Javor NovakJavor Noval karikatura

Moje kverulancije

 Tanja Belobrajdić: „Žena moga muža“, Despot infinitus d.o.o., Zagreb, 2017.

Neobično je to reći, ali možemo se unaprijed veseliti trećoj knjizi Tanje Belobrajdić, autora, Zena moga muza2rasnog pripovjedača, koji uvjerljivo pobija promašenu tvrdnju o takozvanom ženskom pismu. Belobrajdić je bogat pripovjedač što se najbolje vidi na ovoj temi, temi brako-razvoda i prijevare o kojoj, kao, znamo sve. I mi razvedeni, i vi koji to niste. O braku i razvodu, o općem mjestu, o prestanku ljubavi i o mržnji... pa o tome sve znamo, zar ne? Čak i unatoč onoj potrošenoj frazi kako su sve sretne obitelji sretne na isti način a one nesretne svaka na svoj.

Pojma nemam (iako se nadam) piše li Tanja Belobrajdić već LjubavnicaNalazi se s ljubavnicom koju prezire, koju gleda u oči i s kojom dugo razgovara ili možda samo uvjerljivo literarno mašta kako će razgovarati i što će joj (sve) reći. Mnogo je tu introspekcije i zapleta unutrašnjih i vanjskih pa je samo-opažajnovina i kod suparnice. To ih čini dvostruko podvojenima, a nema ni jasne pravednice. One nisu samo suparnice one su istovremeni introspektivni i duplikati i originali i surogati.svoju treću uspješnicu ali znam da ovu drugu nisam mogao ispustiti iz ruku. Bilo proživljeno bilo perfektno osmišljeno autor/ica kao o sebi i o svojem braku i ljubavi piše otvoreno i s velikim poznavanjem. Istovremeno, neskriveno daje sebe i svoju naivnost ravno na papir. Osim povremeno sirovog seksa i psovki te povremene isto tako otvorene erotike ne skriva ni svoje mržnje ni svoje drskosti. Ona jednostavno opisuje kako je muž prevario ženu, koliko ga je ona duboko voljela a koliko ju je on krvavo povrijedio. Koliko je žena razočarala roditelje Albance, iznevjerila njihovu odluku i nadu da ju udaju za nekog 'svojega'. Otišli su roditelji od nje i od rata iz Vukovara kao da kći i ne postoji više, onoga trenutka kada im je kazala da je zatrudnjela i kada je proplakala javno. U njegovu zagrljaju... grcajući: „Ne ću u Pulu!“.

Unatoč žrtvi i (činilo se trajnom) gubitku svoje roditeljske obitelji autorica nije našla sreću u braku... u životu nema Belobrajdićpravde niti jamstva: muž ju je varao još dok je nosila njegovo dijete. No, modalitet kako je Belobrajdić uzela pričati tu mučnu a životnu priču ono je što to pripovijedanje uzdiže na pozornicu. Bez ovog ili onog pisma i uzaludnih kritičarskih i žanrovskih ladica i dosjetki a pustih ispraznica. Naravno, važno je kako početi, a Belobrajdić je roman započela sjajnim inverzijama i konvulzijama: žena se susreće i ispija pića sa ženom svoga muža ali na način da bipolarno obrađuje oba ženska lika.

Autorica je i prevarena i istovremeno bračna prevarantica – ona progovara u ime njih obje. Taj sjajni, naoko zbunjujući mot, daje crtu uvjerljive bezumnosti tako poznatu pri onom strasnom brako-razvodu. Raspameti koja je ostavljenu ženu držala u prvo vrijeme i pri kasnijim susretima sa suparnicom. U vremenu trajanja svoje najžešće boli i bijesa. Nalazi se s ljubavnicom koju prezire, koju gleda u oči i s kojom dugo razgovara ili možda samo uvjerljivo literarno mašta kako će razgovarati i što će joj (sve) reći. Mnogo je tu introspekcije i zapleta unutrašnjih i vanjskih pa je samo-opažajnovina i kod suparnice. To ih čini dvostruko podvojenima, a nema ni jasne pravednice. One nisu samo suparnice one su istovremeni introspektivni i duplikati i originali i surogati.

Kompliciran i povremeno duhovit odnos brakolomstva

Upravo je nevjerojatno koliko naoko opći ili poznat odnos brakolomstva može biti kompliciran i povremeno duhovit. BergmanovskiKratki su dijalozi odličan začin u opisima različitih situacija, a Belobrajdić ih lako gradi u samo nekoliko poteza. Nema tu dugih opisa ni jamranja. Ima sočnog psovanja sebe, nje, njega. Ima osude sebe same iako prvo nje. Njega. I to klupko, tako teško razmrsivo, čitatelja veže jer kao da ne može vjerovati da još ima dalje. Da ima nastavka, novih rovanja po sebi, njemu, njoj. Na dva mjesta osjeća se i rašomon, ipak... roman oslikava šestoličje i učinilo mi se da se i autorica htjela prikazati izgubljenom u ostvarenoj literarnoj multi-stvarnosti. Ima nečeg Bergmanovskog u toj prozi, mada veliki Šveđanin uglavnom ostavlja kontekst i podtekst a ne ocrtava introspekcije. Osim toga Belobrajdić ne zaboravlja humor.U svemu je još i nezamjenjiva uloga Vukovara, rata, sredine u kojoj je autorica rasla, odrastala i emocionalno stradala. Čak i bez same prividne okosnice: brako-razvoda. Neočekivano, autorica ulazi i u treću (kraću) introspekciju: u karakter muža. Ona progovara i iz njega otvarajući i ostvarujući puni naturalizam štiva, ali i skicu njegova dijela krivice. Sada, u finalu, imamo punu sliku svih dodirnih točaka ove šestorke, svih sukrivnji, ljudskosti i gadosti, svih pravednosti. Razumijemo svakoga, ili autorica samo tako želi ali presudu donosimo sami... Ako nam je uopće potrebna.

Kratki su dijalozi odličan začin u opisima različitih situacija, a Belobrajdić ih lako gradi u samo nekoliko poteza. Nema tu dugih opisa ni jamranja. Ima sočnog psovanja sebe, nje, njega. Ima osude sebe same iako prvo nje. Njega. I to klupko, tako teško razmrsivo, čitatelja veže jer kao da ne može vjerovati da još ima dalje. Da ima nastavka, novih rovanja po sebi, njemu, njoj. Na dva mjesta osjeća se i rašomon, ipak... roman oslikava šestoličje i učinilo mi se da se i autorica htjela prikazati izgubljenom u ostvarenoj literarnoj multi-stvarnosti. Ima nečeg Bergmanovskog u toj prozi, mada veliki Šveđanin uglavnom ostavlja kontekst i podtekst a ne ocrtava introspekcije. Osim toga Belobrajdić ne zaboravlja humor.

Brakorazvodne priče (kojima sam se i sam bavio jedno vrijeme) često budu jedno-dimenzionalne upravo zato što u njima nema tona s druge strane no, Belobrajdić je tome majstorski doskočila. I nema u tome nikakvog ni ženskog ni muškog pisma, emocije nisu ženska osobina, unatoč široko raširenihpredrasuda. Pogotovo u literarnom mišičju, one su važna predispozicija i statika ukupnog vezivnog tkiva. Upravo mi se autoričina sklonost introspekciji čini najvitalnijom polugom proze. Autorica nije hladni promatrač svoje izgubljene prošlosti, ona je i krvavi sudionik moguće svačije prošlosti. Istovremeno je i figura i rukakoja griješi u šahu života, kaje se, popravlja i pati. Često bijesno pati. Povremeno se doima kako ogorčeno ratuje s njome a manje s njim da bi ubrzo zatim u kašu umočila i samu sebe. I tu izlaza nema. S jedne je strane u tamnici osobne ljubavi s druge je vrlo emancipiran i racionalan ratnik koji ubada i zarezuje opake rane. To je to i razuđivanje same sebe i demistificiranje seksa, braka, ševe ili odnosa s lažljivim mužem kojeg optužuje polu-lažljiva žena. Kao da joj je dugo trebalo da samu sebe pomiri s istinom i prizna čitatelju da je i sama varala ali manje. Na nepostojećoj životnoj vagi, autorica je bolji čovjek. Ne zadugo.

Pitanje je naravno pismene hrabrosti. Da li pisati o drugima i u njih translatirati i svoje sumnje i osjećaje, svoje padove i ljubavi ili pisati polu-biografski. Belobrajdić je izabrala verizam, izabrala je svijet koji jako dobro poznaje, točnije kojeg je doslovno u krvi i noćnoj mori spoznala. To još ne znači da je ona čovjek tog života. I sada je sigurno spokojniji čovjek, rekle bi kuharice... kad je toliko boli iz nje izašlo. A onda nam dokazuje kako bol uopće nije izašla i kako kao neko strano tijelo u njoj, samo od sebe, traži izlaz kojega ne nalazi. U tom vatrometu boli, u sužanjstvu osoba, kojih je u stvari šest, nižu se mozaici karakternih slika i sumarna muka u nemoći da se stanje razriješi trajno. Ali, svi su robovi svojih potreba. Ona želi da se slike uvuku u svoje ćupove kao duhovi i da ih prvo opet bude samo troje a zatim samo ona i njezin odlutali muž. Da se sve vrati! Ma kako bila svjesna apsurda te želje i sulude vjere u mogućnost povratka na staro.I tu se autorica vjerno koprca zajedno s nama. Daje se ne skrivajući, ne lakirajući, ne prešućujući. Do kraja. Riješite vi ako načina znate.

Ironično štivo

Štivo Tanje Belobrajdić „Žena moga muža“ ironično već po naslovu istovremeno i vrckavo duhovito u ideji, a KljučIako sam naoko mnogo otkrio iz sadržaja knjige prevarit će vas sadržaj kada ga budete osobno čitali. Možemo mi čitatelji koliko god želimo prepričavati i banalizirati radnju i kada to stvarno želimo i kad nam to ovako slučajno ispada kao meni ovdje, kao moj krhki dojam – ali knjiga je nešto sasvim drugo. Belobrajdić je osim rasna pripovjedača i lucidan autor koji vješto piše. Autorica ima svoj ključ priče i samo ju ona može odmotati i zamotati istovremeno.traumatično u životnoj stvarnosti čita se u jednome dahu, obično se kaže. No, priča zaista poskakuje... krivo je reći klizi jer asocijacije i misli moraju poskakivati kako bi nas veselile i iznenađivale. A to je glavna odlika rasnog pripovjedača: da vas kao čitatelja vodi ali da ne predviđate ni kamo niti kuda. To je kažem utoliko teže jer je riječ o trokutu, o naoko i banalnom i čestom, jer je riječ o uvjetno rečeno obračunu suparnica, ali i o životu s početka rata u Vukovaru, koji u cijelu priču uvodi neku svoju živodersku pravdu, neku omertu/smrtnu osvetu a ipak stvarnu i dodatno neminovnu aresku bol koja nije samo autoričina. Mnogi će se zatim, dakako, zalijepiti i zdušno glagoljati o onom izlasku autorice iz tradicionalističke, konzervativističke ili samo patrijarhalne albanske obitelji ali to je potpuno lateralno za ovdje tako vjerno i vrijedno ispričan život. Točnije njegov koloplet i puni užas u mladim ševozovnim godinama.

Iako sam naoko mnogo otkrio iz sadržaja knjige prevarit će vas sadržaj kada ga budete osobno čitali. Možemo mi čitatelji koliko god želimo prepričavati i banalizirati radnju i kada to stvarno želimo i kad nam to ovako slučajno ispada kao meni ovdje, kao moj krhki dojam – ali knjiga je nešto sasvim drugo. Belobrajdić je osim rasna pripovjedača i lucidan autor koji vješto piše. Autorica ima svoj ključ priče i samo ju ona može odmotati i zamotati istovremeno.

U jednom sam intervjuu za radio, svojevremeno, pokojnog hrvatskog barda i akademika Kušana a za njegovu asocijativnu pa i lascivnu prozu mladenački naivno upitao je li mu krivo, nakon objave knjiga, što se toliko razotkrio? Odložio je čašu gotovo lupivši njome o stol i podigao glas: „Žao mi je samo što se nisam više, još više i sasvim do kraja razotkrio!“ Tada mi je doprlo do mozga da je literatura možda (i)osobno razotkrivanje. Pitanje je samo znanja i načina. Samo. Ako je način slab ili vulgaran ili neuvjerljiv – to je slaba literatura. Belobrajdić se svojim drugim naslovom „Žena moga muža“ maestralno razotkrila bez stida i zadrške. Pisalice ženskog pisma rekle bi: „na muški način“. Razotkrila se toliko da nam to uopće više nije važno, bitno je ono kako to autorica radi i samo smo o tome čitateljski ovisni. Njezino je razotkrivanje osim toga ljudsko i prirodno, razumljivo i pozitivno. Nikada jeftino. Pozitivno i u negativnom, maštovito i u poznatom.

Nema u tim introspekcijama nikakve lažne metafizike niti kvadrata nad patnjom. Autorica nam je ispričala priču za koju smo vjerovali da ju znamo. Ispričala na nepoznat način. Istovremeno, važno je da tu nema ni kukanja ni slinjenja a trauma je i bez tih klišeja - jaka. Na tome možda počiva moja konstatacija o polu-biografskom, kao samo-zacjeljivačkom, a vrhunskome štivu. No, je li ono bilo tek homeopatsko ili stvarno djelotvorno, to zna jedino autorica. Ipak, ovom, nevelikom knjigom, Belobrajdić je nama postala Tanja, a njoj vlastita knjiga tek sve bljeđi ožiljak koji još brže zacjeljuje. Svoj ili tuđ? To procijenite sami. Ožiljak zacjeljuje? Da, ali to još uvijek ne znači i brzo.

Javor Novak

Pon, 21-08-2017, 10:17:18

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne (full)

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0071_Kamenjak.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).