U ponedjeljak, 21. veljače 2011. ispraćen je na posljednji počinak gospodin Miroslav Mikuljan, filmski i televizijski redatelj, dugogodišnji urednik Povijesno-dokumentarnoga programa Hrvatske televizije. Miroslav Mikuljan bio je član Hrvatskoga kulturnog vijeća i od utemeljenja udruge član njezina Nadzornog odbora. Na zagrebačkom Krematoriju od uglednoga redatelja oprostili su se svećenici Juraj Kolarić i Mile Vranešić, a u ime HKV-a i pokreta Hrast predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec, čiji govor donosimo u nastavku.

Posljednji pozdrav Miroslavu Mikuljanu

Poštovani i dragi Miro, tužni zbore...

U ovo doba godine smrt grabi tolike hrvatske umjetnike, da prije proljeća uzme što može, da osiromaši ovaj narod i otme mu najbolje ljude.

Miroslav Mikuljan jedan je od njih, umjetnik koji je znao da je sjećanje najbolje spremište dobara i da mu je Bog dao osjećaj, oko i ruku kako bi filmskim i televizijskim riječima ispričao istinite priče o suvremenicima i njihovim precima, o svojoj domovini, o Hrvatima, o onima prvenstveno koji su i u miru i u ratu stradali kao žrtve nemilosrdne povijesti.

Umjetnički životopis redatelja Miroslava Mikuljana nije bio sigurna i široka cesta, nego od onih putova u okolici Križevaca koji vijugaju podno vinograda i šuma, penju se na brda i padaju u nizinu. Da bi stigao do cilja, probijao se kroz rubne šikare, sveudilj znajući što mu je pravi posao i prava radost, te se uspio napokon i profesionalno baviti onime što je volio. Nenametljiv ali čvrst, ustrajan i strpljiv u potrazi za ljudima koji će njegovu temu pretvoriti u sliku i riječ, Miro je razumio svoje poslanje sućutnoga i kreativnog arhivara hrvatskih sudbina od kojih je svaka neponovljiva, ali posve objašnjiva tek u cjelini istoga narodnoga tkanja, u cjelini nesklone povjesnice.

Mikuljan nije intervenirao, nije komentirao, tih i zatajan iza kamere mamio je ispovijesti o pustoši duša, o pustoši žumberačkih sela gdje u praznim kućama prostrt sol čeka one koji se nikada ne će vratiti, slušao je potresna svjedočanstva Hrvata prognanih još u Drugom svjetskom ratu čiji se potomci ne mogu ni danas vratiti na svoja imanja, bilježio je slike nove hrvatske drame u vrijeme srpske agresije devedesetih, slušao je kazivanja proljećara koji su bili zatočeni u komunističkim kazamatima, i za svaku od tih priča skladao posebnu vizualnu melodiju, dajući epskom i tragičnom onu utjehu poetskog izričaja koja dokument pretvara u umjetnost. A i nit koja je povezivala njegove igrane filmove bila je tjeskoba i bolest, nepravda ali i pobuna, žudnja za sretnijim životom ili za životom samim, kakav bio da bio.

Ta volja za životom bila je i njegov štiti u dugim godinama teške bolesti kojoj se opirao stvaralaštvom, te je u posljednjem svome vremenu više no ikad prije pridobio i publiku i kritiku. Bog mu je dao i nagradu da desetljećima bude povezan s Marijom, ženom i suradnicom, čija je književna virtuoznost predstavljala ne samo podlogu nego i dušu mnogih njegovih radova.

Autor prvenstveno, redatelj Miroslav Mikuljan ostavio je dubok trag i po sedam sjajnih godina na mjestu urednika Povijesno-dokumentarnog programa Hrvatske televizije, od olujne devedeset pete do prvih godina novoga stoljeća, u kojemu je razdoblju kao čovjek upućen u umjetnost, povijest i politiku stavio na repertoar cjelinu hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, ozbiljenu u četrnaest stoljeća, proviđenu burnim zbivanjima, i potvrđenu onom postojanošću koja nije dopustila da nestanemo iz povijesti, kao državotvorni narod odan općeljudskim, kršćanskim vrijednostima. Zastupnik tih vrjednota, Mikuljan je djelovao kao vlasnik prirodnoga hrvatskog osjećaja, kao domoljub posvećen istini koju je trebalo pronaći ispod nakupina konstruiranih krivotvorina. Nije zato neobično da se morao povući u naletu zlosilja kojim je popraćena ova nova hrvatska tragedija, ova žalosna i opasna remisija hrvatske političke razboritosti, nije neobično da ga je zluradi protuhrvatski tisak svojedobno ispratio riječima da odlazi posljednji Tuđmanov urednik, nije neobično ni da se u nekrolozima ovih dana očitava bezdušna bešćutnost koja ne zastaje ni pred dostojanstvom smrti.

No, Miro je našao u zadnjim godinama života sigurno utočište u krugu hrvatskih intelektualaca okupljenih u Hrvatsko kulturno vijeće, koji su znali cijeniti njegove točne prosudbe o sadašnjosti i njegovu svjesnost povijesti koja se oblikovala u susretima sa stotinama i stotinama ljudi koji su u njegovu kameru odlagali krhotine osobnih i obiteljskih uspomena.

U ime Hrvatskoga kulturnog vijeća, u ime pokreta Hrast kojemu si se među prvima pridružio, u ime brojnih prijatelja, opraštam se od tebe, dragi Miro, dragi prijatelju, s ufanjem da se tamno tajanstvo smrti dovršava bljeskom Božje milosti. Neka ti je vječna slava.

Hrvoje Hitrec