Kako raste Hrast

Zasađen u prosincu 2010., znači prije otprilike tri mjeseca, politički pokret Hrast naglo je rastao i sada se već može reći da je riječ o fenomenu  koji ubrzano popunjava prazan prostor na političkoj sceni.

Taj je uspjeh postignut jer su programska načela Hrasta cijelo vrijeme živjela u hrvatskome narodu. Nadalje, utemeljitelji i podupiratelji Hrasta radili su uglavnom daleko od očiju medija na cijelom prostoru hrvatske države, stjecali simpatije i  širili mladu krošnju Hrasta uključivanjem stotina formalnih i neformalnih skupina građana. Veći skupovi u nekim hrvatskim gradovima bili su tek vidljivi, javni znak djelovanja Hrasta, koji  je usporedo kapilarno zahvaćao i najmanja naselja, a i dalje na tome radi, nalazeći svugdje ljude  koji zatim sami na svome području, u svojoj obitelji i među poznanicima šire glas o Hrastu i promiču njegovu poruku. Utemeljena su vijeća Hrasta u izbornim jedinicama, a započelo je i utemeljivanje u gradovima i općinama.

Kao otvoreni pokret, Hrast održava brojne veze s braniteljskim i drugim udrugama, te sa strankama koje izražavaju spremnost uključiti se u  Hrvatski rast.

Sastavnice Hrasta, primjerice Obiteljska stranka, Grozd i Hrvatsko kulturno vijeće organiziraju diljem Hrvatske tematske tribine ili predstavljanja knjiga, promičući ujedno ideje Hrasta. Pojedinci iz Velikoga vijeća Hrasta, poput prof. Josipa Jurčevića, djeluju i među hrvatskim iseljenicima (Australija, Kanada, SAD).

Kreativna potpora Hrastu dolazi iz redova  uglednika, od kojih će mnogi postati i članovima Savjeta Hrasta, te savjetima utjecati na strateške odluke, a time i na rad operativnih tijela.

Hrast i mediji

Prigovor onih koji još sjede u kavanama jest zašto Hrast gotovo da i ne postoji u visokotiražnim novinama, na javnoj i komercijalnim televizijama. Odgovor je vrlo jednostavan: da je Hrast ondje svakoga dana, bio bi to znak svima koji znaju politički misliti da se radi o umjetnom pokretu proizvedenom u režiji onih koji nastoje unijeti konfuziju i omogućiti lakši put lijevoliberalnim snagama i njihovim strankama. Kada su, međutim, gospodari medijskoga prostora shvatili da je riječ o pokretu koji odražava mišljenje i težnje većine hrvatskih građana, da mu lijevo-desna podjela ne znači ama baš ništa i da ju ignorira, kada su razumjeli da Hrast traži rekonstituciju hrvatskoga društva i države na temeljima pune državne samostalnosti i na vjekovnim kršćanskim načelima (univerzalnim načelima), kada je postalo posve jasnim da se doista radi o širokom, narodnom pokretu – naravno da su zašutjeli i prešutno se dogovorili da je Hrast najbolje i ne spominjati, sve do vremena kada to budu morali. A to vrijeme dolazi, jer se ne može sakriti grad koji svijetli na gori, kako je rečeno.

No, nije točno da Hrasta uopće nema u medijima. Utemeljitelji Hrasta nastupali su i nastupaju na ekranima mnogih lokalnih televizija i govore na mnogim radijskim postajama, govore u dvoranama i u knjižnicama  pišu na internetskim portalima svojih sastavnica, ali i na sve nazočnijem portalu Hrasta koji svladava početnu improvizaciju i iz dana u dan postaje jačim, preglednijim i informativnijim.

Hrast i stranke

Hrast nema simpatije prema  "velikim" strankama i njihovim satelitima, a nema ni kompleksa od njihove navodne snage koja se razmješta i namješta po različitim anketama sumnjive vrijednosti. Do trenutka izbora stvari će ionako izgledati znatno drukčije jer je jedina istina da narod rečene stranke ne želi, da nema u njih povjerenje, da su ga izigrale na svim izborima u zadnjih deset godina. Da među njima nema nikakve razlike i zato ih Hrast tretira kao jedno, anacionalno i asocijalno tijelo, kao jedan politički organizam koji je Hrvatsku doveo u duboku krizu – organizam koji je bacio pod noge sve hrvatske težnje i hrvatske snove. Njima potpisnik ovih redaka može poručiti samo ono što je poručio komunistima 1989. – "Maknite se!"

Što je s ostalim strankama, domoljubnim i demokršćanskim? Njima su vrata otvorena, ne trebaju kucati, no njihovi članovi moraju zapitati svoje vođe zašto čekaju i što čekaju. Na ta će pitanja teško dobiti suvisle odgovore, a ako ne budu uporni ostat će ondje gdje su sada, ondje gdje su već dvadeset godina – ako i izađu na izbore, ne će sami prijeći prag kao što nisu ni do sada, ali će veliki vođe tih stranaka i nadalje ostati vođe, pa makar i s dvadesetak članova, te umirati u svojoj taštini i sljedećih dvadeset godina? Kojih dvadeset godina? Ako im nije jasno da su ovo zadnji izbori na kojima se može nešto učiniti da Hrvatsku vratimo s potpuno pogrješnog i opasnog puta – onda su zalutali u politiku.

Hrast i Crkva

Čuju se poluprigovori da je Hrast previše vezan uz Crkvu. To je točno. Imamo čak deset zajedničkih točaka, a to su Deset zapovjedi Božjih. S tim su veze sa Crkvom kao organizacijom ispunjene i na tomu ostaju. Ali postoji nešto drugo: vjernici su shvatili da moraju ući u politiku kako bi spriječili da se desetgodišnji val nasilja nad svime što poštuju ne samo prekine, nego i da te vrjednote u budućnosti štiti država čiji su građani. Naime, narodu su se napokon otvorile oči  i  postavlja jednostavno pitanje: kako to da  državom koja je nacionalna država hrvatskoga naroda, stalno vladaju oni koji upravljaju u stilu neprijatelja hrvatske države, kako to da hrvatski kršćanski, katolički narod  u stvari nema svoje predstavnike, svoje zastupnike u političkom životu. Ili još jednostavnije: kako  je došlo do toga da u nazovi demokratskoj državi većina  nema svoje političare, a manjina zauzima sav prostor i nameće uvezene ili izmišljene "vrijednosti" koje su mogu pobrojati ovim redom: tržište, neosjetljivost, laž, kukavičluk, podaništvo. To nisu niti su ikada bile hrvatske vrjednote, to su vrjednote izokrenutoga svijeta koji se nameće i koji treba biti udaljen s političke scene.

Glede Crkve, još jedna tvrdnja: i aktualni papa i svi točno razmišljaju, govore isto: vjernici se moraju uključiti u politiku, ne samo u Hrvatskoj, naravno. Zato čudi  možda i poviješću uvjetovani refleks jednoga dijela crkvene hijerarhije, refleks koji generira stanoviti užas kada se pastva počinje baviti politikom. Odgovara li više upravo spomenutima da su u Hrvatskom saboru ljudi koji donose (i) zakone suprotne ljudskoj razboritosti i Božjim zakonima, ili bi ipak bilo bolje da su ondje oni koji imaju i prirodan hrvatski osjećaj i  prirodan kršćanski moral koji im ne će dopustiti da rade protiv hrvatskih državnih interesa, ali ni protiv ljudske prirode?

Hrast i integracije

Hrast je za integraciju – za integraciju podijeljenog, zavedenog i zbunjenog hrvatskoga društva (na sreću sve manje zbunjenog). Hrast je protiv nadnacionalnih integracija koje su  zabranjene Ustavom, ali i protiv svih koraka koje vode prema zapadnobalkanskim, dotično jugoslavenskim integracijama – a ti koraci se već, iako i oni zabranjeni Ustavom – i te kako odvijaju pred našim očima, od zabave i kulture , koju je valjda najlakše indoktrinirati, pa do državnih institucija, do javnih i tajnih dogovora itd. što dovodi do situacija koje tužiteljstvu agresorske zemlje (Srbije) daju nadležnost u suverenoj hrvatskoj državi. Hrast je protiv zapadnog Balkana, protiv "regije" u koju smo opet utrpani a iz koje smo se izvukli krvavih košulja, protiv istočne orijentacije hrvatske budućnosti i protiv bilo kakve veze s istočnim despocijama. Preko istočnoga puta, bez obzira što je Zemlja okrugla, ne može se doći na Zapad, a taj je sada u europskim okvirima na žalost sveden samo na zemlje Europske unije, među kojima ima i takvih koje Hrvatsku otvoreno mrze i vrlo su bijesni što  se uopće opet pojavila na zemljovidima. Takvi i vode stalnu harangu protiv Hrvatske, takvi su bili pravi inicijatori optužnice po kojoj se sudilo hrvatskim generalima, takvi rade sve da Hrvati ne igraju u BiH onu ulogu koju im (i daytonski) dokumenti jamče.

Pa što mi tražimo u takvoj Uniji, gdje su i rečene sile, koje – premda ne vole Hrvatsku po sebi, vole njezine ljepote i bogatstva – te će s Hrvatskom u sustavu Unije i lakše izlaziti na kraj i lakše zadovoljiti svoje kolonijalne, grabežljive apetite?

Odgovor da ili ne EU dat će narod, na referendumu, ali i to je  podložno makinacijama, već obavljenim ili u tijeku. Ustavne promjene (bez referenduma o njima) već su "izravnale teren" i unošenjem zadnjega poglavlja i izmjenom u cilju da što manje naroda bude pitano. Ostaje ono najvažnije – kako će to narod procijeniti što je dobro? Na temelju spinova, na temelju  retoričkih čarolija zastupnika EU? Jer ono bitno, kakav je tu hrvatski interes, narod ne zna i moguće ga je opet prevariti.

Ima Hašek jednu sjaju humoresku, ukratko: na sajmu je šator, ljudi čekaju u redu da uđu. Ne znaju kakva je atrakcija u pitanju, nitko im ne kaže. Kad čovjek s ulaznicom uđe u šator, nađe se u potpunom mraku, a iz toga mraka netko ga opali nogom u stražnjicu. Kad izađe iz šatora, čovjek ne kaže drugim radoznalcima što ih čeka, ne kaže od srama…

Hrast traži punu svjetlost, punu informaciju, traži i spoznaju udaljava li nas članstvo u EU od "Balkana" i balkanskih integracijskih opasnosti ili je dvostruka integracijska opasnost za budućnost, jer europski protivnici hrvatske države ne će lako odustati. Do tada, EU može biti jedan od vanjskopolitičkih ciljeva Hrvatske, jedan od, rekao sam, ali hrliti u nepoznato i još dobivati udarce u stražnjicu iz toga mraka, ispod je hrvatskoga dostojanstva.

Hrast i Hrvati u BiH

Hrast drži da je jedna od najvećih i povijesno skandaloznih pogrešaka hrvatske politike u zadnjih deset godina bio upravo odnos prema Hrvatima koji žive u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući štetočinskoj politici raznih Mesića, Račana i Sanadera, Hrvati u BiH prepušteni su sami sebi, a istodobno prepušteni podlim kombinacijama tuđinaca i izloženi prozirnim muslimanskim marifetlucima u Federaciji BiH, te odnarođenim elementima jugoslavenske, dotično stare unitarističke, komunističke politike. Zadnja zbivanja u BiH pokazuju da  se Hrvati doista bore za goli opstanak, politički i narodni.

Hrast će vuči odlučne poteze u cilju da se odmah i neizostavno u BiH poštuje na izborima izražena volja hrvatskoga naroda, da se poštuju dokumenti koji Hrvatima jamče punu ravnopravnost s Bošnjacima i Srbima na cjelokupnom prostoru BiH,  te da  se incira okupljanje Hrvatskoga sabora na kojemu će se Hrvati u BiH izjasniti o svojim težnjama u upravnom i teritorijalnom smislu, što će Hrast podržati.

Hrast je izlaz

Zašto? Izlaz iz čega? Iz vrtnje u krugu, iz ove političke i nacionalne tragedije koja je sve veća, a u kojoj kao protagonisti stalno nastupaju isti političari, "elita" koja autistična, politički nepismena, nacionalno neodgojena u smislu nesvjesnosti povijesti, bez vizija i strategija. Uvelike, ta je elita protuhrvatska i izdajnička. Narod je svega toga postao i te kako svjestan, pa ipak se ljudi, uz pomoć medija -  stalno vrte u istom krugu nametanih stranaka i nametanih likova koji se inercijom (i zahvaljujući inertnosti biračkoga tijela stalno kreću po novinskim stupcima i televizijskim kadrovima, koji imaju svoje "ankete" i svoju navodnu popularnost. Istrošeni, potrošeni, nepotrebni likovi koji u kvazidemokratskom svijetu imaju na nižoj razini zapravo ulogu sjevernoafričkih i bliskoistočnih diktatora  koji traju desetljećima.

Hrast tvrdi da postoje i drugi ljudi, ili bolje rečeno: da postoje ljudi. Mi ih na svojim putovanjima srećemo, mi ih podižemo i mi im vjerujemo, ne zato što smo sami tako procijenili, nego zato što su dvadeset ili trideset ili samo deset ili pet godina (oni najmlađi među njima) dokazali čestitost i odanost Hrvatskoj. Hrvatska ima ljudi, ima sjajnih ljudi, ali nisu mogli doći do izražaja u načinu na koji su formirane podaničke stranačke liste. Sada izlaze na svjetlost. Ne inzistiramo na mladosti, ali smo sretni kada se javlja, a autor ovih redaka može vam posvjedočiti da  donedavno nije bio svjestan koliko u tom novom naraštaju ima pametnih, sjajnih djevojaka i mladića koji su vedra i na svoj način mudra budućnost hrvatske države.

Zato budite uz Hrast, kao kandidati ili podupiratelji ili samo svojevrsni "mediji". Neka vas ne obeshrabre na prvom koraku možebitne smetnje na komunikacijskom kanalu  jer se stvari brzo odvijaju i teško je svladati množinu upita i interesa – pokušajte shvatiti da nemamo mašineriju poput "velikih stranaka", da za sada rade neplaćeni dragovoljci, ali da se stvari iz dana u dan sređuju. Kada dođe onaj dan, mi ćemo, kao i vi, biti spremni.

Hrvoje Hitrec