Tito i njegovi sljedbenici
Tko čita samo dnevni tisak, a ne prati internetske portale i komentare pod njima; tko nije obaviješten kako arlauču (u dvadeset i prvom stoljeću) bijesni i buntovni mladi s druge strane zagrebačkoga kazališnoga trga, a protiv promjene imena toga trga, poduprijeti pokojim ridikuloznim Titovim umirovljenikom; tko ne prati ankete u rijetkim emisijama s pitanjem je li Tito bio zločinac ili nije - taj ne može steći dojam do koje su mjere još i dan danas agresivno militantni zagovornici tog takozvanog najvećeg sina naših naroda i narodnosti.
Crvene maškare
Ne tako davno i predsjednik Josipović našao se u kaši, došavši u Kumrovec kao što dolazi i u Srb i svugdje gdje treba brisati samostalnu Hrvatsku, Hrvatsku iz devedesetih. Saletjela ga je vatrena obožavateljica druga Tita u svojim skleroznim devedesetim godinama, sva ushićena što još hoda i nosi titovku na glavi, titovku sa crvenom zvijezdom petokrakom ali izrezanom iz štofa kao s vrtnim škarama... Tako se ni predsjednik nije mogao drugo do kreveljiti od smijeha nad tim karikaturalnim obilježavanjem. Uklopio se. Čovjek se zapravo upita, znaju li svi ti ljudi uopće da je njihov omiljeni drug Tito umro?
Ako započnemo objektivistički, pa isključimo sve koji su osjetili Titovo zlo na svojim i obiteljskim leđima, zlo diktatorskoga režima, zlo, kako danas ipak mnogi mediji pišu – zločinačkog režima i samoga Tita, osmog po količini ubijenih na njemačkoj listi svjetskih zločinaca, a desetog po ukupnome redu. Ako isključimo i sve koji su se borili na suprotnoj strani; ako zatim isključimo sve koji su imali osobne, financijske, obiteljske, poslovne i kojekakve druge koristi od tog režima, može li se Tita danas objektivno slaviti? Tvrdim da se ne može, da treba biti realan.
Tita staviti izvan zakona
Tvrdim to kao osoba koja nije pripadala ni jednoj od gornjih skupina, što zbog godine rođenja, što zbog kućnog odgoja u formativnim godinama. Doduše, dogodi se da brojni adolescenti u tim godinama i na nekom TitoAko započnemo objektivistički, pa isključimo sve koji su osjetili Titovo zlo na svojim i obiteljskim leđima, zlo diktatorskoga režima, zlo, kako danas ipak mnogi mediji pišu – zločinačkog režima i samoga Tita, osmog po količini ubijenih na njemačkoj listi svjetskih zločinaca, a desetog po ukupnome redu. Ako isključimo i sve koji su se borili na suprotnoj strani; ako zatim isključimo sve koji su imali osobne, financijske, obiteljske, poslovne i kojekakve druge koristi od tog režima, može li se Tita danas objektivno slaviti? Tvrdim da se ne može, da treba biti realan.pitanju pobjesne i baš iz inata roditeljima te nekritički, zauzmu suprotnu stranu od majčinoga mlijeka, koje ih je dojilo.
No, želim ponoviti da su mnogi moji vršnjaci također bili na tadašnjem Trgu Republike kada je Titova milicija mlatila mladež, da. Ali i žene i djecu, ali i starce, pa čak na svoje oči viđeno, kod Hotela Dubrovnik, kako starcu invalidu, prvo jednim udarcem pendreka izbijaju štaku ispod pazuha (tada su se tako nosile) a zatim ga drugom udara po glavi, ruši na pod i udara čizmom. Spašavali smo se kako tko, ali su i neki moji prijatelji krvavih glava privedeni u miliciju i tamo dodatno obrađivani. Imaju doživotne posljedice.
Zbog onih, koji su sve spremni danas negirati i koji upravo bjesomučno tvrde kako je nekada bilo bolje, ispričat ću i ovo: bježeći u Oktogon, prijatelj i ja vidjeli smo raspamećenu od straha majku, svu u panici s djetetom, kako bježi drugom stranom, pred milicajcem, u Ilicu, i hvata jedan dućan za kvaku, pa drugi, pa treći. Svi su naravno bili zaključani, iako je bilo puno radno vrijeme.
Već ju je bio sustigao revnosni Šumadinac (jer su tada u Zagreb u kamionima i autobusima dovezeni te landroverima istresani na trg, milicajci iz svih krajeva šugoslavije). Naravno, da je najmilije bilo onima „daleko od mora", koji su jedva dočekali da ostvare svoju želju: mlatiti Hrvate, pretući ustaše. „Svi ste vi ustaše. Mamu vam vašu, vi bi van iz Jugoslavije!?"
Titov socijalizam s ljudskim licem
U trenutku kada je izgledalo da će poteći krv majke i maloga djeteta, jedan se mladić ispriječio milicajcu i udario ga taman toliko da je žena pobjegla kojih desetak metara, a onda su se ipak jedna od vrata na MilicijaU trenutku kada je izgledalo da će poteći krv majke i maloga djeteta, jedan se mladić ispriječio milicajcu i udario ga taman toliko da je žena pobjegla kojih desetak metara, a onda su se ipak jedna od vrata na dućanima smilovala i otključala... Naravno, nije prošla ni minuta i drugi je milicajac bio tu. Obrušili su se na golorukog mladića i svog ga onako izudaranog i sklupčanog za čas podigla s asfalta i ubacila u maricu.dućanima smilovala i otključala... Naravno, nije prošla ni minuta i drugi je milicajac bio tu. Obrušili su se na golorukog mladića i svog ga onako izudaranog i sklupčanog za čas podigla s asfalta i ubacila u maricu. Dvojica su iznutra brzo zatvorila vrata i marica se još brže pod sirenom udaljila. Mislim kako nije potrebno reći kako se proveo taj mladić, taj čovjek, koji jednostavno nije više mogao gledati to životinjsko mlaćenje. Nasilje nad svim i svakim. Nad bilo kim, nad ikim tko hoda.
Mislim da je to bilo istoga dana navečer, kada se drug mhm Vlado Bakarić mhm pojavio na radiju i mhm održao svoj govor uz škripu trulih pluća i otekline respiratornog sustava. Sasvim nalik sustavu kojeg je zadrto branio. Inače se uvijek, kad je bila neka politička gužva, govorilo: „Drug Vlado je bolestan". Što je imalo značiti: pustite ga, ne može on ni hodati.
Ali, tog je dana mogao hodati i držati svoj mhm, vrlo dugački govor. Kad se danas samo sjetim koliko sam onda bio bijesan čuvši ga kako niti jednom jedinom riječju ne spominje batinaše, krv, divljake na Trgu, ne spominje slučajne prolaznike... za njega nisu ni postojale žrtve. A na svoje smo oči vidjeli koliko se pune marice, koliko je premlaćenih, koliko je ljudi šepalo, ozlijeđeno, teturalo, koliko je gadno bilo sve to gledati. Trg je u trenu postao konclogor, još su se i derali iz razglasa...
„Ne dopustite..." sjećam se kao danas njegovih „humanitarnih" preporuka „...da studenti, mhm vaša djeca... završe... mhm... pod... pod... u milicijskim stanicama. Ne dopustite... da stradaju." To je bilo oličenje komunizma: djeca su kriva što su podletjela pod pendreke! I naravno onda je slijedilo što je slijedilo po milicijskim stanicama, s ispitivanjima roditelja do u zoru, s obilascima svih bolnica u gradu, s traženjima svoje djece, s isključenjima iz škole, a brojni su i zaglavili po zatvorima. Ne bi me čudilo da netko jednog dana (kad budemo demokracija) izađe u javnost i s preminulima.
Gdje su tada bili, što su radili?
Nije tada bilo Zorana Pusića da nam rastumači ljudska prava i njegovog Građanskog odbora kao nevladine udruge koju plaćamo kroz Vladu RH. Inače su nevladina udruga. Nije bilo isto tako financirane i nevladine Vesne Teršelić da nam rastumači gdje smo smjeli, a gdje ne biti, i je li pendrek vaspitna palica ili je samo palica. Nije bilo ni Transparency Internationala da nam prebraja glagol po glagol i trabunja o govoru mržnje samo onda kada netko nekog uvrijedi s desnice. Ako je s ljevice - onda može.
Tako mi je nekako ipak najviše žao profesora Pusića jer Teršelićka je kao sletjela iznenada u Hrvatsku padobranom, i kao po narudžbi, a i voditelji TIH-a prečesto se smjenjuju. No, u okviru ONO i DSZ te Marksizma, legenda Zoran Pusić je kapacitet verziran do u detalja, skoro pa kao i u i oko ljudskih prava. Zanimljivo bi bilo pitati usput sve te ljude: recite od kada počinju ljudska prava u svijetu, a od kada u Hrvatskoj?
Mislim da to imam puno pravo pitati jer moji su prijatelji premlaćivani do krvi, a mega intelektualca i profesora za vojsku i sluškinje, pardon samo za vojsku, tipa Zorana Pusića nije bilo da se uhvati za bradu kao onaj slavni kip na zahodu i da se složi recimo sa samoukim povjesničarom Slavkom Goldsteinom, kako to baš i nije bilo najdemokratskije. „Ali koji ih je vrag tjerao na Trg, zašto se nisu maknuli?", pitaju oni sebe. Da zaista, zašto svi mi nismo umaknuli Titovoj diktaturi, dok je tome još bilo vrijeme? Već i zato što je to bio dragi naš drug Tito.
Još ih ima koji su za totalni obračun
Kad govorim o argumentima, njih danas svaki razuman čovjek zna, da je Tito bio odgovoran i za 1971. i za Goli otok i Grgur, i za Staru Gradišku i za sve druge zločine od Bleiburga i Križnih putova do Jazovke i Jasenovca u kojem su ljudi ubijani i dugo poslije rata. Ubijani bez optužnice, bez obrane, bez presude, bez prava na grobni kamen i križ. Kao da to i nisu ljudi.
No, paleta protu-argumenata, ili recimo argumenata onih koji Tita brane je široka. Od onih, nastrojenih neskriveno boljševičko-fašistički, koji zagovaraju da se Goli otok opet otvori i koji kao potpune ljudske mizerije tvrde da je Tito trebao pobiti trostruko više ljudi ili ukratko, i po kratkom postupku – sve. Sve koji nisu uz njega... do onih, koji iznose tragikomične argumente. Tako neki na prvo mjesto ističu da je Tito volio žene. Kakav je to argument? Od čega su ga time obranili? Od Jovanke?
Živjeti od laži
Zatim je najviše onih, koji tvrde kako se za Tita živjelo dobro. To što su to bili strani krediti i sa trulog Zapada i s mrskog Istoka Tita nije smetalo, glavno je TitoZatim je najviše onih, koji tvrde kako se za Tita živjelo dobro. To što su to bili strani krediti i sa trulog Zapada i s mrskog Istoka Tita nije smetalo, glavno je titocigda su pare bile na stolu. Ni te njegove komuniste, nikada to nije smetalo. Bitno je da se krediti ne otplate, da su oni s bezvrijednom kamatom, a tko će to i kada platiti nikada ih nije zanimalo. Živjelo se dobro ali neki su umirali pod batinama i suncem Gologa otoka, inače se živjelo sjajno.da su pare bile na stolu. Ni te njegove komuniste, nikada to nije smetalo. Bitno je da se krediti ne otplate, da su oni s bezvrijednom kamatom, a tko će to i kada platiti nikada ih nije zanimalo. Živjelo se dobro ali neki su umirali pod batinama i suncem Gologa otoka, inače se živjelo sjajno.
Kad su već tako isprana mozga ja bih te iste danas poslao kamatarima, pa da vide kako su kamate niske, kredit povoljan, a ne treba ni polog... Sve ide jako brzo. Naročito batine. Da shvate što je to odgovornost, što je to dug i što je to život, koji nije bajka na tuđim novcima otpjevana.
Zatim postoje oni iz kluba Josip Broz Tito, oni tvrde kako dragi drug Tito još nije umro. Upiru se izponabrajati sve ulice, trgove, obale i fontane po cijelome svijetu koje još i danas nose Titovo ime. I bome ih zaista ima kao blata, na sve strane svijeta – Tito, Tito... Samo što ne viču Tito-partija. Njima u klubu, još nisu stigli reći da brojne zemlje na svijetu, posebice iz hispano-sfere, stoljećima nose ime Tito... kao muško nacionalno ime. A ponegdje i žensko.
U se na se i poda se
Onda postoji jedan krug intelektualaca u kojih se mentalna insuficijencija i retardirana logika nisu pojavili, ali oni svejedno iznose gluposti ne bi li poslušno veličali Tita. Još i danas. Tako jedna poznata scenografkinja, presvlačenja radi, piše kako je u njihovu, baš u njihovu kuću jedne večeri došao Tito i kako je, kao pravi gentleman donio ruže za domaćicu (što je primljeno više kako-onako) ali je donio i bocu šampanjca. Kao ilegalac, normalno.
Bio je to, zamislite, Dom Perignon! To je bilo važno reći, boca najskupljeg šampanjca... jer su i drugi ilegalci tada nosali šampanjce. To što je hohštapler Tito propovijedao borbu radničke klase i na novčanicu stavljao bogeca rudara, nije ga smetalo da se šeće zagrebačkim i europskim salonima te časti svoje nepce najprobranijim ilima i pilima (te pokojim odstrijeljenim političkim kamaradom u nedostatku većih muflona).
To mu nitko od tih intelektualaca nije spočitnuo, a masonstvo mu vode pod plus. Ne spočitavaju mu ništa ni dan danas... kada znamo većinu njegovih zločina i zločinaca. Svejedno, on im je svjetla točka djetinjstva. A nekima i upravo zato što je punio jame. Ima tu i nekrofila i nekromanata i nekrotičnog moždanog tkiva.
Još bi i da plovi
Pričalo se i priča se rado samo kako je Tito jahao, i stvarno i metaforički, kako je svirao klavir, kako je plesao, pušio cigare i pio whickey, ali se nije još pisalo da je u posjet dalekom Istoku i obveznoj Indoneziji plovio u konvoju od više brodova. Točnije tri ratna broda JRM-ce plovila su Suezom za Indijski ocean i dalje. Na prvom su bile životinje, jer je maršal od svojih nesvrstanih prijatelja naučio da je domaće kozje mlijeko najbolje, a domaće kokice ostale su mu ionako u sjećanju iz Hrvatskoga Zagorja po slasnim jajčekima.
Tako je svježeg mesa, mlijeka i jaja radi, na tom prvom brodu, bio njegov mali privatni zoološki vrt... Svega, kao za bebu. Da bi maršalu sva hrana bila svježe zaklana i priređena. Na drugom brodu bila su tri orkestra: za zagorsku glazbu, popularnu i za valjda svjetske šlagere. Kako mi je ispričala anonimna čitateljica HKV-a, oni srećom nisu bili na meniju. Svirali su doduše do iznemoglosti, fućkaš morsku bolest, sve dok se faraon socijalizma nije poželio: „Slijedećii!"
Skupljači mina, a ne perja
Prvi i drugi ratni brod imali su osim toga i funkciju prethodnice: da pokupe pomorske mine. Ako ih bude. Glazbenicima to nisu rekli, jer kako bi onda mogli svirati... Nije im rekao kako su oni za njega jedva tek nešto HohštaplerTo što je hohštapler Tito propovijedao borbu radničke klase i na novčanicu stavljao bogeca rudara, nije ga smetalo da se šeće zagrebačkim i europskim salonima te časti svoje nepce najprobranijim ilima i pilima (te pokojim odstrijeljenim političkim kamaradom u nedostatku većih muflona). To mu nitko od tih intelektualaca nije spočitnuo, a masonstvo mu vode pod plus. Ne spočitavaju mu ništa ni dan danas...malo više od zoološkoga vrta ispred njih. Zato – nek' se nađu. Ako. Onda neka prvo njih, a on će onda s trećim brodom imati više vremena za manevar. A na tom trećem brodu vaganio se maršal sa sebi odanim društvom, ponekad i dragim Krležom ili kojom sličnom kulturnom zvjerkom, kako mu ne bi bilo dosadno igrati šah samo s milicijskim i vojnim kerberima, koji su mu otvarali vrata čak i od brodskoga WC-a.
I sve se to znalo... No, zna li mi tko reći koliko nas je sve to koštalo? A koliko su koštali svi oni poklon krediti za domoroce, koji su ga onda spontano dočekivali kao izvan-zemaljsko čudo. Cijelim putem. A možda i kanibalski mjerkali, jer bio je punašan. I još mu je post mortem u sefu zaostalo šezdesetak zlatnih poluga, jer drug Tito nije ništa imao...
Od onih koji šire svoje argumente kao zapah, dokaz Titove veličine bio je i njegov sprovod. Uvjereni su kako je on umro baš početkom svibnja, a ne još u travnju. Navode zatim koliko je ljudi bilo u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu. No, koliko me sjećanje služi, svaki put kada bi Tito dolazio u Zagreb mog budućeg kolegu novinara, tada još studenta, preventivno bi uhitili i danima držali sa stotinama svih drugih opasnih, ma zlih sumnjivaca, opakih protivnika socijalizma i potencijalnih atentatora, svakako ustaša.
Držali bi ga zarobljenog iz čista mira sa svim drugim nagradno smještenima na podu hladnog vele-sajamskog paviljona. I još su oni dobro prošli jer su brojne krupnije zvjerke zabajbukirali na tjedan dana. Ostalima (isto potencijalno sumnjivima ali zato pod prismotrom) rečeno je da imaju slobodan dan i kako se od njih očekuje da iz radne organizacije idu ravno na doček dragog nam druga Tita.
Tako su i nama u školi. U tu najsvečaniju svrhu, sve je u gradu od javnog prijevoza bilo blokirano, a na trgovima su postavljeni metalni policijski torovi u koje su ljudi bili satjerani da ne mogu van te da oduševljeno i razdragano plješću te spontano mašu kad drug Tito pruži ručicu u bijeloj rukavici kroz napola spušteno i potpuno zatamnjeno staklo dugačkog mercedesa.
I poslije Tita - Tito
Tu su nam spontanost isto pokušali prodati i povodom mnoštva na svim trgovima i gradovima kroz koje je vlak s lijesom putovao za Beograd. I kad sve to nije ostavilo dojam, stali su nabrajati tko je sve od svjetskih državnika bio nazočan. Ako se uzme i onda i danas najjača svjetska sila SAD, kojoj je bilo stalo da Jugoslavija bude tampon zona, da se Ruse odreže od toploga mora, da je vladao hladni rat, onda je jasno i zašto je bilo mnogo bespovratnih kredita, koji su spiskani u šugoslaviji za viletine od Vardara pa do Triglava, za ljetovanja po indonezijama, za bunkere, tunele, cijele podzemne hangare i gradove u kamenu, za tunel na Dugom otoku, u kanalu sv. Ante u Šibeniku i gdje sve ne.
Kada je dakle Amerima bilo potpuno svejedno ima li ili nema demokracije u šugoslaviji, već je njima i NATO-u, i saveznicima bilo bitno samo da smo tampon, treba li čuditi ergela političara koja je došla u Beograd? Tome dodajte malo afričkog folklora, sve one prijateljske zemlje od Nesvrstanih do diktatura koje je Tito posebno volio u sezoni egzotičnoga lova, a čije smo ratove godinama financirali, stječe se dojam da je na pogreb velikoga vođe došlo pola svijeta. Naročito ona komunistička polovina.
Pa, s obzirom da je živio kao da je sam sagradio New York i okolicu u svojem privatnom poduzeću, logično da su ga mnoge okrunjene glave, svaka iz svog interesa, došle ispratiti. Kao svoj svoga... bonvivana, magnata, cara i kralja. Sve u jednom. Mnogi su morali slati i predsjednike, toliko je zlata šugoslavija imala u njihovim posebnim bankarskim depoima. Onima koje više nikada nećemo vidjeti. Zlobnici pišu kako su neki došli i samo da se uvjere jesu li ta sredstva sada na raspolaganju. Zlobnici pišu i kako su drugi došli samo da se uvjere je li zaista mrtav...
Sve sami zlobnici.
Strašno je znati
Djeluju kao da ih je mnogo, ti koji dan danas opjevavaju dragog nam Tita. To je tako jer je on stvorio vrlo veliku vojsku doušnika, prodanih duša, odanih milicajaca i JNA oficira. Cijeli protu-hrvatski familijarni čopor. Ostavio jeOstavio je opljačkanu Hrvatsku i sjeme rata, koji ju je dodatno osiromašio. Ostavio je podjelu društva na naše i njihove. Ostavio je krcate tvornice radnika i nemoguću, preživjelu plansku privredu. Ostavio je time potencijalnu socijalnu bombu. Nekom drugom, tko dođe poslije njega, a živio je po onoj: poslije mene potop.No, za sobom je ostavio poguban trag, po svijetu omašćen zlatom, a ovdje pun zatvora, kazamata, gulaga. Ostavio je vješala, krcate masovne jame prepune Hrvata. Ostavio je mentalitet korupcije i politizacije svega i svačega.
Ostavio je aparat i sustav, koji zna kada mimikrirati, a kada dići glavu, koji zna kako se preko noći prevrnuti. Ostavio je opljačkanu Hrvatsku i sjeme rata, koji ju je dodatno osiromašio. Ostavio je podjelu društva na naše i njihove. Ostavio je krcate tvornice radnika i nemoguću, preživjelu plansku privredu. Ostavio je time potencijalnu socijalnu bombu. Nekom drugom, tko dođe poslije njega, a živio je po onoj: poslije mene potop.
Ostavio je sjeme zla posijano po inozemstvu gdje su se brojni njegovi obrazovani poslušnici masno obogatili stvorivši carstva. Gdje su sagradili poslovne bunkere protu-hrvatstva bez ikakve veze sa socijalizmom. Tako je ostavio bogate izvore iz kojih se dugo poslije njega financirala Udba. I poslije Jugoslavije – Jugoslavija.
„Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu" (kardinal Josip Bozanić, izdavač: Glas Koncila, Zagreb 2007.).
Javor Novak