Brozov „arhipelag gulag" (Bleiburg poslije Bleiburga 2.)

Na internet je prenešen i članak iz BiH novina (21. kolovoz 2012.) o golo-otočkom 'problemu' s kojim se do danas vlasti novo-stvorenih država, nisu u stanju nositi, osim donekle u Srbiji. Stvari se ne pomiču u smjeru istine i pravde, već upravo obratno, prema daljnjem omalovažavanju: »Nikad nitko na sastancima SABNOR-a kojima sam ja prisustvovao nije spomenuo rehabilitaciju Golootočana«, rekao nam je Ibro Čomić, predsjednik sarajevskog Kantonalnog odbora SABNOR-a, zamoljen da prokomentira prve odluke donesene u Srbiji o iznosu naknada štete za 15 žrtava jugoslovenskog režima, a za koje je utvrđeno da su, kao navodni protivnici tadašnjeg sistema, bili na razne načine terorizirani, piše sarajevsko 'Oslobođenje'. Riječ je, prije svih, o bivšim zatvorenicima Golog otoka, a odštete koje će im, ukoliko oni na njih pristanu, biti isplaćene, odnose se na zatvorske dane i na oduzimanje građanskih prava. Ovih petnaest žrtava bi trebalo da dobije 13,7 milijuna dinara, a komisija srbijanskog Ministarstva pravde primila je ukupno 190 zahtjeva za naknadu štete. Inače, princip je: dan Golog otoka žrtvama sada vrijedi sedam eura! No, da bi se podnio zahtjev, prvo nadležni sud treba izvršiti rehabilitaciju, i za proteklih pet godina, otkako djeluje odgovarajući zakon, 1.870 ljudi je rehabilitirano (istakao J.N.). Ibro Čomić sumnja da se postupak rehabilitacije može uskoro početi voditi u BiH, a to zaključuje na osnovu vladajućeg raspoloženja prema lustraciji."

Čudni znanstveni kriteriji

Vrijedi se pozabaviti i radom autorice koja (s doduše druge strane) ispisuje svoj filozofsko-sociološki pogled na Titove kazamate, gulage i masovne grobnice. Riječ je o radu: "Komunističko totalitarno nasilje: žene na Golom otoku i sv. Grguru", autorice Renate Jambrešić Kirin. U tom radu prepunom citata, osjećaju se dvije komponente: ljevičarenje i feminizam. Tako kad se govori o logorima navodi se Nacizam, Hitler ili Staljin. Tita nema, spominje se tek Goli otok, iako je rad pisan desetljećima nakon diktatorove smrti. Riječ je dakle o pomalo čudnom znanstvenom kriteriju, mada ga potpunije objašnjava naručitelj: "Ovaj projekt financirala je Izvršna agencija za obrazovanje, kulturu i audiovizualne medije Europske unije (EACEA), program Europa za građane." Rad, usput, nema nadnevka nastanka, ali se kao najmlađi izvor navodi onaj iz 2009., pa nam je to, eto nekakva, orijentacija. No, čak i s tim hendikepima (o kojima je gore pisano kroz kolumnu Z. Hodaka) ovaj rad donosi brojne skrivane istine o Titovom režimu kojeg se eksplicite i poimence - nigdje ne optužuje. Njega se samo oprezno stavlja u kontekst, koje li sposobnosti pri tom postupku eufemiziranja... Sintagma "crveni teror" - da, ali bjelodana istina "Tito je masovni ubojica" – ne!

Proizvodnja neprijatelja

"Prema teoretičarki totalitarnog društva Hanni Arendt, teror je neizbježan kad totalitarna vlast gubi uporište u legitimitetu i paranoično proizvodi 'kvote' vanjskih i unutarnjih neprijatelja, špijuna i sabotera. Stoga i fašistički i 'crveni teror' karakterizira birokratski, nasumični princip odabira žrtvi te otvaranje koncentracijskih logora kao prostora izuzeća izvan redovne krivično-pravne prakse. Bez obzira na pokušaje ovih režima da logore prikažu kao izvor 'društveno korisnog rada' ili 'odgojno-popravne' ustanove, njihova je jedina stalna funkcija »izdržavanje vlastitog nadzornog aparata, zato s ekonomske točke gledišta koncentracijski logori postoje radi sebe samih« (Arendt, 1976: 444), to jest kao posljedica prekobrojnih policijsko-sigurnosnih snaga u totalitarnom društvu."

R. J. Kirin dalje citira: "Slovenski etnolog B. Jezernik smatra da je logor za informbiroovce na Golom otoku ležao u samim temeljima Titove Jugoslavije: 'Dok se o njemu šutjelo, bio je tvrdi kamen na kojem je počivala država. Kad se počelo o njemu govoriti, i država se počela raspadati' (1994: 686). Jezernikov zaključak možemo nadopuniti i reći da tek prekidom traumatskog pakta šutnje golo-otočkih zatočenica dobivamo potpuniju sliku totalitarnog razdoblja u povijesti jugoslavenske države i počinjemo shvaćati njegova protuslovlja, ograničenja, prešutne norme i najdublje čuvane tajne (usp. Danilo Kiš o Golom otoku)."

Žene – unutarnji neprijatelji

(...) "...unutarnje partijske čistke protiv Staljinovih simpatizera i kritičara etatističkog načina upravljanja donijele su kratak ali razoran val totalitarnog nasilja po modelu sibirskih logora za sve stvarne i potencijalne oponente. Među njima je bio velik broj supruga, kćeri, sestara i drugih srodnica već zatvorenih 'državnih neprijatelja', ali i niz bivših partizanki, uglednih predratnih komunistkinja, novinarki, intelektualki, polaznica diplomatske škole. Sve su one osumnjičene (a to znači i 'tretirane' od tajne policije) kao teške političke kriminalke samo zato što su štitile bračne partnere ili prijatelje, javno izrekle vlastito mišljenje o sukobljenim stranama ili pak dale oduška građanskom skepticizmu. Fantazme o tipično 'ženskoj izdaji' Partije, o 'zločinu separacije' od očinske figure vođe, bile su razlogom domišljanja rodno specifičnog zlostavljanja, vrijeđanja i sramoćenja u istražnom i kaznenom postupku te višegodišnjeg oduzimanja građanskih prava izvan redovnog sudskog postupka. Broj žena koje su svoje nepravomoćne kazne u prosječnom trajanju od dvije do tri godine provele u privremenom ženskom logoru na Golom otoku, a potom na zasebnom ženskom logoru na otoku sv. Grgur, nije bio velik. Vrlo oskudni i nepotpuni podaci govore da je između 1948. i 1956. godine na administrativnu kaznu 'društveno-korisnog rada' osuđeno oko 860 žena nasuprot 17.000 muških političkih zatvorenika (od ukupno 55.600 procesuiranih Informbiroovaca – Banac, 1990: 150; Hrvatski leksikon, 1996, sv.1: 392). Međutim, 'specijalni tretman' koji su podnosile zatvorenice uhićene po Zakonu o kršenju javnog reda i mira, baš poput prostitutki i drugih socijalnih 'izgrednica', govori mnogo o proturječjima post-revolucionarne ideologije koja je stubokom mijenjala institucije ali ne i ponašanje i svijest ljudi.

Na Golom otoku nalazio se i takozvani profilaktorij (profilaksa-zaštita od bolesti-op.J.N.) za 'preodgoj prostitutki' kao izoliran zatvorski odjel pod neposrednim nadzorom (to jest prepušten samovolji) milicije (Jezernik, 1994: 129). Višegodišnji teror koji su žene u otočkoj izolaciji pretrpjele uključivao je teške povrede tjelesnoga i spolnoga identiteta te ljudskog dostojanstva, prije svega uslijed nametnutog sudjelovanja zatvorenica u međusobnom zlostavljanju. Za razliku od muških memoarista, bivše kažnjenice bile su spremnije priznati da »nevinih nema, svi smo mi bili i žrtve i dželati – Titove i Staljinove vojske podjednako« (Dragović-Gašpar, 1990: 251) te preuzeti svoj dio povijesne odgovornosti za iznevjerenu komunističku utopiju o društvu po mjeri čovjeka.

Totalni moralni kolaps

Najsigurniji način da se zatočenici doživotno traumatiziraju, smatra Levi, bio je »prekriti ih krvlju, kompromitirati ih koliko je god moguće« (1989: 29). To potvrđuju i svjedokinje govoreći o doživljaju totalnog moralnog kolapsa u sivoj zoni 'samoupravnog logora' koji je prisiljavao žrtvu da 'kolaborira s egzekutorima', da se zatvorenice međusobno discipliniraju, isljeđuju i muče jedna drugu.

(...) Stoga nije neobično da zatočenice između izolacije, surovih uvjeta života, robovskog rada i kažnjavanja, izvorom najveće boli smatraju ceremonije degradacije ili napade na žensku čast i moralnost." I još ovaj podatak: (...) "...potpuno zapuštenog i devastiranog zatvorskog kompleksa, koji se na Golom otoku kontinuirano gradio od kraja 1948. do 1989., (istakao J.N.) kad Kazneno-popravni dom za maloljetnike konačno prestaje s radom."

Ostavljam čitateljima da sami kategoriziraju ovakav autoričin završni stav u navedenom članku: "Traumatska pripovijest nije izvor spoznaja o prirodi međuljudskih odnosa, ali nam može pružiti dragocjene uvide u snagu ljudskog duha i moć samo-iscjeljenja, u moć samo-promjene. Tako Evgenija S. Ginzburg (1971), koja je u sibirskim gulazima provela dvadeset godina i Rosa Dragović-Gašpar (1990), zatvorenica na Golom otoku, u Stocu i Bileći, pripovijedaju da su nakon logora postale humanija bića i oslobodile se slijepe vjere u dogmatske komunističke principe."

Posebno je psihološko pitanje, možda i psihijatrijsko, vezano uz jednu notornu činjenicu: Brojni su zatočenici i poslije 'iskustva' Gologa Otoka i Titove šake na kralješnici ostali čak i desetljećima poslije - vjerni njegovoj Partiji, komunizmu i ljevičarenju. Baš kao što treba ponoviti i činjenicu kako su Mačekovci i HSS-ovci nakon što ih je J. B. uvukao u koaliciju, prvi osjetili vlastitu krv u ustima, čim je izbore osvojila komunistička partija. Tako su prošli i istinski predratni komunisti. Njih se prvih odrekao.

Dragocjen je i podatak (u kontekstu stvarnih događaja) i redovitih dolazaka službenog, crnog mercedesa beogradskih registarskih oznaka, koji se zaustavljao na trgu pred bankom i učestalo odvozio vreće deviza iz grada Raba u Beograd. Prema H. Turku, devizna zarada općine Rab godine 1960. iznosila je oko 670.000 $, 1965. oko 2.740.000 $, a već godine 1972. oko 12,425.000 $. Koliko su 'braća' otela i potraćila u razdoblju od 1972. do 1981.? Jer naime, te 1981. godine, zarada samo Općine Rab iznosila je 29.575.000 $...

Gradnja cesta

SR Hrvatska je bila bankomat beogradskog pašaluka, sve do 1990. No limit. Ona je dobila prvi auto-cestuljak Orehovica-Kikovica tek 1971., a komadić auto-ceste isto tako za nigdje, od Zagreba do Karlovca tek 1972. Jedan jedini tunel, onaj kroz Učku, turistički neophodan još u šezdesetima te nakon što je proćerdan cijeli jedan narodni samodoprinos (znamo gdje je završio) Hrvatska je napokon dobila tek 1981. Bio je to prvi veći prometni tunel-poveznica Kvarnera i unutrašnjosti Istre.

Treba li navesti da je čak dva samodoprinosa za auto-cestu snova, auto-cestu poveznicu hrvatskog sjevera i juga: Zg-St, također papala JNA maca, BG maca ili gazela u toj istoj 'metropoli'. Treba li reći da je prvu pravu auto-cestu Hrvatska 'dobila' mogućnost graditi (svojim novcem) od Zagreba do Lipovca, te da je ta cesta, koja je odgovarala beogradskim drugovima, građena punih šesnaest godina: od 1980-1996.!

U SR Srbiji, gradnje su išle malo brže, tako je to obično kad se radi tuđim novcem. Usput, pokušajte u Hrvatskoj tzv. enciklopediji naći auto-cestu Beograd-Niš i podatak kada je ona sagrađena... No, karte nisu mogli skriti pa tako sa zemljovida znamo kako je sve sagrađeno daleko prije nego hrvatske auto-ceste te uz puno manje buke. Iako se skrivalo koliko je Beograd izgrađen i u što su sve upucane hrvatske devize, nije se moglo skriti jedan manijakalni mega projekt: gradnju željezničke pruge Beograd-Bar. Uz desetine vijadukata, uz desetine tunela, uz desetine prokopa... ta 'nužna' investicija bez dna i kraja započeta je, vidi vraga, još daleke godine 1955.

Jasenovac

Zato su trebala neukusna napuhivanja broja žrtava u Jasenovcu (uz odobravanje i svekoliku podršku nekoliko jugoslavenskih Židovskih Općina !)... Zato je trebalo vječno podgrijavano hrvatožderstvo, mit o nacionalistima, koljačima, ustašama... Tko može tvrditi da ljudska trupla, s kojima na Golome više nisu znali što će, nisu transportirali i zakapali u Jasenovcu, planski uvećavajući broj (ionako stravičan) te pripisujući sve uništene živote na Golome - zloglasnoj NDH i zločincu Paveliću? Usput su podvalili i Njemačkoj, tražeći nelogično uvećanu ratnu reparaciju...

Zato se podatak o udjelu partizana u tadašnjem življu Hrvatske trebalo skrivati jer je postotak bio najveći u Jugoslaviji, a neki tvrde i da je hrvatski antifašizam, proporcionalno, među najzastupljenijima u Europi... Zato su četnike po Križnim putovima uhićivali i zatvarali, a Hrvate „na licu mesta" strijeljali. Zato su četnike preveli u partizane pred sam kraj II. sv. rata... Zato su srbske brigade 'oslobađale' Zagreb svega što je imao... a hrvatske su jedinice danima imale naređenje: Čekati pred Zagrebom! Zato je 'lukavi Zagorec' (neš ti lukavosti kad imaš podatke) iznenada sazvao sastanak u Karađorđevu i izvršio sječu svih hrvatskih kadrova, koji su (ne odričući se komunizma) tražili ekonomsku neovisnost SR Hrvatske... I tako nastaviše s Memorandumom, s Velikom Srbijom u novim okolnostima. SP Crkva i dan danas slavi krvnike Mladića i Karadžića... Interesi Velike Srbije ostvaruju se drugim putovima. Ove su se godine dali jače nego ikada u piromane...

Na kraju, treba raščistiti još nešto, još jednu loše plasiranu komunjarsku laž: Za one naivne, koji vjeruju kako Tito ništa nije ostavio svojim nasljednicima, treba reći da je do sada već bilo nekoliko ostavinskih rasprava (ma sigurno je u pitanju tek podjela posteljine i jastuka)... Zato, dovoljan će biti ovaj citat:

RAT ZA NASLJEDSTVO, Počinje podjela imovine Josipa Broza Tita

"Na beogradskom Prvom osnovnom sudu, ovih dana započet će, prema pisanju srbijanskih 'Novosti', finiš pravne bitke oko podjele bogatog naslijeđa bivšega jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, započete još 1983."(istakao J.N.)

Putovanja

Nadalje, zahvaljujući onima koji su brižno pobrojali sva putovanja svog idola, kreza Tita, evo malo statistike o putovanjima: Prvo putovanje poduzeo je već 1944., a zadnje u godini prije smrti. U četrdesetim godinama XX st. putovao je devet puta; u pedesetima već sedamnaest; u šezdesetim godinama prošloga stoljeća jako su mu se osladila putovanja, a i to kako ga tamo nesvrstani dočekuju – putovao je ni više ni manje nego čak šezdeset i šest puta. Bog zna koliko je raznih zlatnih darova, financijske pomoći, bespovratnih kredita, isporuka oružja iz Crvene Zastave i ostalog svjetlucavog 'plasirao' u te nesvrstane zemlje neposredno prije svog dolaska, kako bi bio siguran da će ga slaviti kad jednom stupi na njihovo tlo... A dočekivali su ga kao spasitelja, kao oca i pravo božanstvo. Jasno, sve spontano. Kao i Štafeta mladosti. Da nije već tada imao podatke kako se njegovo životno djelo - SFRJ - raspada? Možda se zato okrenuo Trećem svijetu? U sedamdesetim godinama, mada je to bilo njegovo posljednje desetljeće, a i imao je velikih problema s 'narastajućim nacionalizmima' uslijed bratstva i jedinstva i pucanja vratova od bratske ljubavi, putovao je rekordnih čak sedamdeset puta! Malo ga je dakle bilo u njegovoj dragoj Jugoslaviji. Je li mu zato, nakon predugog izbivanja, šok povratka bio jak? Je li zato, utučen, donio Ustav iz 1974.? Da si osigura budućnost i kad ga više ne bude?

Površina Golog Otoka bila je dovoljna za 4 na njemu smještena logora. Najviši vrh Glavina izdiže se iznad mora na 227 m i na njemu su iskopani rovovi i postavljena osmatračnica. Otok se nalazi između dva ne naseljena otoka, otoka Prvića i otoka Sv. Grgur, te na južnoj strani nasuprot strmaca otoka Raba. Klimatski, Goli je poznat po žarkim i sušnim ljetima, a zimi po jakoj i orkanskoj buri, koja se ruši s Velebita na more i na otok. Nakon pregleda, koji su obavili organi „Uprave državne bezbednosti" Goli otok u potpunosti je ispunjavao njihove zahtjeve. Na tom mjestu, došlo je i do prvog sukoba između kažnjenika. Dvojica su u sukobu ubijena, a tridesetak je prebijeno. Sve se odigravalo na očigled službenika logora i policije iz osiguranja. Šumu, svako drvo u njoj, podigao je i uzgojio Čovjek Kažnjenik. U Žici se dnevno nalazilo oko 3.500 kažnjenika. Treći logor na otoku, bio je službene oznake R-5 (Radilište pet). Logor se nalazio u Senjskoj uvali okrenutoj prema Velebitu. Ovdje su l950./51. izdržavale kaznu žene - političke osuđenice. Na sljemenu još jednog uspona s lijeve strane puta, nalazi se čudo od rada – tlo, nekada kameno, batom u rukama Čovjeka poravnato, donesenim kamenom iz kamenoloma popločano i načinjeno sabiralište kiše površine oko 16.000 m2! S desne strane puta nasuprot gušterne ( gustjerna, skupljalište kišnice) na udaljenosti cca 1 km zračne linije, nalazio se četvrti logor. Ovdje je zaostala iskopana rupa dubine 8 m i promjera 20 m. Nju su, u traženju boksita u Prvom sv. ratu, iskopali zarobljeni od austro-ugarske - ruski vojnici. Ona je bila zaboravljena sve do 1950. kada se netko sjetio i u rupi smjestio logor za političke osuđenike. Službeno to je R-101 (radilište 101), kažnjeničkim nazivom Petrova rupa. I ona je danas zatrpana, tragovi loših dana su izbrisani. Šetnjom od dva sata i u dužini oko 2,5 km, lako je obići cijeli logor: prvi poslijeratni logor u Europi.

Prema: Vladimir Bobinac, kažnjenik na Golom otoku

Redoslijed događaja:
• prva grupa osuđenika dovedena na otok 09.07.1949.,
• politički osumnjičeni i suđeni kažnjenici na otoku izdržavaju kaznu do 1958. ali neki i mnogo kasnije,
• od 1958. do 1988. godine otok postaje zatvor za osuđenike uglavnom za kriminalna djela.

Broj političkih zatvorenika presudom suda ili suđenih administrativnom mjerom bez suda:
Društveno korisnim radom pod optužbom neprijateljskog djelovanja na liniji Rezolucije Informacionog biroa, bilo je prema podacima sačuvanim u Državnom arhivu u Zagrebu 16.731 osoba. Umrlih na otoku, prema istom izvoru, bilo je 450 osuđenika.
Tko zna ?

Otok Goli i otok Sv. Grgur jednog će dana biti spomen područje ili još nešto više:
PORUKA I OSUDA ZLOSTAVLJANJA NEMOĆNOG ČOVJEKA BILO GDJE I U IME BILO KOGA !

Nestali film

Ostavljam čitateljima neka procjene koliko su bile velike sve te delegacije na svih krezovih 162 putovanja, te posebice da razmisle o prijevoznim sredstvima koja je koristio na svojim faraonskim putovanjima. Kad to čovjek spozna, tada se treba sjetiti da je sedamdesetih godina snimljen film koji je 'nestao' o čemu sam već pisao na ovoj mreži te da mu je naslov bio: "Tito-posljednji europski monarh" i to upravo zbog nevjerojatne raskoši u kojoj je živio, a koji je sniman po njegovih 28 vila od Vardara pa do Triglava. Dakle, ni 162 putovanja nisu bila dosta, trebalo je i 28 vila, ponešto lovišta i inih 'sitnih' kleti i bajti. Kada se dakle podlo insinuira, želeći u javnosti usaditi tvrdnju kako je on bio komunist iza kojega nije ništa ostalo jer je tobože živio skromno, treba se sjetiti stila života, točnije punog mega-hohštapleraja, koji je započeo (samo što se putovanja tiče) još davne 1944. I nije ih se odricao sve do kraja života, široko rasprostranjenoj, socijalističkoj bijedi u zemlji, unatoč.

Nije li sve ovo zapravo za Nobelovu nagradu? (koju je tako žarko priželjkivao i na njoj zdušno radio, ali mu je hladno izmakla). Bog zna zašto? I kad komunjare i titići objavljuju galerije fotografija s kime se sve Tito sastajao i tko mu je sve dolazio u posjetu treba naglasati da unatoč iznimno velikim uloženim naporima te čestim pregovaranjima s Vatikanom - papu Tito nije uspio ni fascinirati niti "odobrovoljiti" svojim uobičajenim, skupocjenim poklonima. Papa je odbio doći u SFRJ satrapiju. Bog zna zašto i to?

 Nezaboravimo isto tako, da je u četrdesetima i pedesetima, donekle i u šezdesetima, u SFRJ, dobiti putovnicu - bilo ravno zgoditku na lutriji, ma koliko je uvijek bilo pojedinaca koji su imali novac za putovanja. Izdavanje je odobravala Udba, nakon detaljnog provjeravanja pojedinca, njegove obitelji, prigodnog ucjenjivanja te obveznog "informativnog razgovora".

Jer, što bi itko i zašto?, za koga?, imao tražiti u inozemstvu? Kad od divote Brozove Jugoslavije veće divote na svijetu ne ima.

- kraj -

Javor Novak