Tko je sve (i nadalje) žedan krvi i gladan izdaje

U četvrtak oko podne nalazim se s Petrom Janjićem Tromblonom u zagrebačkom kafiću. Pribran je i živahan kao uvijek, svake tri minute prebacuje se s položaja na položaj kao u Vukovaru u vrijeme rata. Mobitel mu stalno zvoni ( "od pola sedam ujutro" veli mi njegov pratilac), branitelji se raspituju, Tromblon se raspituje, svi se raspitujemo jer nam naša hrvatska država kojoj je Tromblon omogućio život – ne daje nikakve informacije ili daje štura, nemušta objašnjenja. Jedino što jest sigurno u doba kada razgovaramo podatak je o najavi velikoga skupa u organizaciji Koordinacije branitelja, u subotu 15. siječnja na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, ali i istodobnih skupova u svim velikim hrvatskim gradovima.

Braniteljima je prekipjelo.

Zadržavanje Tihomira Purde u BiH i zatvaranje u Zenici po srbijanskoj tjeralici, te vijest da "Srbija traži još i Petra Janjića Tromblona i Danka Maslova" ( te niz uglednih Vukovaraca) prelili su čašu strpljenja, a poslovično bijedno ponašanje hrvatskih institucija izazvalo opravdani gnjev.

Naime, Hrvatska nema državnika, Hrvatska nema političara. Nema nikoga tko bi ovoj politički providnoj srbijanskoj farsi rekao: "Marš!" Jedina riječ kojom se reagira na podmetanje agresorske države koja se želi dočepati vukovarskih branitelja.

No nema ju tko izgovoriti. Nego se na sitno cijenka s agresorom u stilu: "Ma nemojte vi, mi ćemo im suditi u Hrvatskoj, pod vašim nadzorom", i slično, "vi nam samo dajte dokaze koje ste donijeli u Zagreb." " E to nemamo, ali ćemo da ih...ovaj, nabavimo", kaže srbijanska strana, "znate još nismo sredili sve što je ostalo od vojnih sudova, a tamo su dokazi.To su, znate, bili vojni sudovi Jugoslavije, koji su sudili onima što su se pobunili protiv Jugoslavije, eto recimo kao Vukovarci...."

I tada bi trebalo izreći tu riječ o kojoj govorim, naime "Marš!", ali nije izgovorena.

Hrvatska politika u ovih je deset godina pretvorila Hrvatsku u loptu za napucavanje, što su svi u Europi razumjeli pa ju i napucavaju. A Srbija je to neko vrijeme zainteresovano pratila pa je i ona krenula. A što ne bi, kada Hrvati tako obilno i zdušno izručuju svoje vojne zapovjednike u Haag, što ne bi kada nema istaknutijeg branitelja koji nije u haaškom, hrvatskom, bosanskom itd. zatvoru...što ne bi tražila Peru Janjića koji je uništio toliko tenkova i radio junaštva po Vukovaru, kojega je Srbija imala u srbijanskom logoru i premlaćivala danomice ali ga nije ubila, pa je sada kivna i na sebe i htjela bi Peru dokusuriti .

Elem, Srbija je žedna krvi, a hrvatska politika gladna izdaje jer je ostalo još nešto heroja koji nisu u tamnicama i to treba da se reši i da se riješi.

Tko je Petar Janjić?

Pukovnik Hrvatske vojske. Ratni heroj. Jedan od najistaknutijih branitelja Vukovara.

Čovjek kojemu se hrvatska politička klatež mora klanjati do zemlje jer bez njega i njemu sličnih ni Hrvatske ni hrvatskih političara ne bi bilo, čak ne bi bilo ni sadašnje hrvatske političke klateži.

Kada su školsku djecu vodili u Vukovar, pokazivali su im ono što je ostalo od grada, a priču o hrabrosti, ponosu i tragediji ondje im je govorio pukovnik Janjić, elokventan i pouzdan jer nema ulice u kojoj se nije borio, nema ceste gdje se nije tukao i čudesno preživljavao.

Neka sam kaže, iz korica svoje knjige "Žedni krvi, gladni izdaje" koju sam imao čast promovirati u Zagrebu prije nekoliko godina: "Tenkovi su krenuli s Lipovačke ceste u formaciji klina. Pored njih kao mravi natiskani pješadinci. Impresivna slika. Četnici su uveli u borbu više od tri stotine ljudi koji su , poduprti tenkovima, izgledali strašno. Kao da gledam nekakav ratni film (!). Uz nas se pojavljuje još desetak branitelja i cijela Slavonska i Hercegovačka ulica bila je ispunjena Gardom Blage Zadra. Bitka počinje urnebesnom pucnjavom tisuća cijevi.Stvaraju se postupno rupe u njihovim redovima...Nakon sat vremena od one impresivne slike nije ostalo ništa. Ja se tek tada osvješćujem i vidim da su rezerve municije i tromblona istrošene. Cijev moje papovke bila je usijana kao i cijelo moje tijelo...Bio sam sudionik najbolje akcije Hrvatske vojske u povijesti. Gardisti generala Zadre u taj sat i pol uništili su devet tenkova i izbacili iz stroja tri stotine četnika."

I tako mjesecima, s položaja na položaj, sve umorniji, sve gnjevniji na "Zagreb" iz kojega ne dolazi pomoć. Ranjen je neposredno prije pada Vukovara, odnesen u skladište Borovo Komerca gdje su već tri i pol tisuće izmučenih ljudi. Mnogi će od njih biti ubijeni čim vojska i četnici zauzmu grad. Ostale voze na istok, kamioni se zaustavljaju u četničkim postajama i ondje spodobe premlaćuju Hrvate. Tortura se nastavlja u Sremskoj Mitrovici, Tromblon dugo uspijeva ostati neotkriven jer da znaju koga su uhvatili, ne bi preživio ni dana. Medicinsku pomoć dugo ne dobiva,a zatim ga ipak voze u bolnicu, u Novi Sad. Liječnik koji ga treba operirati, kaže: "Đubre ustaško, ti si kriv što ja više ne mogu ići na more." Na rendgenu ga ostavljaju dugo, predugo. Kad pita zašto, mlada liječnica mu kaže: "Ćuti, đubre ustaško, to je zato da nemaš dece."

Zatim opet u Mitrovicu, batine i glad. Tromblon ima samo četrdeset pet kilograma. Samica, svakodnevno prebijanje, tortura. "Isljeđivanje". Prepoznaje ga oficir iz doba kada je Janjić služio JNA u Nišu – ondje je i bio naučio tako dobro baratati oružjem.

Za divno čudo, vjerojatno zahvaljujući predstavnicima MCK-a i International Amnesty, Tromblon biva ipak jedan od onih koji su u ljetu 1992. razmijenjeni. Mlate ih sve do izlaska iz autobusa, unatoč (ruskim, dakako) članovima UN. Tromblon prvi put vidi sebe u zrcalu, ne prepoznaje se.

Dvadeset godina poslije

Pukovnika Petra Janjića dvadeset godina poslije traži agresorska Srbija. Zašto? Počinio je, vele, ratni zločin. Lažu. "Sumnjiče" čistu vojnu akciju, u ulici koja se nalazi u gradu Vukovaru. Što su oni ondje radili, na hrvatskome tlu, da bi Tromblon morao na njih pucati? Da bi morao braniti svoju ulicu, svoj grad, svoju domovinu ? Ili i dalje – a to se može ne samo naslutiti – drže da je Vukovar srpski grad , štoviše srbijanski grad, u kojemu su se protiv srbijanske vojske borili "hrvatski pobunjenici".

A nitko od hrvatske vlasti ne kaže im: "Marš!"

Tako započinje kriminalizacija vukovarskih branitelja , uz asistenciju svih poluga državne vlasti u Hrvatskoj, u kojoj su Stanimirović i društvo iz četničkih redova.

Petar Janjić Tromblon u zagrebačkoj kavani ispija pivo i javlja se na mobitel. Razgovor ponekad ometa poznati zvuk. Prisluškuju ga, naravno, a on im kaže tim svojim grlenim, ljubaznim glasom: "Molim vas ne ometajte, ovo je privatni razgovor." I dalje je vedar ali i svjestan gdje živi i koga je to sve do sada "Hrvatska" izručila tuđim i domaćim sudovima.

No, vrč ide na vodu dok se ne razbije. Sada je prekipjelo onoj pravoj Hrvatskoj koja već godinama škrguće zubima.

Hrvoje Hitrec