Bleiburg u godini 2011.

Šezdeset šest godina nakon Bleiburga. Dijete koje je tada imalo šest godina, danas bi bilo postariji čovjek od preko sedamdeset. Tko zna kakav bi život imalo i kamo bi ga sudbina odvela, ali nije imalo priliku ni za kakav život. Ubili su ga komunistički zločinci, vjerojatno zajedno s majkom. Možda je prije smrti gledalo kako majku mrcvare neljudske spodobe. Užasnuto, izbezumljeno dijete koje je na kraju željelo samo da prestane ta grozna mora i da se nađe negdje drugdje, u boljem svijetu. Da ga nema. Da nestane.

Koliko su djece ubili zločinci 1945.? Vjerojatno desetke tisuća jer nema otkrivenih grobišta gdje nema dječjih kostiju, gdje nema dječjih lubanja razmrskanih batovima. I zato su Bleiburg i Križni putevi ne samo najveće stradanje Hrvata u cjelokupnoj povijesti, nego i najveći komunistički zločin nad djecom ikada počinjen, usporediv doista samo s nacističkim zločinima nad djecom u logorima.

Oni koji još i danas glasno ili poluglasno tvrde da su Hrvati poubijani 1945. to i zaslužili, nikada ne spominju djecu. Poluglasno, među sobom, sarkastično se vjerojatno spominju i te djece kao "malih ustaša" koje je također trebalo ubiti jer bi odrasli i postali veliki ustaše ili barem snažni ljudi koji bi jednoga dana mogli ustati i tražiti da se krvnici pronađu i da im se sudi. A krvnici taj luksuz nisu mogli sebi dopustiti, htjeli su mirno živjeti i uživati plodove svoje "pobjede".

Napokon nešto ili do u beskonačnost ništa

Šest tisuća ljudi okupilo se na Bleiburškom polju na šezdeset i šestu godišnjicu pokolja. Premalo. Trebalo se okupiti njih 450.000 koliko ih je ondje bilo 1945. – po britanskim zapisima. Andrija Hebrang je jedini govorio o brojkama, jedini je naveo sve one podatke koje "Krug za trg" iznosi svake godine početkom svibnja – od brojaka u Titovu govoru u Varaždinu 1945. do Rankovićevih gotovo šest stotina tisuća 1951., u kojoj brojci nisu samo hrvatske žrtve. Kao predstavnik Hrvatskoga sabora Hebrang je zavapio i o imenima trgova i ulica koja i danas nose ime zločinca Broza koji je dao ubiti i njegova oca. No zašto Hrvatski sabor nikada nije donio zakon da se trgovi i ulice ne mogu nazivati imenima zločinaca iz totalitarnih sustava? Nije li vrijeme za to? A kada se bude raspravljalo o takvom zakonu, na vidjelo će doći mračna priča zašto to nije učinjeno i prije ovih zadnjih desetak, jedanaest godina otkako su na vlasti prvo SDP a zatim reformirani HDZ .

Spomenuo je Hebrang i zakon koji je nedavno doista usvoje u Hrvatskome saboru, naime zakon o otkrivanju, obilježavanju i čuvanju grobišta (ili kako se već zove). Taj "Hebrangov zakon" je velik pomak, ali tragično zakašnjeli pomak s državne razine jer je slovenska Vlada odavno predlagala suradnju na tom žalosnom poslu, ali nije našla sugovornika.

No, i još je nešto rekao Hebrang u sjajnom (odstupnom?) govoru: da su mediji potpuno prešutjeli spomenuti zakon. To je točno. Ja sam za izglasani zakon čuo od jednoga povjesničara, premda pratim sve medije, koliko stignem. Ispao sam neznalicom.

Mediji, šutljivi mediji

Šutnja medija o rečenomu samo je nastavak nametanja šutnje o komunističkim zločinima – šutnje koja je trajala desetljećima. "Hrvatski" mediji kakvi danas jesu najradije bi tu temu i inače potpuno stavili pod tepih, a kako je to ipak nemoguće – nastoje ju što manje plasirati i što više relativizirati.

Hrvatska televizija prenosila je Bleiburg izravno, no da vidimo što se važnim učinilo središnjem Dnevniku? Prenio je nešto Hebranga, s jednom tonskom cenzurom (ako sam dobro pratio), prenio je Karamarkovo obećanje da će se istražiti i kazniti počinitelje, ali Tita nigdje. Brozovi fanovi u Dnevniku režu sve što mu ne ide u prilog, a i isti Dnevnik iskoristili su za spin koji svrćava pozornost s Bleiburga na šezdeset godine i pokret nesvrstanih. Pa su oni ljudi koji su se te večeri upravo vratili s Bleiburga, u središnjem Dnevniku mogli vidjeti komunističkoga diktatora u najljepšem svjetlu, kao velikoga vođe ne sam "jugoslavenskih naroda i narodnosti" nego i vođe pokreta nesvrstanih – u dugom i srdačnom prilogu , u ugodnim ambijentima i na vrhuncu svjetske slave. Tako, eto, središnji Dnevnik podsjeća na Tita na dan obilježavanja Bleiburške tragedije.

Nostalgija mi dušu ubija

Naime, nostalgija za dobrim odnosima Hrvata i muslimana, o čemu je govori predstavnik Mešihata Islamske zajednice u lijepoj rečenici o vremenu kada su "Josip i Jusuf bili rame uz rame", što je zazvučalo iskreno. Na žalost, sada su Josip i Jusuf rame uz rame samo u grobištima iz 1945. i o ramenu je teško govoriti, tek je ključna kost jednoga vjerojatno uz ključnu kost drugoga. A da se muslimanske žrtve ne spominju dovoljno, isto je tako točno.

No ima u svemu doza licemjerja jer na pitanje časnoga Bešića zašto odnosi muslimana i Hrvata i danas nisu tako dobri, slijedi vrlo točan odgovor iz zbilje koju živimo – stiješnjeni u istu Federaciju BiH, Hrvati se moraju boriti za opstanak pred zulumom "Bošnjaka" koji koriste brojčanu nadmoć, protuhrvatsku orijentaciju europskih nadzornika i ambivalentnu američku politiku. Uz to, nitko ne zaboravlja činjenicu da su se muslimani u ratu devedesetih u najstupidnijem mogućem trenutku po njih i Hrvate – okrenuli bili protiv Hrvata, padajući u zamku britansko-srbijanskih obavještajnih služba, ali i povučeni zaposjedanjem teritorija u srednjoj Bosni.

No priča je naravno veća, a obuhvaća i Srbe i cijelu BiH, o čemu je govori Božo Ljubić kao predstavnik Hrvata u BiH u cjelini, dotično ka zastupnik Hrvatskoga narodnog sabora. Vlast u BiH, govoreći prepričano ali točno, predstavljaju oni koji provode politički genocid nad hrvatskim narodom, sljednici istih onih koji su izvršili genocid 1945. No Ljubić pali i vatru nade jer je napokon došlo do konsenzusa hrvatskoga naroda u BiH oko hrvatskoga pitanja koje je internacionalizirano i budućnost možda nije tako crna kao što se činilo donedavno kada su Hrvati bili razjedinjeni (a razjedinjeni su iz Zagreba, op. Sanader). "Nikada više povlačenja, nikada predaje", na iskustvima Bleiburga naučena povijest.

Hrast na Bleiburškom polju

Nego, niste mogli ne primijetiti jednoga mladog čovjeka, jednoga od prvih govornika ove godine u Bleiburgu. Krešimir Miletić jedan je od utemeljitelja političkoga pokreta Hrast i vođa udruge mladih. Da HTV nije odrezao govornike Hrasta 16. travnja na prosvjedima protiv presuda Gotovini i Markaču, mogli ste Miletića vidjeti i prije. No, nikada nije kasno. Staložen i dobar govornik, Miletić je na Bleiburškom polju sažeto izgovorio i programska načela Hrasta, pokreta koji je u usponu i do izbora će biti pobjednička kombinacija domoljubnih opcija. Mogli ste u prvom redu vidjeti i dr. Josipa Jurčevića iz Hrasta, a u gledateljstvu (slušateljstvu) bilo je još mnogih koji su u Hrastu prepoznali hrvatsku budućnost. Tako je Hrast zasađen u izbornoj godini i na Bleiburškom polju, u znak sućuti sa svim žrtvama komunističkih zločina, u znak da se povijest ne može i ne smije krivotvoriti, u znak da je Hrast civilizirana opcija, pokret nastao na volji naroda kojemu je dosta prijetvornosti, krivokletnika, ateista, komunista, sluga i sluškinja, naroda koji vjeruje u Boga i u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec