Uz smrt Fadila Hadžića

Komediograf koji se nije glasno smijao

Fadil HadžićUmjesto službenoga nekrologa uz vijest da je na samome početku 2011. umro Fadil Hadžić, dopustite mi da se prisjetim mojih susreta i suradnje s tim svestranim umjetnikom koji je na stanovit način postao legendom hrvatskoga humora u drugoj polovici 20. stoljeća.

Zadnji put sam ga vidio nakon premijere njegove posljednje (šezdesete) komedije "Prevaranti" u "Kerempuhu". Nedavno, dakle. U sivom odijelu, s decentnom kravatom, siva lica i ponešto odsutan, kao da je već na putu. Kaže mi: "Jesi vidio, stavili su mi sliku."

"Gdje?", pitam. "Pa u Hrvatsku književnu enciklopediju", veli, što mu je očito bilo važno jer su ondje slike stavljene uz važnije pisce.

Prvi put sam ga vidio negdje svršetkom šezdesetih: onizak čovjek prilično markantna lica, živih očiju, tih i odmjeren. Vidio je neka moja humoristična nabadanja u tada još živom "Paradoksu", pa me angažirao kao koautora uz još nekolicinu. Njegov "teatar" bio je u kavani "Medulić" koja danas stoji zakovana, na zagrebačku i hrvatsku sramotu. Mislim da je već u to vrijeme u tome prajazavcu igrao Gumbek (Mladen Crnobrnja), uz njega jedna lijepa plava glumica kojoj se ne sjećam imena. Publika je sjedila za stolovima u prostoru koji je imao oblik slova "L", pilo se i lupkalo čašama i tanjurima.

Onda je "Paradoks" zabranjen 1968., mene je godinu dana potom odvelo u Makedoniju i držalo dugo u JNA, pa sam izgubio sve kontakte. Fadila Hadžića nisam viđao, ali sam vidio njegov film "Lov na jelene" koji je prikazivan u kinima u doba kada su uhićivani hrvatski proljećari. Usred toga terora Hadžić prikazuje priču o hrvatskom emigrantu koji dolazi u rodni gradić i sukobljuje se s partijsko-udbaškom lokalnom vrhuškom – da čovjek ne povjeruje. Pa ipak film nije zabranjen, odvrtio se u kinima bez većih teškoća. Od toga dana, te večeri, drukčije sam razmišljao o Hadžiću prema kojemu sam imao osobne simpatije ali i politički zazor, poznavajući njegovu biografiju, danak vremenu u poslijeratnom humorističnom listu "Kerempuh" i vještu prilagodbu svjetonazoru jednoga sustava – koji je potom u svojim komedijama destruirao na najbolji način.

Elem, nije prošlo predugo vremena, a skupina nas je polovicom sedamdesetih utemeljila Društvo hrvatskih humorista i počela izdavati novi "Kerempuh". Fadil Hadžić se držao oprezno, ali je surađivao, pod pseudonimom. U to je vrijeme i satiričko kazalište "Jazavac" već dulje vrijeme djelovalo u bivšem prostoru "Varijetea" u Ilici gdje je svojedobno apsolutni vladar skečeva bio Viki Glovacki, dugogodišnji robijaš u komunističkim kazamatima.

U "Jazavcu" je Fadil Hadžić bio vladar komedije zabuna, ali i društvene komedije u kojoj se moglo reći sve, ne dirajući samo dvije stvari: partiju i njezina šefa, osim u delikatnim, ezopovskim aluzijama. Hadžić je otvarao vrata i mlađim ljudima, pa tako i meni, te sam doskora postao na neki način kućnim autorom. U moje tekstove nije intervenirao, pa je zbog njih bio i prozivan i pozivan na partijske informativne razgovore, no kako je i nadalje u tom svijetu više-manje dobro stajao, stvari su se brzo slijegale. Glumci su bili sjajni, posebno Ivo Serdar koji je osvajao publiku bez i jedne izgovorene riječi. No Gumbek je bio zaštitni znak i najviše poradi njega Fadil je pokrenuo kabaret u predvorju, kao dostojan nastavak zagrebačke tradicije iz tridesetih godina.

Kako nismo bili iz istoga naraštaja, Fadilu sam govorio "vi", a on meni "ti", možda i po bosanskom običaju, i tako je ostalo do kraja. Onda se upustio u pustolovinu s drugom scenom "Jazavca", odnosno "Vidrom", a i tu je – kao i u kabaretu – riskirao sa mnom kao autorom. Sva je sreća da je "Dundo na Majni" uspio i ta je scena u Draškovićevoj zaživjela. Na premijeri je naravno briljirao Gumbek, posebno u parafrazi Prologa, te je prolazeći pokraj Stipe Šuvara izgovorio riječi "A vidim i neke s doktoratima priglupe", što je publikum popratio srdačnim smijehom. Fadil je bio zadovoljan, a Šuvar je dogledao do kraja i zatim brzo nestao.

Fadil HadžićU to je vrijeme u "Jazavac" ušao Duško Ljuština, vjerojatno usmjeren prema teatru iz onih kabineta koji su tražili dodatni nadzor. Odnos Fadila Hadžića i Ljuštine ostao mi je zagonetnim. Bilo kako bilo, dvojac se održao i u vrijeme samostalne hrvatske države, Ljuština kao ravnatelj, Fadil kao umjetnički ravnatelj ili savjetnik. Pragmatični Ljuština koji nije pokazivao sklonost prema velikosrpskim avanturama, bez puno je buke pristao na promjenu imena "Jazavac" u "Kerempuh". Fadil je čvršće branio svoje dijete jer je oduvijek doista imao pred očima isključivo komediju "Jazavac pred sudom" a ne Kočićevu političku biografiju, no "Jazavac" je ipak postao i ostao "Kerempuhom". Ni tada se nismo posvađali, ali je ostala sjena.

Mjesec dana prije premijere "Prevaranata" na pragu zime susreli smo se u raskopanoj Varšavskoj. "Napiši nešto za nas", rekao mi je Fadil, a ja sam odmahnuo rukom. "Ozbiljno, napiši", rekao je tihim glasom, "ja tamo još imam nešto autoriteta". Teško je disao, no on je vrlo teško disao od kada sam ga upoznao, a od mene i mojih cigareta oprezno se odmicao.

Da je umro, saznao sam iz popodnevnih Vijesti HTV-a. Bila je jedna od zadnjih vijesti u emisiji. U središnjem Dnevniku je bila prva, kako i doliči.

Hrvoje Hitrec

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 jazavacdtuckar 2011-01-04 21:18
Fadil Hadžić, nesumnjivo, bio je kreativac, tako rijedak u današnjem Zagrebu! Moj osobni doživljaj Hadžića vezan je uz vrijeme kada je Zagreb bio bitno manji i nekako "zagrebačkiji" nego danas!
Još kao srednjoškolac, u kasnim šezdesetim, imao sam prilike upoznati ga.!Kao pubertetlija, bio sam mu neizmjerno zahvalan, što je mom prijatelju iz školskih klupa, kao susjed u Ratkajevom prolazu, darovao nekoliko karata za neku "tadašnju" cabare predstavu, sa streap-teasom !
Dakako, kasnije sam gledao nekoliko njegovih "Jazavac-komada" (mislim da je autor oko 60ak komada), koji su bili, poput ovog posljednjeg što sam ga odgledao pred Božić (Prevaranti) aktualni tog trenutka (politički trenutak). Radnju ste možda ubrzo i zaboravili, ali proveli ste dva sata u dobroj zabavi !
Od filmova, u sjećanju mi je ostao "Atentat u Sarajevu", kada sam se kao posljedicu gledanja, upitao TKO i ŠTO su bili Gavrilo i "Crna Ruka". A školski udžbenici tog vremena nisu baš nudili odgovore... No, to je neka druga priča.

Fadil Hadžić, bio je veliko ime ZAGREBA i njegovog kulturnog kruga.
Prijavi Administratoru
#2 Da hvala mu i za predstave..MIJO F 2011-01-04 22:16
..u mojoj Požegi..i davno je to bilo i dok su se kazališne predstave vrednovale u provinciji..a i taj naš Kljap..teško se takovi entuzijast i dogodi u marginalnim sredinama...dan as su predstave kampanjske i za djecu..obilježi o je kutak hrvatske kulture i smijeha,pa neka mu je... Fadile...hvala. ..Hadžiću...Mij oFP!
Prijavi Administratoru
#3 KostadinkaJusuf 2011-01-04 22:47
Njegov "teatar" bio je u kavani "Medulić" koja danas stoji zakovana, na zagrebačku i hrvatsku sramotu. Mislim da je već u to vrijeme u tome prajazavcu igrao Gumbek (Mladen Crnobrnja), uz njega jedna lijepa plava glumica kojoj se ne sjećam imena. Publika je sjedila za stolovima u prostoru koji je imao oblik slova "L", pilo se i lupkalo čašama i tanjurima...
+++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Ostao mi je u sjećanju taj Jazavac u Medulićevoj, u koji sam išao rado ali samo kada sam imao novaca jer je trebalo naručiti jelo.
Predstave su bile odlične, a pored Gumbeka-Crnobrn je, najvećag (iako je bio patuljastog rasta) komičara tih vremena, a sada ga izvrsno ponavlja (i uspješno oponaša) E.Vujić, "glavniji" je bio jedan drugi, kojega se danas gotovo zaboravilo, - DRAGO BAHUN. Bahunove skrivene kamere su bile daleko bolje od stranih uzora.

A ta "lijepa plava glumica", šjor Hitreče - kako ste to mogli zaboraviti - bila je makedonska glumica i šansonjerka KOSTADINKA VELKOVSKA. Još je aktivna, i još izvrsno izgleda, često ju slušam preko radija i posebno je se sjećam iz Medulića, kada je u jednoj predstavi igrala gola. Prizor kakav se nikada nije mogao vidjeti u Hollywoodu.

A u jednoj kontakt emisji na radiju, s pokojnim Petrom Brečićem, dok se teatar još zvao Jazavac, Brečić se glasno zapitao je li ime po Kočiću. Ja sam se javio i potvrdio da je to upravo Jazavac velikosrbina Kočića.
I tada je Brečić uzviknuo (tada su još bila revolucionarna vremena): "Onda treba mijenjati!"

I tako je nastao Kerempuh.
Prijavi Administratoru

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

Zadnji komentari

Najave

  • 1
  • 2
30. svibnja - Misa za poginule branitelje na Medvedgradu 30. svibnja - Misa za poginule branitelje na Medvedgradu Povodom ustanovljenja prvog višestranački izabranog Hrvatskog Državnog Sabora i nekadašnjeg Dana Hrvatske Državnosti te dana branitelja grada Zagreba, u srijedu... Više...
28. svibnja - Predstavljanje knjige Damira Borovčaka u Zadru 28. svibnja - Predstavljanje knjige Damira Borovčaka u Zadru U ponedjeljak, 28. svibnja u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru s početkom u 19,00 sati održat će se predstavljanje knjige Damira Borovčaka «Gvozdansko –... Više...

Tko je na vezi?

  • Mirogoj
  • 1 korisnik
  • 91 gostiju

Uvjeti korištenja

Portal HKV-a

Izvorni prilozi objavljeni na ovom portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje imena autora, odnosno izvora.

Licenca GNU

Naša udruga

Hrvatsko kulturno vijeće

HKV djeluje od 2006. i nezavisna je udruga građana s više od 1300 članova, mahom hrvatskih intelektualaca.

Kontakti

Stranice članova

Učlani se i predstavi

Članovi naše udruge ugledni su intelektualci, umjetnici, književnici, političari, novinari, poslovni ljudi i studenti. Predstavite se i vi!

Članovi

Izbor publikacija

Izaberi, pročitaj, preporuči

U pripremi imamo cijeli niz zanimljivih publikacija koje će se moći naručiti preko Portala. Rado ćemo poslušati i vaše preporuke.

Trenutna ponuda

Prijava na Portal