Dvadeset godina poslije

Svečano proslavljena dvadeseta obljetnica satnije "Hrvatski umjetnici"

U Zagrebu je u četvrtak 20. listopada proslavljena dvadeseta obljetnica satnije koja je djelovala u najtežim mjesecima Domovinskoga rata 1991. a prevedena je u pričuvu u proljeće 1992. Jedinstvena satnija u povijesti ratovanja uopće, Satnija hrvatskih umjetnika, ostaje u sjećanju kao izraz hrabrosti i ponosa, ljubavi prema domovini i visoke svijesti umjetnika da se je njihovo mjesto na prvim crtama bojišnice, među braniteljima, uz hrvatski puk koji se suprotstavio srpskoj agresiji.

Osjećajući, kao i njihovi preci u svim vremenima, da pero, kist, riječ i pozornicu moraju zamijeniti mačem, hrvatski su se umjetnici samoorganizirali u rujnu 1991. a zatim uz brojne teškoće nabavili oružje i odore te se predstavili javnosti (i neprijatelju) 20. listopada 1991. na smotri pod Mogilom u Maksimiru, tada zapuštenom i oskvrnutom, podignutom na tisućljetnu obljetnicu Hrvatskoga kraljevstva 1925. Hrvatski umjetniciOsjećajući, kao i njihovi preci u svim vremenima, da pero, kist, riječ i pozornicu moraju zamijeniti mačem, hrvatski su se umjetnici samoorganizirali u rujnu 1991. a zatim uz brojne teškoće nabavili oružje i odore te se predstavili javnosti (i neprijatelju) 20. listopada 1991. na smotri pod Mogilom u Maksimiru, tada zapuštenom i oskvrnutom, podignutom na tisućljetnu obljetnicu Hrvatskoga kraljevstva 1925.I tom simbolikom poručili su da nema alternative samostalnoj, modernoj hrvatskoj državi, da neprijatelj ne će uspjeti jer su Hrvati napokon jedinstveni u otporu, unutarnjoj i vanjskoj agresiji praćenoj genocidom i kulturocidom.

Neka govore koji znaju

Iz površnih pa i zlonamjernih današnjih medija, o Satniji koja nosi službeni naziv "Satnija hrvatskih umjetnika", malo se ili ništa saznaje o postrojbi kojom bi se ponosila svaka vojska. Ako se nešto o tome i piše ili govori, sugovornici su uglavnom osobe koje nisu bile članovi Satnije ili uopće nemaju pojma o čemu govore, spominjući neke "art" jedinice bez točnoga uvida u stvari.

Da bih jednom za svagda prekinuo ovu tradiciju ignorancije, dajem točne podatke za povjesničare: nakon što su najagilniji među nama potaknuli svoje asocijacije, sva su relevantna umjetnička društva na samome početku listopada 1991. potpisala Deklaraciju o osnivanju Zbora hrvatskih umjetnika (ZHUM). U potpisu su Savez hrvatskih društava likovnih umjetnika (predsjednik Ante Kuduz), Društvo hrvatskih filmskih radnika (predsjednik Ljubo Šikić), Društvo hrvatskih književnika (predsjednik Nedjeljko Fabrio), Udruženje hrvatskih dramskih umjetnika (predsjednik Zvonimir Torjanac), Društvo hrvatskih karikaturista (predsjednik Mladen Bašić) i Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti. U pismu, koje je potpisnik ovih redaka uputio Ministarstvu obrane RH . obavještava se to državno tijelo o utemeljenju Zbora hrvatskih umjetnika, s napomenom da se naknadno pridružuju društva skladatelja i književnih prevodilaca. Također sam dostavio i imena 250 hrvatskih umjetnika koji su se dragovoljno prijavili za obranu domovine, od toga broja 150 za borbenu postrojbu. Postavili smo tri zahtjeva: da Zbor hrvatskih umjetnika službeno postane dijelom Zbora narodne garde, da se pribavi oružje i oprema za barem stotinu pripadnika i da im se omogući kratko vojno školovanje prije odlaska na frontu.

Ministar obrane je tada bio Gojko Šušak, a njegov pomoćnik Ivan Milas.

Od Zbora hrvatskih umjetnika do Satnije

Borbena postrojba koja se spominje u Deklaraciji brzo je oblikovana. Isprva se zvala (terminologija još nesigurna) Četa hrvatskih umjetnika, što je uskoro ispravljeno te se nazvala Satnijom hrvatskih umjetnika. Odabrali smo oko stotinu umjetnika koji su mogli izdržati napore. Pregledom popisa ustanovili smo da najviši vojni čin i praktično znanje ima književnik Josip Palada koji je proglašen zapovjednikom, a potpisnik ovih redaka dozapovjednikom budući da je u bivšoj (1991. srbiziranoj neprijateljskoj JNA) bio obični vojnik-zabušant. Ostali dragovoljno prijavljeni zamoljeni su da djeluju po nahođenju, u pozadini. Hrabre glumiceSpomenimo, s ponosom, da su u redovima Satnije bile i glumice Jasna Bilušić, koja se sjajno držala u istočnoslavonskom metežu, glumica Perica Martinović i novinarka i urednica Grozdana CvitanImena svih 250 umjetnika-dragovoljaca, i onih koji su se poslije našli u Satniji i onih koji su ostali u pozadini zbog godina ili zdravstvenih problema, zapisana su u Monografiji objavljenoj 1996., te dostupna i proučavateljima.

Na spomenutoj smotri pod obezsokoljenom Mogilom (poslije rata će biti postavljen sokol, rad kipara Mladena Mikulina koji je bio pripadnik Satnije) bio je u ime državne vlasti pomoćnik ministra obrane Ivan Milas. U tome su trenutku pripadnici Satnije, dragovoljci, bili mobilizirani u tek rođenu Hrvatsku vojsku. U još pomalo kaotičnoj situaciji, Satnija je isprva pridodana zrakoplovstvu, a zatim formacijski smještena uz Glavni stožer.

Eto, zato su se na dvadesetoj obljetnici 2011. pojavili generali Imre Agotić i Antun Tus, potonji zapovjednik Glavnoga stožera Hrvatske vojske. Posebno je Antun Tus odmah razumio kolik je ljudski i moralni potencijal nazočan u Satniji, dragocjen u tim vremenima, te je davao potporu Satniji na sve načine, pa i osobnim dolascima u bazu u Trnjanskoj – učenički dom kojemu je ravnatelj bio (i sada je) prof. Zoran Švelec, pripadnik Satnije. Pet godina poslije Tus će dokazati koliko znade o Satniji i njezinu djelovanju, te će prilikom predstavljanja monografije reći da je Satnija obavila posao koji bi bio dostojan divizije.

Od Nuštra do Dubrovnika

Usprkos želji umjetnika da brane dio bojišnice koji im bude određen, vjerojatno je u konzultaciji s dr. Franjom Tuđmanom odlučeno da bi bilo bolje poslati umjetnike u sve napadnute dijelove Hrvatske, što je i učinjeno. Tako su nastale skupine s prvotnim rasporedom, poslije neznatno variranim: prva je pokrivala zapadnu Slavoniju (zapovjednik slikar Dubravko Adamović), druga istočnu Slavoniju (zapovjednik Hrvoje Hitrec), treća Banovinu Josip Palada), četvrta središnju Hrvatsku (Vojković i Marijan Babić), peta Liku (Drago Asić), skupinu za središnju Dalmaciju vodio je slikar Dalibor Jelavić, a za krajnji jug glumac Matota.

Spomenimo, s ponosom, da su u redovima Satnije bile i glumice Jasna Bilušić, koja se sjajno držala u istočnoslavonskom metežu, glumica Perica Martinović i novinarka i urednica Grozdana Cvitan.

U zagrebačkoj bazi djelovali su redatelj Joško Juvančić i glumac Ljubomir Kapor.

Napominjem da su mnogi umjetnici otišli na bojišnicu samostalno, bez izravne veze sa Satnijom, primjerice Sven Lasta, redatelji Miro Međimorec i Slobodan Praljak, te moj nezaboravni prijatelj, možda najveći hrvatski crtač stripova svih vremena, Radovan Domagoj Devlić.

U labavoj vezi sa Satnijom bio je Teatar AD HOC s Tahirom Mujičićem i uglavnom glumcima tadanjega "Jazavca".

U nešto tješnjoj svezi , kao ogranci matične Satnije, ali u stvari potpuno samostalne, bile su skupine hrvatskih umjetnika iz Rijeke, Zadra, Šibenika i Splita. I njihova su imena u Monografiji, s nekim sitnijim propustima (Sanader nije uvršten, urgirao je, a fotografija dokazuje da je bio član splitske skupine).

In finito

Ne mogu sada nabrajati sve umjetnike, pripadnike Satnije, no onaj tko bude istraživao taj dio hrvatske povijesti može se sa 99 posto sigurnosti osloniti na rečenu Monografiju, te ujedno vidjeti na koje su sve načine djelovali pripadnici Satnije, u kojim gradovima, naseljima i selima, na kojim prvim crtama, u kakvim okolnostima i opasnostima. Kao što rekoh u ratu, to će vrijeme obilježiti i umjetničke sudbine te biti podlogom književnih, likovnih i filmskih djela, što se i dogodilo. Hrvatski umjetnici, domoljubi, ostat će zapisani u povijesti. Kao što u kolektivnoj memoriji moraju ostati oni koji su odbjegli na neprijateljsku stranu, poput glumca Rade Šerbedžije.

Ujutro dok ovo pišem, dan nakon proslave dvadesete obljetnice Satnije hrvatskih umjetnika, na stolu mi je prilog dnevnoga lista sa Šerbedžijinom slikom na naslovnoj stranici.

O proslavi Satnije nigdje ni riječi. Povijest se ponavlja na vrlo ružan način. Iste večeri jedan od generala koji su bili nazočni obljetnici, govori za televizijski Dnevnik o rasuću i (ne samo materijalnom) zagonetnom položaju Hrvatske vojske. Te burne noći bio sam i na projekciji Sedlarova filma o Ruđeru Boškoviću s mojim tekstom, te mi se cijelo vrijeme vrtio film o novom (starom) srbijanskom posezanju za hrvatskom kulturom , koje poseže i za Ruđerom Boškovićem , a ne samo za Marinom Držićem i Ivanom Gundulićem. Sinkronizirano djeluje Čedomir Višnjić – ali iz hrvatskoga Ministarstva kulture (!). A kada vozim obilaznicom slušam radijski program (HR) vjerojatno emisiju za iseljenike u kojoj akademik Kovačec vrlo jasno i glasno govori o ovovjekom, povampirenom srbijanskom imperijalizmu koji i opet, krajnje šovinističkim načinom, svojata hrvatsku kulturu i negira hrvatski jezik. Doista, in finito. No, mi smo tu. Kad god zatreba.

Hrvoje Hitrec