Tragovi nečovještva
Posljednjih desetak godina, otkako se, puno prekasno, slobodnije govori o prikrivenim grobovima, jamama socijalističkoga režima i nečovještva kakvo Europa nakon Hitlera nije poznavala, strahote Titovih mučkih ubojstava izranjaju iz zemlje posvuda. Na do sada otkrivenim lokacijama u Sloveniji, zna se za više od 600 prikrivenih grobišta, a u Hrvatskoj za njih više od 900. Bosna i Hercegovina ne zaostaje...
Zločini tzv. antifašista, komunista, partizana, tzv. osloboditelja bili su naravno poznati odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata prema logorima iz kojih su se, oni sretniji, sporadično ali uvijek šutke vraćali. Pognute glave, kao sjene od ljudi. O Titovim se logorima smrti govorilo samo šaptom, u mraku, jedva unutar obitelji, ali i tada ispod deke. Osim starojugoslavenskih političkih logora u hrvatskoj, koji su tada bili opet puni i odavno na zlu glasu poput Gradiške ili Lepoglave, već 1948. Titov režim osniva politički logor Goli otok, a prve zarobljenike izbacuje s broda na stijene u ljeto 1949. Iako je prve logorske zgrade na Golome tijekom Prvoga svjetskog rata sagradila Austro-Ugarska (vjerojatno početkom 1915. kada je bilježila uspjehe na Istočnoj fronti) tada to nije bio logor za političke zatvorenike već za ruske vojnike, ratne zarobljenike s bojišta. No te 1949., nakon poznatog prošlogodišnjeg razlaza Tita sa Staljinom „inforbiroovce“ se bacalo na kamen otoka koji nije imao ni jedno jedino stablo. Prvi kontingent nesretnika brojao je oko 1.200 ljudi. ZapovjednikKao najodgovornije za stvaranje mučilišta - političkog logora Goli, osim Tita navodi se zapovjednika Udbe za Hrvatsku, generala Stevu Krajačića i Edvarda Kardelja, dok je jedan od samih zapovjednika logora bio i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac.Kao najodgovornije za stvaranje mučilišta - političkog logora Goli, osim Tita navodi se zapovjednika Udbe za Hrvatsku, generala Stevu Krajačića i Edvarda Kardelja, dok je jedan od samih zapovjednika logora bio i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac.
Kako je 1949. Goli otok bio sagrađen kao logor za muške političke zatvorenike tako je sjeverniji, obližnji otok Sveti Grgur bio formiran kao ženski politički logor. U dugoj povijesti zla i zvjerskih tortura te ubojstava na tim kvarnerskim otocima, funkcije tih koncentracijskih logora su se mijenjale. Kroz njih su od 1949. do 1988. prolazila oba spola i razni komunisti, i članovi Centralnog komiteta, i oficiri JNA, i protukomunisti, i staljinisti, i knojevci, i oznaši, i udbaši, i partijski sekretari, i milicioneri, i borci iz NOB-a, i Križari, i HOP-ovci, i HSS-ovci, i svećenici... i toliki nevini. Neki od njih (ukupno prema procjeni 16-32.000 ljudi) prolazili su torture i uspjeli preživjeti a njih po procjenama 400 do 4.000 zatučeno je, zatim dok je bilo mjesta – zakapano anonimno na riječkome groblju, pa bacano u more, na kasnije pomno miniranim mjestima zakapalo ih se pod kamenje ili su im na kraju kosti bile drobljene u drobilicama za kamen. Goli otok imao je velik problem sa skrivanjem leševa i kostura... Kako vidimo danas, to je bio temeljni problem Titove diktature: kako skriti zločine, kako učiniti da nestanu svi ti neprijatelji naroda.
Maltretiranje na Golom otoku
Izgladnjeli i vječno žedni logoraši bili su maltretirani na stotinu načina: psihički i fizički batinama i teškim radom u ParagaJedan od posljednjih političkih bio je Dobroslav Paraga. Kao student prava skupljao je godine 1980. potpise za peticiju kako bi se u Jugoslaviji napokon amnestiralo političke zatvorenike. Iako je prikupio mnogo potpisa od tadašnjih viđenijih intelektualaca to ga nije ekskulpiralo. Kada je uhapšen, imao je samo 19 godina.kamenolomu i rudniku boksita te na izgradnji zgrada, vodospreme i sadnji stabala. Radili su od jutra do večeri cijele godine: na ljetnom zvizdanu kao i na ledenoj zimskoj buri. Ljudi su padali onemoćali kao snoplje. Stražari su pazili na one najjače ili tek novo-pridošle da netko ne pobjegne (a bilo je i onih rijetkih koji su ovdje poznato hladno more preplivali, domogli se kopna i uspješno pobjegli na Zapad) sve drugo „obavljali“ su zatvorenici između sebe: međusobno se, po komandi, premlaćivali do smrti.
Na Golom otoku zatim su bili zatočeni i najteži kriminalci i ubojice koji su se iskupljivali premlaćivanjem političkih zatvorenika. Jedan od posljednjih političkih bio je Dobroslav Paraga. Kao student prava skupljao je godine 1980. potpise za peticiju kako bi se u Jugoslaviji napokon amnestiralo političke zatvorenike. Iako je prikupio mnogo potpisa od tadašnjih viđenijih intelektualaca to ga nije ekskulpiralo. Kada je uhapšen, imao je samo 19 godina. Teško narušena zdravlja zbog neprekidnog boravka pod zemljom, premlaćivanja i štrajkova glađu (prisilno mu je sondiran želudac) a nogu su mu lomili (i po pet puta) krajem 1984. napokon izlazi iz tog komunističkog logora na Golom otoku.
Zbog svega ovoga koncentracijski logor Goli teško je bilo skriti. Tzv. antifašisti bili su mnogo uspješniji u skrivanju obližnjeg koncentracijskog logora na otoku Sveti Grgur kao i u skrivanju lokacija na kojima su strijeljali i bacali pod zemlju bez imena i križa zarobljenike brojnih drugih Titovih tamnica, istražnih zatvora, milicijskih stanica, vojnih sudova, psihijatrijskih bolnica, kraških špilja, ponora i jama, zatvorskih bolnica, kamenoloma, rudnika, kaznenih domova, cementara, kazamata i gulaga. Kako su to počinili sa životom i tijelom komunista i visokog funkcionera, bliskog Titova suradnika Andrije Hebranga (1949.) tako su to učinili i s posmrtnim ostacima ustaše Andrije Artukovića (1986.). Ali, njemu su ipak morali odglumiti suđenje. Desetine i stotine tisuća, onih pobijenih drugih, nikada nisu vidjeli ni suđenje niti presudu. Titov je specijalitet bio (a u Europi neviđen) što je skrivao masovne grobnice. Što nije dopuštao da se žrtvama stavi bilo kakva oznaka na grob: Što je dokazano miješao kosti „neprijatelja naroda“ i partizana na lokacijama na kojima mu je trebalo da poveća broj tzv. antifašističkih boraca koji su pali u borbi „za slobodu“.
Trebala su proći desetljeća i napokon nastupiti satrapova smrt, pa da se konačno javno započne govoriti o zločinima na Bleiburškom polju i po Križnim putovima. O stratištima uz putove i po šumama koji su se granali i rasprostirali od Austrije preko Slovenije, Hrvatske i Bosne pa sve do Srbije i Makedonije. Dugo prešućivana, prikrivana mjesta Titovih masovnih stratišta, krvoločna masovna ubojstva, često uz mnoga iživljavanja nad razoružanima, skinutima do gola (radi teže eventualno ikada i ako identifikacije) počinjena na najzvjerskije načine nije više izdržao skrivati ni jedan krvolok, kriminalac i patološki koljač Simo Dubajić. Major blistave NOB-e. Titu odan i zaslužno dekoriran kadar. To je bilo previše i za njega koji se cijeli život hvalio kako je na Kočevskom rogu svaki dan eliminirao 5-6 vlakova ljudi, kako je vlastitim rukama poklao 30.000 Hrvata. On je taj „posao“ mirno odradio, krici žrtava nisu ga mnogo smetali, ali se vrlo dobro sjeća brojnih svojih „suboraca“ koji su poludjeli od tolikoga klanja. Pred smrt, šutjeti nije više mogao ni on sam. Od tada do danas desetine i desetine tisuća Titovih leševa izviruje iz zemlje i nemoguće ih je dalje skrivati. Tako smo barem mislili da je nemoguće.
Tiskane su cijele biblioteke u inozemstvu i tuzemstvu o zločinima poslije Drugog svjetskog rata, brojna su svjedočanstva snimljena i na filmsku vrpcu... No, kada je stari centralo-komitetlija Ivica Račan, mučni kadrovik progona i zatvorske penalizacije svih Hrvatskih proljećara, opet došao na vlast s treće-januarima godine 2000. on hitro ukida državnu komisiju koja je ove strašne zločine istraživala. I ne samo istraživala nego i pronašla jezive dokaze počinjena genocida. Drugovi su time, kada već ne mogu zaustaviti istraživanja, odlučili usporiti ih svim mogućim sredstvima. No, istinu je nemoguće zauvijek skrivati, pa tako ni žene žrtve, djecu žrtve, starce, civile... Baš kao ni trovanje „opasnog narodnog neprijatelja“ blaženog kardinala i mučenika Alojzija Stepinca. Tragovi nečovještva sustizali su ih sve brže.
Mentalni talozi i nazovi antifašistički sklopovi
Od britanskog zločina izručenja pola milijuna razvojačenih pripadnika raznih postrojbi, kao i civila, žena, djece i staraca (za koje su dobro znali što će Tito s njima) od svih partizanskih zločina po Križnim putovima nakon okončanja Drugog svjetskog rata, od svih klanja po svim drugim Titovim gulazima pa sve do naručenog udbaškog ubojstva Brune Bušića u Parizu (1978.) i Stjepana Đurekovića na njemačkom ozemlju (Wolfratshausen južno od Muenchena ljeti 1983.) četiri godine nakon smrti „što je nama naša borba dala - da imamo Tita za maršala“ – gori su mentalni talozi i nazovi antifašistički sklopovi u glavama naših današnjih suvremenika. Mnogo puta su gori.
Kad jedan Ivan Fumić kao nekadašnji poslijeratni vojni sudac (u Domovinskom ratu potučene i propale JNA) još 2008., zloporabeći žrtve Jasenovca na komemoraciji proziva „gadove“ i javno izjavljuje: “Ustaše su imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera koji i danas, kao posljednji bastion, brani taj poredak i uzdiže Bleiburg“; danas, kada je poznata njegova, više puta ponovljena krilatica za Bleiburg: „Da nisu krivi ne bi ni bježali“; kada jedan bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić kaže kako su oni s Bleiburga odgovorni za one u Jasenovcu a ne obratno, kad pjeva - ne pjeva, samo otvara usta ili samo govori o dvije pobjede u Drugom svjetskom ratu; kad donedavna ministrica vanjskih poslova RH i sadašnja kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a na televiziji u kameru izjavi kako to što svi na Bleiburgu nisu bili osuđeni ne znači i da su nevini, tada je to mnogo gore od sve prisilne šutnje i Titove diktature koja je trajala pola stoljeća.
Teško je ne sjetiti se brojnih mučnih i ljudski bijednih izjava tzv. antifašista koji su maršala i genocid opravdavali i BijedaTeško je ne sjetiti se brojnih mučnih i ljudski bijednih izjava tzv. antifašista koji su maršala i genocid opravdavali i još opravdavaju tvrdnjom kako sve pobjedničke vojske imaju pravo pobiti neprijatelja pri čemu nigdje ne spominju goloruke žrtve, razoružane žrtve i poznate Ženevske konvencije. Ne spominju iza jedanaest pregrada u Hudoj Jami žive zazidane zarobljenike, brojne nevine žrtve u rudniku... bez prava na grob i znamen. Ma kakvo suđenje!?još opravdavaju tvrdnjom kako sve pobjedničke vojske imaju pravo pobiti neprijatelja pri čemu nigdje ne spominju goloruke žrtve, razoružane žrtve i poznate Ženevske konvencije. Ne spominju iza jedanaest pregrada u Hudoj Jami žive zazidane zarobljenike, brojne nevine žrtve u rudniku... bez prava na grob i znamen. Ma kakvo suđenje!? Pozivaju se na saveznička bombardiranja pri kraju rata i izjednačavaju ih s Titovim poslijeratnim kazamatima. Pa zar su svi svugdje od onih Rankovićevih priznatih pobijenih 568.000 ljudi svi samo i jedino klali, ubijali, mučili nevine ljude?? Zar su svi do jednog bili zločinci? U svom poznatom izlaganju u jugoslavenskoj skupštini (Politika«, Beograd, veljača 1951). Ranković se pohvalio: "Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja a kroz logore od 1945. do 1951. (u samo šest godina!! – op. J. N.) prošlo je 3.777.776 zatvorenika"... Najveći dio pobijenih su bili Hrvati. Pa zar su svi do jednog bili narodni neprijatelji?? Zar su svi, u samo 6-7 godina uhićeni, imali pravo na obranu i bili legitimno istraživani, žurno suđeni i pravomoćno presuđeni?? Pobili su pola tadašnje demografske Hrvatske.
Revizija mora biti učinjena
To „antifašisti“ ne žele niti čuti. Rijetki hrabriji među njima izjavljuju: ti ljudi su morali biti pobijeni da bi se Jugoslavija održala i opstala. To je možda najtočniji opis svrhe zločina i tipa zločinaca koji su sagradili i kasnije desetljećima „usavršavali“ zločinačko društvo. U njemu se obvezno prešućivalo da uljuđene zapadne zemlje imaju vojna groblja, imaju spomenike u gradovima na kojima piše: „i oni su pali za domovinu.“ Treba li uopće isticati da su još stari Grci poštivali i svoje mrtve neprijatelje? I kao što je kazao kardinal Josip Bozanić na Bleiburškome polju: ubojice još žive među nama, postoje zločini ali nema odgovornih, nekmoli osuđenih. Kako to?
Naravno da pri ovakvom užasnom stanju stvari revizija povijesti mora biti učinjena. Ne zato da bi se Pavelić prikazao uzgajivačem ruža, nego zato da se saznaju pune dimenzije svih zločina i da se zločince, nositelje režima i pogubne crvene i crne ideologije proglasi krivima makar i u odsustvu. Na stotine je takvih imena vrlo dobro poznato.
U toj i takvoj Hrvatskoj, u kojoj se već dva desetljeća zločince traži među junacima Domovinskog rata, poduku ne samo iz povijesti već i iz ljudskih prava drže nam ovakvi „antifašisti“ kojima je zločin logično i prirodno stanje a iskazivanje istine o nazovi Nevladinim udrugama ili ne daj Bože o Drugom svjetskom ratu predstavlja fašizaciju Hrvatske. To što od Izraela do veleposlanika u RH i do američkih novinara svi u glas ponavljaju jednu za drugom istu točku za točkom optužnice iznesene prvo ovdje doma – u domovini, od strane šačice polu-umirovljenih, polu-rashodovanih kulturnjaka, to nije fašizam, jednoumlje i klevetanje domovine? Ne, to je valjda borba za istinu. Jest, ali njihovu lažnu, ne revidiranu, mitomansku, protu-povijesnu i protu-uljudbenu istinu - neistinu. Sve do pada Gorana Radmana kao odana Titova omladinca i njegove partije s vlasti nije bilo moguće na Hrvatskoj televiziji, u hrvatskoj državi, prikazati svjedočenja. Stvarnu istinu. Žrtve nisu bili žrtve. Pobijeni nisu bili pobijeni. Ljudski život nije bio život.
Strahote života pod Titom
Dokumentarni film „Neprijatelj naroda“ (2015.) antologijsko je djelo - uradak naše prvorazredne kolumnistice i scenaristice gđe. Višnje Starešine, redatelja g. Veljka Segarića i producentskog tima gg. Mire Landeke i Ivana Maloče. Na do sada ne viđen, na pravi način, o strahotama života pod Titom govore vjernici, svjedoci, ljudi. Govore bez mržnje i želje za osvetom, bez bombastičnih riječi i golih optužbi. Zbore o svojim najmilijima, koje je progutao ideološki mrak tog poznatog „socijalizma s ljudskim likom“. Donose dokaze. Pristup temi je najjači: nju otvara pjesnik, kiticama o domu i ljubavi. Pjesma je to koju čak ni tzv. antifašisti nisu mogli preskočiti. Autora su pogubili ali o „anonimnoj“ pjesmi poučavali su djecu u školi. Zatim povjesnici, znanstvenici oslikavaju vrijeme o kojemu je riječ.
Dr. Ivo Banac tako definira: „Ako ste pripadali neprijateljskim klasama vi ste po definiciji bili neprijatelj naroda i kao takvi uopće nije bilo važno jeste li vi osobno nešto učinili protiv revolucionarnog režima ili niste. Ako ste pripadali toj klasi vi ste bili unaprijed osuđeni.“ Slijede iskazi svjedoka o njihovim najmilijima koji su netragom nestali, odvedeni. Ljudi su to koji nisu bili ustaše, koji su jedino bili u svojim radnim, najplodnijim godinama kao i pjesnik Vinko Kos čiju pjesmu su „osloboditelji“ toliko voljeli.
Pri ulasku u Zagreb partizani su već su imali gotove popise koga uhititi, koga saslušavati a koga ubiti. Za njih su domobrani bili ustaše. Noću su odvodili ljude, obitelj ih je zatim tražila, u šumi su bili vidljivi svježi grobovi... Povjesničari zatim citiraju partizanske dokumente dnevnike jedinica u kojima „osloboditelji“ pišu: „Već smo treći dan u Mariboru - nastavljamo s likvidacijama.“ Svjedoci zatim opisuju priče koje su kolale da su njihovi najmiliji završili u logorima u Sibiru. Progoni su uslijedili i nad obiteljima, od otimanja namještaja iz kuće do useljavanja cijelih obitelji te do samih progona iz gradova... iz Vukovara, iz Zagreba... „Bila je posebna poslastica likvidirati svećenstvo. To se dakako i te kako prakticiralo u Jugoslaviji“... „tako da su rezultati negdje iznad šest stotina.“ To je pokazivalo da se nije radilo o posebnim grijesima pojedinaca već se tu provodila jedna politička linija. KomunistiManje je poznato, ističe dr Banac, da i sami članovi komunističke partije nisu bili pošteđeni terora, oni su u međuratnom razdoblju kontinuirano bili predmetom likvidacija. Mnogi komunisti, koji su krenuli solidarno kao dobrovoljci u španjolski građanski rat, na putu su od svojih bili likvidirani.Stepinac je bio neprijatelj broj 1. u Hrvatskoj. Tek 1951. se donekle napušta boljševičko sovjetsko kazneno zakonodavstvo. Manje je poznato, ističe dr Banac, da i sami članovi komunističke partije nisu bili pošteđeni terora, oni su u međuratnom razdoblju kontinuirano bili predmetom likvidacija. Mnogi komunisti, koji su krenuli solidarno kao dobrovoljci u španjolski građanski rat, na putu su od svojih bili likvidirani.
Dugogodišnja obiteljska tragedija dr. Andrije Hebranga, koji je izgubio oca Andriju posebno je mučna, emocionalna, strašna. Uhitili su i suprugu Andrije starijeg. Bilo im je važno poniziti, uništiti cijelu obitelj. Goli otok je „preodgajao“ ljude. Hebrang mlađi u školi je već učio da mu je otac izdajica. Kao djeca nisu znali jesu li im roditelji živi ni kako izgledaju. Kad su mamu uhitili pokupili su im sve, do foto albuma. Današnji umirovljeni političar Hebrang s 11 je godina saznao da je stiglo pismo i da mu je mama živa. Ona je bila u Požarevcu. Izdržala je tri godine samice i još šest godina zatvora, to malo tko preživi. U filmu je korišten i izvorni filmski materijal u kojem gđa Olga Hebrang devedesetih godina slobodno opisuje strahote fizičkog i psihičkog mučenja koje je doživjela od Titove Udbe. U novoj Jugoslaviji. Sve to doživjela je kao Židovka i ljevičarka te borac NOB-a a nakon što su joj ustaše ubili 54 člana obitelji i rođaka. Kad je izašla iz zatvora nije mogla dobiti posao, uvjetovali su joj da mora promijeniti prezime. Izmislili su im prezime a nepoznati čovjek doma im je donio sve dokumente. Tako je majka napokon mogla dobiti posao. Brisanje tijela i života komuniste Andrije Hebranga, kako su pravovjerni komunisti tada vjerovali – bilo je završeno.
Šansonjerka Lada Kos osim o ocu govori i o svojoj karijeri koja je naprasno prekinuta dvadesetak godina nakon kraja Drugog svjetskog rata. Unatoč stotina velikih koncerata održanih u Sovjetskom savezu. Udba je prije svega bila politička policija pod komandom Centralnog komiteta, objašnjava slovenski istraživač komunističkih zločina Roman Leljak. Prvo je Udba morala dati pozitivno mišljenje, imali su posebno odjeljenje samo za estradu. S provjerama obitelji išli su do djedova. Do posla nije mogao nikako doći ni g. Ratko Mlinarić, politički zatvorenik, kasnije pravnik. Uvijek su ga prvo pitali jeste li član Komunističke partije? Dr. Banac citira iz knjige Aleksandra Jakovljeva: „Uništenje prave inteligencije zapravo je bio jedan od ciljeva boljševičke stranke.“ Dodaje i ocjenu moderne hrvatske povijesti: Mi smo u situaciji nedovršene revolucije. Demokratska revolucija, koja je počela 1990-ih godina izbornim gubitkom SKH... nije dovršena, mi nismo do riješili pitanje ideoloških i drugih utega... Vice Vukojević, Ivo Banac i Andrija Hebrang u Hrvatskoj te slovenski povjesnik dr Mitja Ferenc opisuju jednu te istu pojavu u dvije nove samostalne države: opisuju kako se nije moglo duže i temeljitije raditi na istraživanju prikrivenih grobišta zbog otpora onih koji su bili u vlasti kao primjerice Manolić kao predstavnik bivšeg represivnog aparata u Hrvatskoj.
Krivotvore sadašnjost i povijest
Dr. Ferenc opisuje užas koji ga je potresao i promijenio za cijeli život kada je nakon brojnih prikrivenih grobišta, kraških jama, tenkovskih rovova, običnih jama, nakon toliko kostura, ušao ožujka 2009. u rov Svete Barbare u Hudoj Jami kod Laškog. Nakon uklanjanja jedanaest pregrada naišli su na mumificirane ostatke ljudskih trupala porazbacanih u svim položajima u kojima ih je spora smrt (bez zraka) zatekla. Okomito okno bilo je puno a u vodoravnom su ugledali trupla u osam slojeva... ljude koji su u smrtnom strahu puzali jedni preko drugih... Među prvih 300 žrtava u okomitom rovu bilo je gotovo 10 % mladih žena. Neopisiv je to osjećaj užasa. Ti ljudi su bili živi zazidani iza 11 pregrada i 400 prostornih metara materijala da ih nitko nikada ne pronađe. Većina pobijenih, naglašava dr. Banac ne samo da nije bila suđena, nego nije postojala niti evidencija što su to oni uopće počinili. Pobijeni su i mnogi koji su jednostavno bježali zbog straha od komunizma. Opravdanog straha, dodao bih, jer glas o Titovim logorima i masovnim ubojstvima širio se brzo. S nepreglednim kolonama koje su dolazile iz Bosne, Dalmacije, Srbije, s tzv. oslobođenih prostora.
„Takvi razmjeri ne postoje na Zapadu“ ističe prof. Banac, osim toga, vani su grobovi ostali javni i ubrzo obilježeni. Mi to 25 godina po osamostaljenju još nismo učinili. I ne da nismo nego postoje žestoki otpori svakom istraživanju. Okupljaju se nekakvi raspušteni kulturnjaci i lažljivo cmizdre o navodnoj fašizaciji Hrvatske. O tobožnjem izostanku demokracije kleveću nas po svijetu i sami sebi skaču u usta. Što bi se oni dopisivali, što bi skakutali Markovim trgom i tužakali nas internetom, svijetom, da demokracija nije uvedena, ma kako ona bila još u kamenomu dobu, ali uvedena još s početka 90-ih.
Krivotvore sadašnjost i povijest, još uvijek, po svijetu koji (i) od njih pravomoćnim rezolucijama traži osudu jednoumnog, totalitarnog, bivšeg i zvjerskog komunističkog režima. Da li bivšeg ili još i sadašnjeg? U kutijama u rovu Svete Barbare, duboko pod zemljom naime, ljudske kosti još uvijek vape. Čekaju na svoj posljednji obred i mjesto vječnog počinka. Cijenjeni gospićko-senjski biskup, sada već u miru, monsinjor Mile Bogović opetovano je pozivao da se posmrtni ostaci prenesu i ukopaju uz Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Ali nema te hrvatske Vlade...
„Spasi nas ti - ljubavi. Odasvud pakost i mržnja vreba, čuješ li - ljubavi? Spasi nas ti – ljubavi...“ - ulomci su jetkih stihova koje čuva od zaborava pjevajući ponosno, šansonjerka i jedna od žrtava, Lada Kos, na kraju ovog humanog filma. Filma o odsutnosti svake humanosti ali s onim bremenitim: memento mori (Sjeti se da si smrtan!).
Javor Novak
PRILOG: Film.