Hrvatska u kolovozu

Dok ovo pišem, sve su igre već odigrane i odfeštani su svi festivali uz hrvatsko more, a ljeto traje u svojoj ispraznosti. Turizam donosi novac, da, ali donosi i gužvu, buku i smeće, pa je čovjeku – uz nesnosne vrućine – i ljeto i ljetovanje postalo zamornim. Uz to, u punoj sezoni je i prosječan hrvatski hotel postao nedohvatan prosječnoj hrvatskoj obitelji, a vratila se i ona odioznost prema "domaćim" turistima. Ni u tome ne cijenimo svoje.

Pelješki most

Ne znam jesam li o tome već pisao...Naime, tko su protivnici gradnje Pelješkoga mosta? Isti oni koji su svojedobno bili protiv gradnje tunela kroz Učku, isti oni koji su bili protiv (i same ideje) autoceste Zagreb-Split, odnosno Zagreb-Dubrovnik. Isti oni koji su u komunizmu, s zatim i samostalnoj Hrvatskoj na sve načine pokušavali zemljopisno udaljene i brjegovima i planinama u povijesti razjedinjene hrvatske krajeve ostaviti takvim, kako cijelost ne bi štetila upornim centrifugalnim silama, pa i autonomaškim težnjama.

Pelješki most je prvorazredni hrvatski nacionalni projekt čiji je smisao povezivanje hrvatskoga teritorija. Njegova izgradnja ne može i ne smije biti upitnom bez obzira na stranačke igre, ne može biti niti projektom samo jedne stranke, nego – kako rekoh – nacionalnim projektom. Politički pokret HRAST će po ulasku svojih predstavnika u Hrvatski sabor, postaviti Pelješki most kao prioritet u infrastrukturnom području.

Ovršni zakon je razbojništvo

U drugom jednom sektoru, HRAST će zahtijevati žurno ukidanje tzv. Ovršnoga zakona koji se u praksi pretvorio u puko razbojništvo i više nego bilo što drugo svjedoči da ovakva hrvatska država i ovakva hrvatska vlast kakvu sada živimo ne ispunjava svoju bitnu zadaću – da bude štit svojih građana, da ih štiti od nevolja a u nevolji im pomaže. Umjesto toga donesen je Ovršni zakon u čijoj su se provedbi ujedinile država, FINA, odvjetnički uredi i banke, te organizirali kriminalni pothvat protiv osiromašenih ljudi. Protiv gradnjePelješki most je prvorazredni hrvatski nacionalni projekt čiji je smisao povezivanje hrvatskoga teritorija. Njegova izgradnja ne može i ne smije biti upitnom bez obzira na stranačke igre, ne može biti niti projektom samo jedne stranke, nego – kako rekoh – nacionalnim projektom Umjesto da im – kako su u trenutcima najgore krize učinile i neke razvijene zemlje – pomažu odgođenim otplatama u plaćanjima računa, razbojnici pljačkaju i ono malo što je ljudima preostalo, nemilosrdno, neosjetljivo i bezbožno, bacajući narod u položaj očajnika. Nikada još u povijesti kamatarstva nije bilo takvih ciničnih i beskrupuloznih nameta na ponekad i sitne dugove. Kažem kamatarstva jer o tome i jest riječ, a "kamate" sežu ponekad i do tisuću posto.

Tko se to tamo igra hrvatskom zastavom?

Omanja vijest iz Gvozda u dnevnim novinama, ali garnirana likovnim prilogom: neka bratija smislila je "novu zastavu", pola hrvatsku, pola srpsku, dakle hrvatsko-srpsku odnosno srpsko-hrvatsku, te ju promovira kao "lijep primjer zajedništva".

Nisam vidio reakcije na tu svinjariju, a trebalo je djelovati Državno odvjetništvo jer je hrvatska zastava zaštićena Ustavnim zakonom o zastavi i grbu RH, te ju se ne smije vješati ni ako je oštećena zubom vremena ili na drugi način, a kamo li presjeći je na pola a drugu polovicu nadoknaditi zastavom druge države (ili manjine).

Pa, je li što poduzeto?

I još najgore: ta nekažnjena sablazan dolazi iz Gvozda, mjesta iz kojega su Hrvati istjerani još u Drugom svjetskom ratu i u koje im nije bio dopušten povratak pedesetak godina.

Dan sjećanja

Hrvatska zastavaNisam vidio reakcije na tu svinjariju, a trebalo je djelovati Državno odvjetništvo jer je hrvatska zastava zaštićena Ustavnim zakonom o zastavi i grbu RH, te ju se ne smije vješati ni ako je oštećena zubom vremena ili na drugi način, a kamo li presjeći je na pola a drugu polovicu nadoknaditi zastavom druge države (ili manjine)Bojažljivo, predizborno licemjerno, ali ipak – napokon i neka državna vlast u Hrvatskoj glasnije spominje komunističke zločine. Da bi se nekako ( i opet – ipak) umotalo komunističke zločine zajedno s fašističkim zločinima, te da tako komunistički ne "strše" kao zasebna cjelina, otkrivaju se skromne ploče i pločice na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima.

HKV oduvijek, i HRAST od početka, tvrde da su svi totalitarni režimi 20. stoljeća isti, zločinački. No ima i jedna bitna razlika. Dok su fašističke zločine skupo platili ne samo izvršitelji zločina nego i posve nedužni ljudi, njih stotine tisuća, komunistički zločini ostali su ne samo nekažnjeni nego i drsko veličani kao "povijesna nužnost". Tako dakle, s umatanjem i neumatanjem u isti Dan sjećanja, na svakoj sličnoj "proslavi" ostaje u zraku ista ona ogorčenost i bespomoćna srdžba koja je jedan od bitnih uzroka podjela u hrvatskome društvu i dan-danas...

Tri verzije, samo ne sadašnja

HKV i HRASTHKV oduvijek, i HRAST od početka, tvrde da su svi totalitarni režimi 20. stoljeća isti, zločinački. No ima i jedna bitna razlika. Dok su fašističke zločine skupo platili ne samo izvršitelji zločina nego i posve nedužni ljudi, njih stotine tisuća, komunistički zločini ostali su ne samo nekažnjeni nego i drsko veličani kao "povijesna nužnost"Dok se otkrivaju pločice s kojih se može (tek) naslutiti da su počinjeni i grozni komunistički zločini, vrhovni zapovjednik armije koja je poklala, ustrijelila, zatukla itd. nekoliko tisuća Hrvata – i dalje ima svoj trg u hrvatskoj metropoli. Ta bolesna nevjerojatnost jest perverzna popudbina svih vlasti od osamostaljena Hrvatske, no kraj se (ipak) nazire. Odluka o promjeni imena Trga maršala Tita ne može ostati na lokalnim vlastima . Nakon izbora treba žurno donijeti zakon kojim se zabranjuje nazivanje trgova i ulica po osobama koje su bile reprezentanti totalitarnih režima, kao i zakon o zabrani svih simbola svih totalitarnih režima.

A glede verzija kako će potom biti nazvan rečeni trg, imamo za sada tri: "Krug za trg" koji se već godinama bavi tim plemenitim i od Zagrepčana ne baš primjerno masovno podržanim poslom, predlaže Kazališni trg, HSP je nedavno zaželio Trg hrvatskih branitelja, a treća verzija koju također zastupa priličan broj ljudi jest: Trg Republike Hrvatske. Potonji prijedlog ima zaleđe u činjenici da sve ili gotovo sve zemlje imaju u glavnim gradovima trg nazvan po njima samima (državama), poglavito republike. Treba razmisliti, ali prije svega treba skinuti ploče s imenom komunističkoga zločinca. Dalje je sve stvar dogovora.

Angela Merkel i Nova Europa

Njemačkoj polako puca film i sve je bliže odluci da prestane biti europskim bankomatom. Nova je (bliska) odluka ova: jest, mi ćemo pokriti vaše dugove, ali ćemo zauzvrat putem euroobveznica nadzirati vaše financije. Nadzirati Europu. Tako Europska unija (minus Velika Britanija) dobiva monitoring. Za sada samo to.

Crnogorski jezik

Na jednoj od komercijalnih televizija emitiran je u Vijestima prilog o razmiricama u Crnoj Gori. Razmiricama oko jezika. Uz pomoć (i) hrvatskih jezikoslovaca, crnogorski jezik dobiva svoj standardni oblik, sa zanimljivim detaljima poput uvođenja dva glasa (slova) svojstvena samo crnogorskom jeziku.

No ne ide sve glatko. Postoji dosta značajan postotak onih koji "ne daju" srpski jezik, ali su sada već napola spremni pristati na naziv crnogorsko-srpski ili obratno. Samo da nije (samo) crnogorski, i da ipak ostane neko svjetlo na kraju tunela za budućnost.

Ako vas ta igra na nešto podsjeća, slobodno recite.

Slobodan k'o ptica

Obitelj Gordana Lederera tek je nedavno saznala da je ubojica hrvatskoga snimatelja slobodan kao ptica, da je bio nešto suđen pa preveden pod zakon o oprostu ili tako nekako. U svakom slučaju negdje bezbrižno pije kavu, podsmjehujući se hrvatskoj gluposti , dok je Gordan već dvadeset godina pod zemljom. A koliko ima takvih koji piju kafu, koliko samo u Vukovaru gdje verbalno siluju Hrvatice koje su silovali u ratu, gdje se podsmjehuju Hrvatima koje su držali u srpskim logorima, držali, mučili, ubijali...

Hrvatska se mora prenuti iz toga ciničnog "suživota" sa zločincima i pročešljati sve presude kojima su oslobođeni, kojima su plus toga obnovljene kuće koje su sami rušili, itd. I napraviti reviziju domovnica, reviziju dakle državljanstva. Na moje pitanje kako je Paravinja dobio hrvatsko državljanstvo, do sada nisam dobio odgovor. Jer nikakav suvisli odgovor i ne mogu dobiti.

Neshvaćena buka

Teško je povjerovati, ali jest činjenica da buka još nije ušla u leksikon zagađivanja, da nije u javnosti i u vlasti prepoznata kao jedan od najgorih ekoloških i zdravstvenih problema, pa i civilizacijskih. Štoviše, neosviješteni mediji daju potporu primitivizmu i zagađivanju, pa kada je sanitarna inspekcija zatvorila ili kaznila neke lokale u Supetru zbog zastrašujućih decibela – eto našega tiska koji indirektno staje u obranu terorista, valjda zbog potreba turizma i zabave.

Istina je ova: dijelovi naselja izloženi teroru, kuće mještana, kuće u kojima se ljetuje, kuće koje se iznajmljuju turistima, dva su mjeseca u godini noću ( a i danju) nepodnošljivi za život, a umjesto odmora pružaju samo nesanicu, zdravstvene probleme i nervozu. U tim kućama ima i starijih, bolesnih ljudi, ima djece kojima je potreban san, ima, na kraju krajeva ljudi koji su utekli od buke velegrada i stigli u još goru ljetnu buku iz monstruoznih razglasa.

Nadam se da će sanitarna inspekcija doći i do ostalih mjesta na Braču, posebno u uvalu Likva na periferiji Sutivana, odakle se "glazbeni" teror širi na veliko područje toga slikovitog gradića.

Angelinski Brijuni

Još se ne stišava povijesni posjet Angeline Jolie Brijunima.

Na Brijunima sam bio samo jednom u životu, na Vangi, na (sada bez ironije) doista povijesnom sastanku tadašnjega političkog vrha, kada je odlučeno mnogo toga što će se dogoditi godinu dana poslije. Bila je 1994. godina. Rade Šerbedžija, izdajnik, bio je tada naravno u Beogradu ili negdje po svijetu. Njegove predratne izjave pred pouzdanim svjedokom kojega mogu kada god treba izvesti u javnost, odisale su velikosrpskim zadahom i jasnom potporom teritorijalnim pretenzijama koje su obuhvaćale (i) cijelu Dalmaciju.Angelina i ŠerbedžijaNi desetak godina poslije, na početku srpske agresije izgubljeni Šerbedžija pomalo se vraćao u Hrvatsku, uglavnom na Brijune koji nisu u Dalmaciji. Ondje prima posjete, pa je zvao i Angelinu Jolie, a njezin razgovor s Josipovićem pretvorio se od kazališne drame u životnu dramu još nerazminirane Hrvatske

Dalmaciju njegovi nisu dobili, kontorilirali su te 1994. samo dio zaleđa, a potom sve izgubili,pa se i sami izgubili iz Hrvatske. Ni desetak godina poslije, na početku srpske agresije izgubljeni Šerbedžija pomalo se vraćao u Hrvatsku, uglavnom na Brijune koji nisu u Dalmaciji. Ondje prima posjete, pa je zvao i Angelinu Jolie, a njezin razgovor s Josipovićem pretvorio se od kazališne drame u životnu dramu još nerazminirane Hrvatske.

Zanimljivo bi bilo čuti što je o tome i je li uopće o tome nešto rekao Šerbedžija lijepoj glumici koja se počela jako zanimati za jugoistočnu Europu uopće. Je li joj objasnio zašto su minirana tolika područja u Hrvatskoj, je li joj objasnio da su njegovi izveli agresiju na Hrvatsku, vanjsku i unutarnju, da su okupirali dijelove hrvatskoga teritorija i na crtama razdvajanja postavljali mine, kao što su ih postavljali zatim hrvatski vojnici da bi se zaštitili od napada. Je li joj objasnio zašto u Srbiji nema mina . I tako dalje. Ukoliko se Angelina doista upusti u priču o razminiravanju, s vremenom će joj sjesti scenarij, a kada joj sjedne pitat će Šerbedžiju gdje je on to i na kojoj strani bio u ratu.

Karamarko i HKV

Zadnje izjave ministra unutarnjih poslova, Karamarka, imaju lijep odjek na jednoj strani i izazivaju užasnute krikove na drugoj. Stvar je u tome da ono o čemu godinama i godinama govore domoljubne udruge i stranke, sada dobiva težinu maltene "službenoga govorenja" o najgorem genocidu nad hrvatskim narodom u cjelokupnoj njegovoj povijesti.

Karamarko govori ono o čemu, recimo, Hrvatsko kulturno vijeće govori već sedam godina, uporno, ustrajno, insistirajući na povijesnoj istini, na prokazivanju komunističkih zločina itd. Ono o čemu svih ovih godina i desetljeća govori i Crkva u Hrvata. Ono o čemu su do sada službene hrvatske vlasti govorile samo ispod glasa, a ništa određeno nisu poduzimale da ih "hrvatski" mediji ne bi prokazali kao suviše desne i naškodile putu u Europsku uniju, u kojoj su – za razliku od Hrvatske – istodobno jačale profašističke snage, posebno u zemljama koje su najveći protivnici bilo kakve hrvatske samostalnosti.

Ima tomu ponešto godina otkako je HKV predlagao da Hrvatski sabor donese Deklaraciju o Hrvatskoj u 20. stoljeću, po uzoru na Deklaraciju o domovinskom ratu. Za tu je deklaraciju trebala pouzdana znanstvena podloga, pa dakle i nešto financija, ali kada sam se obratio zahtjevom nekoj opskurnoj državnoj ustanovi koja dijeli novac civilnim udrugama, glatko su odbili. Mislim da se zove Zaklada za civilne udruge ili slično. HRAST će u izbornoj kampanji zahtijevati da temeljitu reviziju te ustanove, financijsku i kadrovsku, kako bi javnost vidjela u što je ulagan (njezin) novac.

Banke

Jedina stvarna vlast u Hrvatskoj su banke i mediji. U zadnje je vrijeme došlo do situacije nezamislive u Hrvatskoj: sve ili gotovo sve stranke slažu se da bankama (naravno da su u tuđem vlasništvu) treba stati na rep. Tako je "regulativa financijskog sektora" koja i nije drugo nego zakašnjelo pozivanje na državni suverenitet, postala jedinom točkom u kojoj nema podjela. Za početak – ohrabrujuće. Još da nije izborna godina...

Hrvoje Hitrec