofon... u nedostatku Mjeseca. Drugog Voje nema, zamislite. Pa zašto uopće pitate: kada on mora? Ništa on ne mora, pa to je naš Vo-jo, zemljače Vo-jo. Vo-jo rođo, površinska legendo i legendarna prašino, Vo-jonezaobilazni, slabo-idejni i nikad-nadomjestivi, ma Vo-jo neizmislivi.

Što bi on bio, uopće radio... eterom glumatao da netko negdje prije njega nije otisnuo nešto, stavio naslov nečemu, otvorio i odmotao temu? On bi bio Vojo. Sada i uvijek Vojo. Prazan i bez ideja. Bio bi parazitirajući glas. Poput falš interpreta. Kružio bi tražeći sam sebe i ne nalazeći ga. To je Vojo mudri, Vojo auto-ironični (u pokušaju) Vojo glumački temeljno neshvaćeni, ali zato teatarski nerealizirani. Vojo parodontno protetičko fuflajući milozvučni, Vojo opširno milo-zvukovni svim onim, za svim onim razočaranim ljubavnicama, s kuhačom ili bez, Vojo banalni, ali stalni. Molim? A što kaže zakon? Dokle da će?

Sav je perspektivan

Ima jedan čovjek, jedno ogromno ime, ime nad svim imenima trunja i zakonja te bezakonja. I što kaže taj propis? Gdje je taj zakon kao njegov zaklon? Ma Vojo je sav perspektivan i nadzakonski, evo ga već je puno desetljeće on PonosanEh da je meni biti Vojo... umro bih od srama. A on sav ponosan, koketira u onu svoju ispljuvanu elektronsku membranu, na neviđeno, neviđenim ljudima. U studiju bez završenog studija. U onu mrežicu popljuvanu od tolikih muha prije njega... skriven i sretan u toj svojoj gluhoj školjci. Oku nevidljiv, samodopadan, sjedi jadan sam i sretan i skriven. Nitko ga ne vidi... do li on veličinom sebe sama. I bi mu ta slika toli lijepa. Sve ljepšaprepuna aktualna preteča. Čak i štoviše, on je anticipant kao takav, on je pravilo za sebe, samom sebi. Pa i šire. On će prvi u mirovinu s 80. Dakle mladima poticajno. I u skladu sa svim preporukama Vlade. I još kažu da se ne može. Kako se ne bi moglo? Treba samo specijalni ugovor, specijalno izdašan plus mirovina s honorarom. Za one Crnonovinarski već odavno izdahnule. Žale se neki budalaši... a vidi Voju. Vojo nalik dostojanstvu,ma financ-vojnik za primjer!

Eh da je meni biti Vojo... umro bih od srama. A on sav ponosan, koketira u onu svoju ispljuvanu elektronsku membranu, na neviđeno, neviđenim ljudima. U studiju bez završenog studija. U onu mrežicu popljuvanu od tolikih muha prije njega... skriven i sretan u toj svojoj gluhoj školjci. Oku nevidljiv, samodopadan, sjedi jadan sam i sretan i skriven. Nitko ga ne vidi... do li on veličinom sebe sama. I bi mu ta slika toli lijepa. Sve ljepša. Što bih dao da sam i ja... membrana. I ja izvan zakona, nikome faca, a ipak trajem. Samo ništa osobno i ad hominem, molim. Sve bih dao, čak i zakon. Samo da opstanem kao Vojo, jer opstanak je život - bez radija sam smrt. I Voja će, i on će, o zamislite užasa u mirovinu s 90. A do tada će raditi, ma sve će raditi svaštareći, ako se to radom (gužvanje starih novina) ako se to radom uopće zvatismije. I što ćemo mi ucviljeni tada, kad on ipak jednom možda bude morao, ako ga panacejskine preporuči alkemičar-ujedinitelj (ustaštva i antifašizma) Mesić, ako ga ne preda, izruči kao paket, samome Svetom Petru? I što ako mu nestane novina? Gdje otkupiti ideju, reciklirati i u tvrdo je probaviti u eter? S hinjenom melodramatskom cezurom... bez grimase. Što? Što da radimo tada? Recite nama očajnima već sada... i na samu tu bolnu pomisao.

Puši Jugu i puše jugo

Ne daj Bože da nam ode Voja. Što će ako će ipak? Tko će nam trkeljati subotama dok mislimo da se vozimo ZnanjeKrhko je znanje. Zato nam je on srećom, sretni li smo, tu. On kao filana paprika etera. Guši vrijeme, termin i smisao. Dajte nam zato još ne obrazovanoga Voju! Samo je on jedan jedini. Od svih trajnih glasova on je najbanalniji primjerak iz muzeja. Iz špajze drage nam povijesti. Nek nam Šiljak češće laže. Do vječnosti. Javljat će se ekskluzivno? I iz zemlje? Bi ako mu date.zagrebačkim gužvama? I ne pitajte me što kaže zakon, ah taj suvišan i nepotreban zakon. Pa Vojo je sam zakon kao takav. Puši Jugu i puše jugo. Ju-nacionale..., a sve onako manjinski nostalgičan...Već je davnih 90-ih sklapao na radiju - natv-eu - u tosteru... emisije s tendencioznim zaključcima kako pravda ne postoji. Zar ne? Pravde nema. Njemu je nema. I to ti je to. Što će nama daklem ikakav zakon? Mi smo HRT. Pravde jok, zakona još bolje i dajte Jugoslavijanam još Šiljkovih šiljaka kad nema drugih tupiva. Ništa osobno. Nema nikoga, zato on to. Da blebeće u mikrofon. On mora jer nema mladih ni obrazovanih, nigdje.

Krhko je znanje. Zato nam je on srećom, sretni li smo, tu. On kao filana paprika etera. Guši vrijeme, termin i smisao. Dajte nam zato još ne obrazovanoga Voju! Samo je on jedan jedini. Od svih trajnih glasova on je najbanalniji primjerak iz muzeja. Iz špajze drage nam povijesti. Nek nam Šiljak češće laže. Do vječnosti. Javljat će se ekskluzivno? I iz zemlje? Bi ako mu date.

Evo jedan živi primjer: u subotnjoj emisiji on je sam sebe pozvao da ga urednica intervjuira. Ma koji je to bio razgovor, šteta ljudi, to ste morali čuti. Nakon 90 godina staža zamislite Šiljak ima najbolji, ma najduhovitiji odgovor na baš svako pitanje koje si je sam postavio. Na sva ta jednako neočekivana. Očaravajuće. I kako je samo lucidan! I kako je mili razgovor, da znate, samo glatko tekao...a zamislite, ti bokca!sve u živo. Ma do sad na ne viđeno. Ni jednog jedinog svojeg pitanja sebi, Šiljak se nije prepao. I sva su mu bila originalna. Ma ljudi, to je cijela jedna nova novinarska vrsta. Malo doduše bipolarno, ali ništa od onog što je sebi postavio, nije ga ostavljalo nijemim. Da, da, baš ništa. Čim si je postavio pitanje (iz usta urednice) već je znao potpun odgovor. Neego. On je i pametan i duhovit. Zna viceve. Puno njih o Hrvatskoj vojsci. Nema šanse da bi ga neko njegovo pitanje primjerice zateklo ili iznenadilo. Zapanjujuće. Uzor mladima! Koji studiraju medicinu...

Gerijatrijski HRT

Zato dajte, neka šiljaka bude još, nek budu mace, ace, štrace i pupavke, nek sve cvjeta od bezakonja i ne pravde, HRTneprofesionalnosti i zloporabe medija, od privatizacije etera i Furio velogoreje... takò, pa sve dalše. Nek sve raste u bezakonju jer to je gerijatrijski HRT. U nas je to tako, kaže nama glavni ravnatelj Bačić: „Ništa što se u povijesti HRT-a nije već dogodilo.“ Pa tako i Šiljak, pa tako i prekid na dva sata... Što bi tek bilo da nije bilo Šiljka? Tko bi popunio prekid? Ovako...evo ga, tu je. Do novog povlaštenog ugovora, do nove otpremnine... Pozovite, ja dolazim. Kao vodoinstalater. Do nove poputbine. Na koliko njih on ima pravo po internim propisima HRT-a? I koliko radio i tv pretplatnika svo to oporabilište godinama plaća?

I za kraj isprazni, pučki Vojo, tuđemu šiljku Šiljak, znam da ovo čitaš... jer što je slava? Što bi ona bez tebe? Zato (i ovo) marljivo preslikaj i spremi u svoju bogatu i preciznu arhivu, za jednu divnu buduću novu knjigu. Učit će na tebi mladi. Nemam ništa osobno, imam ravnodušno. Reci publici koja te svesrdno i obostrano i ambivalentno obožava i reci malobrojnima od nas, koje nisi impresionirao onim što nemaš što reći, a stalno govoriš, koje nisi vezao ni intelektom u nestajanju, nama, kojima si oduvijek... kojima budiš šupljine, kad ćeš nas napokon ucviliti svojim konačnim zamuknućem, promuknućem i otkinućem? Ima dakle nešto što i ti ne znaš. Ništa osobno, samo opušteno s obzirom da koristiš sustav. Kad ćeš iz etera... I kaži je li to uvenuće uopće moguće? Znam, zakonski nije, ali biološkim nekim čudom možda... čuo sam da to i tebi prijeti... Mislim personalno. Biologija, sram je bilo. Je lito uopće moguće? Nije? Da će ikad postojati HTV, a da nema Ace, jel' će to onda uopće biti naš HRT? Da će postojati Sabor, a njetPupavca i SDSS-a?? Nu recite, kako sa svimi njimi dalje? Pa to nije moguće...

Iznutra

Gle, došle mrske 90-te i propade im Juga, a naš Vojo, vidi vraga, osvanuo u talu za glavne urednike. Slučajno. Zvijezda je to tamna sjaja. Pred svima drugima po redakcijama i hodnicima hvalio se jedan tjednima kako sve njegove suradnice zatrudne! Zamislite divotu. Za takvu bi krasnu aluziju danas u hollywood-u dobio nogom u dupe i tri godine uvjetno, ali to je bio i ostao HRT, pardon bollywood. No, vratimo se V. Š-u.

Preslušavam tako nešto u redakciji, mučim Vojine odane portire nedjeljom i dolazim na Radio (nigdje nikog) s Medijijemačkim ovčarem bez povodca, ali iz štosa. Na drugi kat. Kad eto ti Šiljka ni od kuda pozvanog. Javilo mu valjda. I stane on obletavati oko mene sa svojim uobičajeno teškim parfemom kano prstenom pečatnjakom u seljaka. Ja ga gledam... što TupoSjedim ukravatljen, usakotvljen, službeno elegantan, a povraća mi se. Da li da ga pitam je li on sada napokon za tu 'mlaadu demokraciju' ili (još uvijek) nije? Onda malo pogledam oko sebe i vidim svi gledaju ili tupo ili u plafon ili oboje, nitko u Šiljka. On se drži kao paun, buduća vlast, vlast u nadolasku i tako to sve isto i redom. Već sto puta viđeno. Ono kao: Eto! Pala karta na mene. A da na koga će? Ništa bez mene! A ja ne ću pa ne ću, sav se nećkam. Već pucam od.hoće? - Ma znaš - otpočne sav zdvojan - Ne znam bih li prihvatio. - Daa? - Traže od mene da budem glavni. – pa napravi umjetničku stanku - Oni gore traže... što se kunu u ovu mlaaduu demokraciju. -I cerekne se ironično. To je došao reći meni?? Pa mu dometnem - Koja je tvoja dilema? - Pa da li da prihvatim predsjednikov prijedlog... u ovoj mladooj... - Čuj - odrežem brzo, jer imao sam posla a i dosta mi je njegovih afektacija - Ako je to za tebe 'mlaaadaaa demokracija' nemoj! - Molim? Što, kako? - Kažem ti! – Misliš?? - Nemoj prihvatiti. - I zviz parfem levo, zviz pečatnjak desno i ošine ovaj hodnikom kako je i došao. Moj ovčar, samo je zvjerski zijevnuo. Laknulo beštiji što više nije bilo onog jakog parfem-vonja...ubi konja... po skupoći.

No, prolaze tako i dalje mjeseci... a njega 'mlaadaa demokracija' i dalje traži, hoće i postavlja za glavnoga. I bi sazvan velik, najveći kolegij do tada na Drugome. Dođe I. L., jasno, ona je kao glavna Radija sve i zakazala, čitaj dužna je odraditi isprovesti u nedjelo. I krene gospođa kakva je uvijek bila tiha i glagoljiva, uz suzdržan smiješak i objašnjava nama ona kako je to Šiljak nad šiljcima, kako je to jedini mogući izbor, kako je to naš najbolji izbor, kako to trebamo prihvatiti s radošću a može i sarukomlatom, dodajem posprdno u sebi.

Sjedim ukravatljen, usakotvljen, službeno elegantan, a povraća mi se. Da li da ga pitam je li on sada napokon za tu 'mlaadu demokraciju' ili (još uvijek) nije? Onda malo pogledam oko sebe i vidim svi gledaju ili tupo ili u plafon ili oboje, nitko u Šiljka. On se drži kao paun, buduća vlast, vlast u nadolasku i tako to sve isto i redom. Već sto puta viđeno. Ono kao: Eto! Pala karta na mene. A da na koga će? Ništa bez mene! A ja ne ću pa ne ću, sav se nećkam. Već pucam od.

Hladne vode...

Primijetim da je senior kolega kraj mene, oduševljeni poznavatelj nogometa, cijenjeni kulturnjak, likovnjak i osoba od smija i škerca, lucidna i obrazovana, mediteranski široka, da je čovjeku zlo. Pa sav je crven, ne može više... i tada naglo prekine glavnu (uz dužnu ispriku) i ispali sljedeće, na sav svoj glas: „Ja sam doveo kolegu Šiljka na radio! I dalje tvrdim da je on najsposobniji voditelj... možda i novinar. Ali to je moja najveća životna greška!!“ I naglo Vodaustane sav usopljen i osovi se nad tim gadnim priznanjem. Izađe demonstrativno na hodnik. Netko ga je zabrinuto zazvao imenom. Nije se ni osvrnuo.

Poletim jedini ja za njim, vidim zatvara se u toalet. Povičem mu – Vode! Kolega, vodom se prije rashladite - i povučem se jer vidim da mi rukom daje znak... odmahuje kao... sve će biti dobro. Ponovim mu kroz zatvorena vrata u premalome toaletu - Hladne vode uzmite... lice vam je svo crveno. - I povučem se, vratim u sobu... Konsternacija... svi šute, gledaju u parket zaleđeni... Šiljak se drži kao da se ništa nije ni dogodilo. Kao da ništa nije rečeno. Izgubio je samo onaj svoj slavodobitnički izraz od vlastia zadržao se uobičajeno drveno i bešćutno. Vlast u nadolasku. Zeru mu je okrnjena slava. Njemu sasvim nebitno.

Iz hodnika se zatim začula voda... Obilato. Ništa osim zvučnog, opetovanog umivanja. Izašao sam opet do umivaonika. Kolega se umivao punim dlanovima ledene vode i mokrim se rukama hladio straga, po vratu. Nekako se osvježio, ali ne i umirio. - Svaka Vam čast na izrečenome! - kazao sam dovoljno glasno da se to čuje i u sobi s kolegijom, s nazovi kolegom... s onim ušiljenim. - Ovo će se pamtiti!

Vratio sam se u prepunu sobu, sobu s jednom praznom stolicom. Nije u nju sjeo. U glavi mi je tutnjalo ono jetko, istinito, a njegovo: To je bila i ostala moja najveća životna greška!!

I onda... kao takvo šiljilo prepuna kućišta, ostaneš raditi do 80-te... Kad će ono nov HRT propis, pardon, otpremnina?

Javor Novak

Pet, 20-09-2019, 04:49:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.