Hrvoje Hitrec: Kronika

Utorak, 13. prosinca 2011.

Kronika - Hrvatska u prosincu 2011.

Početak prosinca, ujedno svršetak izborne kampanje koja se tako i nije mogla nazvati. Oni koji imaju novaca htjeli su se prikazati skromnima ili su (SDP) uposlili partijske i protopartijske medije da obave posao umjesto njih. Oni koji nemaju novaca, hodali su unaokolo kao apostoli.

Hrast je bio na svim stranama. Premda sam figurirao na listi za prvu izbornu jedinicu i to na izvrsnom četvrtom mjestu, izbori na samom početku prosinca hodao sam po Imotskoj krajini kao potpora desetoj izbornoj i Vedranu Ujeviću. U Imotskom lijepo ispunjena kinodvorana i vrlo naklona publika, što se poslije vidjelo i na relativno dobrim rezultatima Hrasta u tom gradu.

Za razliku od magle i hladnoće Hrvatski rastHrast je bio na svim stranama. Premda sam figurirao na listi za prvu izbornu jedinicu i to na izvrsnom četvrtom mjestu, na samom početku prosinca hodao sam po Imotskoj krajini kao potpora desetoj izbornoj i Vedranu Ujeviću. U Imotskom lijepo ispunjena kinodvorana i vrlo naklona publika, što se poslije vidjelo i na relativno dobrim rezultatima Hrasta u tom graduna sjeveru, tek nekoliko metara ispod Sv. Roka otvara se drugi svijet apolonski svijetle Dalmacije, a Imotski se grije na podosta snažnom suncu za to doba godine. Ljudi sjede u kavani na trgu, iznad njih spomenik Tinu Ujeviću zbog kojega imaju manjih problema s Vrgorcem, u Tinovom zagrljaju svijeća, napola izgorena. I gospodarstvo je u Imotskom kao ta svijeća, u Imotskom i okolo njega ponešto se nade polaže u tunel prema moru no sve je to još na dugom štapu.

Popodne toga dana u Hercegovini, ručak u prijateljskoj kući, raspredaju se aktualnosti ali i odlazi u povijest. Sada je više udovica nego udovaca, prije je bilo potpuno drukčije. Žene su radile najteže poslove i umirale prije muževa. Pričaju mi o ženi koja je, trudna, otišla u brdo po drva, rodila ondje i vratila se s djetetom. Prvo pitanje njezina muža bilo je: "A gdje su drva?"

Dvaput smo prelazili granicu, sramotnu granicu između Hrvata i Hrvata. I tko će raditi probleme nego hrvatski graničari na RH strani, te sve nešto provjeravaju dokumente (osobne iskaznice), uglavnom mlađi tipovi koji imaju upute iz Zagreba via Sarajevo. Samnom u automobilu dvojica generala, jedan HV drugi HVO, vidim stegnute vilice i čitam im misli.

Već viđeni izbori

Izbori prolaze kako je predviđeno i kako je već viđeno 3. siječnja 2000. Najviše dobiva ekipa koja je i tada bila došla na vlast i za dvije godine molila Boga da ju netko skine. Samo je nekoliko novih ljudi u prvom ešalonu, zajedno s Milanovićem. Imaju nezačudan broj nehrvata, da ne kažem Srba na prvoj crti političke bojišnice. Jedan iz ekipe koji se Hrast predstavlja kao novi ministar zdravstva, tvrdi da život počinje kada dijete zaplače. To automatski znači da pet minuta prije poroda dijete nije živo biće, što će i rečeni mudrac opovrgnuti, ali ako ga natjerate da ide natrag u tjednima i mjesecima, ne će znati reći kada to počinje život.

Hrvatska demokratska zajednica ostala je na nogama, ali je ovaj put i sama (za razliku od izbora svršetkom 1999.) zaslužna za poraz., pa Partiji nije bila potrebna pomoć izvana niti riskantna putovanja preko bare gdje je nekada dobivala upute kako srušiti HDZ.

Hrast nije dobio zastupnika, ali je izašao u svim izbornim jedinicama i vrlo dobro se plasirao, u nekim gradovima dobio nezanemariv broj glasova. Prikazao se biračima, postao je političkim pojmom, ima ljude koji su superiorni većini na političkoj sceni. Da početkom ljeta nije doživio udar iz udbaškog prizemlja praćenog dežulovićevskim medijskim ministrantima, Hrast bi prošao mnogo bolje već sada. No, polako. Hrast je dugoročan projekt i oko njega će se u budućnosti okupiti sve što želi autentičnu narodnu i kršćansku opciju.

Vilovićeva solo akcija

Na čuđenje svijeta, kao solo akcija ili možda napad probuđene samosvijesti, hrvatski veleposlanik pri UN Ranko Vilović ispreskakao je haaškog glavnog tužitelja Brammertza braneći ne samo hrvatske dužnosnike koji se nisu dovoljno ponizno odnosili prema haaškom ruglu od suda, nego i sam karakter i praksu te institucije od koje se poštenim pravnicima u svijetu diže kosa na glavi. Učinio je to vrli veleposlanik (o kojemu ne znam gotovo ništa) pred Vijećem sigurnosti, istim onim koje je i utemeljilo Haaški sud. I sad vidi ti što se događa – ili je veleposlanik iskoristio politički intermezzo u kojemu nitko nije na vlasti u Hrvatskoj, pa dao duši oduška, ili je u finoj diplomatskoj kuhinji dobio zeleno svjetlo koje može biti znak da se nešto ipak pomaknulo u glavama onih koji u stranim zemljama ispaljuju znatno veći broj granata od Gotovine koji ih je ispalio u svojoj zemlji toliko obzirno da nikoga nije ubio i ništa nije razorio.

Ponavljam što uvijek govorim: dok Gotovina i Ranko VilovićNa čuđenje svijeta, kao solo akcija ili možda napad probuđene samosvijesti, hrvatski veleposlanik pri UN Ranko Vilović ispreskakao je haaškog glavnog tužitelja Brammertza braneći ne samo hrvatske dužnosnike koji se nisu dovoljno ponizno odnosili prema haaškom ruglu od suda, nego i sam karakter i praksu te institucije od koje se poštenim pravnicima u svijetu diže kosa na glaviMarkač nisu slobodni, ni Hrvatska nije slobodna. Pritisak hrvatske javnosti mora biti veći, jači, žešći, na svakoj školi (a ne samo na školi Petar Zrinski u Zagrebu, svaka čast ravnatelju Mihajloviću) trebaju biti slike Markača i Gotovine, na svakoj kući i u svakoj ulici, na svakom trgu, posebno na Trgu maršala Tita u Zagrebu.

Trg koji umire od stida

Gore spomenutom trgu ostaje to nakaradno ime, odlučili su vijećnici Gradske skupštine Grada Zagreba, što je bilo za očekivati. Ignorirali su rektorat Zagrebačkog sveučilišta, ignorirali HHO, ignorirali marljivi Krug za trg koji kruži već godinama i godinama, ignorirali povijesne činjenice a s njima i onu nepobitnu – da je taj komunistički diktator bio Zagreb zapovjednik vojske koja je poubijala nekoliko stotina tisuća Hrvata, djece, žena, razoružanih vojnika, itd. I što da se radi? Mislim da je vrijeme za onu varijantu koja je dopuštena u demokraciji, naime za građanski neposluh. On bi trebao krenuti upravo iz znanstvenih, školskih i kulturnih ustanova koje imaju sjedište na trgu – što znači da bi (za početak) svoju adresu ispisivali kao Kazališni trg ili Trg Republike Hrvatske, kako mu drago, samo ne imenom masovnog ubojice.

Isto tako bi trebali činiti svi koji pišu tim ustanovama. Uz to, Krug za trg trebalo bi održavati i češće, ali s mnogo boljom promidžbom, te bi u njemu morali i biti i nastupiti svi oni hrvatski intelektualci koji se groze sadašnjeg imena trga, ali na prosvjede ne dolaze. Također treba postaviti na taj trg stup srama i na njemu zakucati imena svih pobornika oberzločinca Tita, posebno imena članova Gradske skupštine koji su glasovali protiv promjene naziva trga. Ja ću u svakom slučaju popularizirati ta imena na svoj način, i tako će biti zabilježena za povijest.

Hrvatski jezik trn u oku

No da, u prvoj polovici prosinca potpisan je pristupni ugovor jednoj uniji koja ne zna je li jedna, dvije ili tri, s Otokom koji Jugosferni VečernjakJedina svijetla stvar je još jedno međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, što su mnogi predsjednici i premijeri isticali, pa čak i nešto pokušali izgovoriti na tom egzotičnom jeziku. Kad li, ne lezi vraže, istoga dana "Večernji list" objavljuje intervju ni s kim drugim nego s nedoučenom jezikoslovkom koja negira posebnost hrvatskoga jezika. Javno pitam glavnoga urednika i nižepostavljene radi li se o namjernoj provokaciji, jesu li žrtve nečijeg podmetanja ili su jednostavno neupućeni?nikada i nije bio stvarni član Unije nego samo nadzornik nad rezultatima Drugoga svjetskog rata. Kako bilo da bilo, ugovor je potpisan prije referenduma, što je izravno nasilje nad narodnom voljom koja nije izrečena. Jedina svijetla stvar je još jedno međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, što su mnogi predsjednici i premijeri isticali, pa čak i nešto pokušali izgovoriti na tom egzotičnom jeziku.

Kad li, ne lezi vraže, istoga dana "Večernji list" objavljuje intervju ni s kim drugim nego s nedoučenom jezikoslovkom koja negira posebnost hrvatskoga jezika. Razgovor nisam pročitao jer nema smisla trošiti vrijeme na glupaču, ali javno pitam glavnoga urednika i nižepostavljene radi li se o namjernoj provokaciji, jesu li žrtve nečijeg podmetanja ili su jednostavno neupućeni?

Istoga dana ili dan poslije objavljuje "Jutarnji list" oglas veleposlanstva SAD u Zagrebu, na hrvatskome jeziku. Oglas je kratak, pa eto:" Veleposlanstvo SAD u Zagrebu poziva sve kvalificirane tvrtke zainteresirane za održavanje tečaja hrvatskog jezika za američke državljane zaposlene u Veleposlanstvu SAD-a da se jave na naš natječaj. Više informacija, itd..."

Posve neuobičajena provala

Demokracija funkcionira ovako: ako ste dio nekoga tijela i ako ste u tom tijelu nadglasani u nekom važnom pitanju, onda ili šutite jer kad popušite to je i najbolje, ili demonstrativno izađete iz toga tijela i lajete protiv njega u medijima.

U slučaju Programskoga vijeća HRT-a dogodio se, međutim, u najmanju ruku začudan salto mortale. Dva člana Vijeća, hrt jedan poluduhoviti polupismeni polunovinar i jedan poluhistorik polukrivotvoritelj istupili su u novinama s bezočnim napadom na sve one koji ne misle kao oni i na čovjeka koji je izabran za urednika programa HTV-a, naime Brunu Kovačevića. Izabranog urednika ne poznajem osobno, ne znam ništa o njemu, čak sam pomislio vidjevši na teletekstu samo tekst "Izabran B. Kovačević" da su odnekuda izvukli iz rukava onoga nesretnika Božu Kovačevića, nisam dakle ni na jedan način pristran, ali čovjeka uzimam u obranu jer u napadu igraju taj Tomić i taj Goldstein kojega tata ne pušta samog ni na zahod.

Poradi raznih putešestvija u svezi s parlamentarnim izborima nisam stigao odmah reagirati, a preduhitrio me je naravno Milan Ivkošić, vrlo točan kao i uvijek, te se ne bi imalo puno toga dodati. Možda ono što mi je posebno zapelo za oko u članku parailjfaipetrova, da je njima odiozan urednik na predstavljanju govorio o vrijednostima. Nisu rekli o kojim vrijednostima, no moguće je pretpostaviti dočim je dvojac počeo vrištati kao vrag pred tamjanom.

Nego, da zaokružim priču: dvojac se dakle javno izjadao i – ostao u Programskom vijeću, nakon što je teško uvrijedio većinu koja se s dvojcem nije složila. Bit će zanimljivo.

Naši Slovaci iz Našica (Jelisavca)

Poslije izbora obavljam poslove koje sam odgađao, pa se tako vozim u Našice preko Krndije, pustoš jedna nevjerojatna od Pleternice do dvorca Pejačevića koji su u drugoj polovici 19. stoljeća pozvali Slovake da dođu u Slavoniju i oni se naselili u mjestu Jelisavac (točnije Jelisavec) pokraj Našica. Zašto su njih zvali? Zato jer "domaći svijet nije bio zainteresiran za posao, naime za krčenje šuma", kako kažu zapisi. Ti su Slovaci bili iz okolice Žiline, iz gorovitih krajeva Slovačke, pa im šumski poslovi nisu bili strani. U svojem su kraju gladovali, u Slavoniji su teško radili ali i bolje živjeli, a njihovo je naselje dobilo ime Jelisavac (Jelisavec) po imenu kćerke grofa Ladislava Pejačevića koja je postala kneginjom Rohan i umrla vrlo mlada.

Dakle, Pejačevići su pozvali Slovake, a Slovaci su pozvali mene da u školskoj zgradi ponešto kažem učenicima, Vida Jerman o knjigama i književnosti, o sebi i drugima, o vezama Slovačke i Hrvatske koje su tradicionalno čvrste i duboke, o sličnosti jezika, posebno o jednom lijepom primjeru, naime piscu Martinu Kukučinu koji se pod drugim imenom i prezimenom rodio kao Slovak i tek nakon studija došao kao liječnik u Hrvatsku, na Brač, oženio se ondje itd.

Bože moj, mislim u sebi, da su barem sve manjine u Hrvatskoj tako dobronamjerne i tako ispunjene hrvatskim osjećajem koji ne zaboravlja slovački.

U spomen Vidi Jerman

Svršetkom studenoga vidio sam posljednji put glumicu Vidu Jerman. Sjedila je pokraj mene na premijeri "Hrvatske Antigone" Mire Međimorca. Nisam znao da je bolesna, rekla je "Mačak, tak mi je čudno da te vidim", jer se dugo nismo vidjeli, razgovarali smo i ni po čemu nisam mogao zaključiti da je već na putu.Od kada ju znam, a poznavao sam ju desetljećima, svima je govorila "Mačak", i muškarcima i ženama. Bila je čudo sazdano od čiste životne energije, neuništiva Vida, i zato je vijest o njezinoj smrti bila jednostavno neshvatljiva. Ona fraza koja se često izgovara kada netko umre, naime "Ne mogu vjerovati...itd", ovaj put je bila iskreno zaprepaštenje ljudi s kojima je provela profesionalni dio života.

Hrvoje Hitrec

KOMENTARI ČITATELJA

#1 EMBRIO ŽIVI! — dantun 2011-12-12 20:12

Već Stari Rimljani, pogotovo u nasljednom pravu, imali su stav da je embrio živ. Taj stav glasi:Nascituru s pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur, a u prijevodu; Zametak se smatra već rođenim, ukoliko se radi o njegovim probitcima.
Kaj se čeka s novom verzijom odraslih Smogovaca pod predloživim imeno Hrastovčani?

Hrvoje Hitrec: Kronika

Kronika - Hrvatska u prosincu 2011.

Već viđeni izbori

Vilovićeva solo akcija

Trg koji umire od stida

Hrvatski jezik trn u oku

Posve neuobičajena provala

Naši Slovaci iz Našica (Jelisavca)

U spomen Vidi Jerman

KOMENTARI ČITATELJA

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari

Najave

Tko je na vezi?

Uvjeti korištenja

Naša udruga

Stranice članova

Izbor publikacija

Prijava na Portal