Hladan statistički dokaz o smrti srpskohrvatskoga jezičnog fantoma

Gospodin Marinko Šišak, tajnik Hrvatskih studija, poslao nam je prvi broj novorođenoga časopisa "Kroatologija". Glavna urednica je Branka Tafra, šest je urednika, a u uredničkom vijeću poznata imena s europskih sveučilišta. Uz znanstvenike iz Oxforda, Cornella, Zagreba, Beča, Praga, Budimpešte, Bristola, Kiela i Poznana, u vijeću je i Jadranka Gvozdanović sa Sveučilišta u Heidelbergu. U prvom broju "Kroatologije" objavljen je i njezin prilog pod naslovom "Jezik i kulturni identitet Hrvata", dijametralno suprotan preživjelim razmišljanjima Snježane Kordić i šačice njezinih retardiranih pristaša u Hrvatskoj.

Jadranka Gvozdanović ne polemizira. Predočuje statističke podatke iz popisa stanovništva provedenog 2001. u Hrvatskoj, te s popisa u Srbiji također početkom 21. stoljeća.

Počnimo s popisom obavljenim u Hrvatskoj. Da su Hrvati, ustvrdilo je 89,63 posto hrvatskih građana. Na pitanje kojim jezikom govore (i pišu) njih 96,12 posto odgovorilo je da je njihov jezik hrvatski. Tek 0,05 posto ustvrdilo je da se njihov jezik zove hrvatskosrpski (ni jedan nije spomenu srpskohrvatski). Od Srba koji žive u Hrvatskoj (4,54 posto Srba u ukupnom stanovištvu Hrvatske 2001.) 1,01 posto izjavilo je da se njihov jezik zove srpski, a 0,11 posto da se zove srpskohrvatski. Bošnjaci su se izjasnili za bošnjački, Talijani za talijanski, Madžari za madžarski, itd.

Dakle, jedna dvadesetina od jednog postotka Hrvata misli da govori hrvatskosrpskim jezikom. Moglo bi ih se nabrojati na prste jedne ruke, ali i po imenima – potpisali su se u aktualnoj kampanji protiv hrvatskoga jezika. Ali i kod Srba u Hrvatskoj je situacija slična – samo jedna desetina jednoga postotka govori srpskohrvatski.

Idemo sada u Srbiju: u toj državi po statističkim podatcima iz popisa stanovništva svi Srbi govore srpski, pa čak i oni koji se smatraju Jugoslavenima. Nitko od njih ne govori srpskohrvatski. Da je taj jezik tijekom desetljeća u Srbiji potpuno nestao, pokazuje da je njegova osnovica bila ideološke, a ne jezične prirode – zaključuje autorica, te nastavlja: "Budući da jezici ne umiru tako lako, postaje jasno da ni Hrvati ni Srbi nisu ni govorili zajedničkim jezikom u konkretnoj komunikaciji".

I još iz zaključka: "Hrvatski je jezik imao neprekinut autohtoni razvoj kao jezgra hrvatske kulture, nosilac kulturnog sjećanja i osnovica hrvatskog identiteta kroz posvjedočena stoljeća... Ideologija može preslojiti kulturu i prirodnu jezičnu normu nastalu autohtonim razvojem, ali je preslojavanje toga tipa održivo kroz povijest samo ako su obje jezične norme – autohtona i ideologizirana – izrasle iz jednog jezika."

A u "našem" slučaju nisu i zato je ideologizirana umjetna tvorevina nazvana srpskohrvatskim tako uspješno i brzo nestala. U stvari nikada nije ni rođena, a čudovište koje je stvoreno u laboratoriju nikada nije postalo kulturnom svojinom ni Hrvata ni Srba, nego samo nasilnom nakazom u službi srpskoga imperijalizma.

Zašto se uopće time bavimo?

Da, zašto? Hrvatska kultura i njezini živi pripadnici odmahuju rukom na provokacije iz knjige "Jezik i nacionalizam", kao i na orjunaške kolumniste koji noću zavijaju iz mračnoga groba jugoslavenskog unitarizma, ali možda nisu posve u pravu. Naime, i navedeni popisi stanovništva i pitanja o jeziku, provedeni su prije skoro deset godina. A što se isto tako dogodilo prije skoro deset godina? Oživljena je ideja o "balkanskom zajedništvu", dotično o trećoj Jugoslaviji, i ona se realizira na različite načine (željeznica, šport, nedavni skup televizija iz "jugoistočne Europe" kojemu je siva eminencija Hido Bišćević, tajnik Regije) te nije slučajna pojava zatočnika srpskohrvatskoga jer ta snivana država treba imati nekakav zajednički, službeni jezik. O tomu je riječ. One koji odbijaju i pomisao na takvu državu i takav jezik, proglašava se u Hrvatskoj ustašama ili se barem imputira da su im ondje izvorišne osnove, te Igor Mandić pola napisa posvećuje potpuno rastrojenoj žalopojki za "jednim jezikom" koji,  veli, nazivamo "naški" a valjda bi trebalo otvoreno reći – srpskohrvatski, a drugi dio napisa sav je u ustaškim zločinima.

Taj stil, to u biti militantno prenemaganje i podmetanje proživjeli smo nekoliko puta samo u tijeku života potpisnika ovoga članka. A doživjeli smo i krvavu srpsku agresiju koja je bila nastavak takvih "razmišljanja" drugim sredstvima. Upravo zato ne treba samo odmahnuti rukom, nego iz svih hrvatskih institucija udariti po trovačima hrvatske kulture i zazivateljima sablasti koje su nas skoro cijelo stoljeće nastojale odvojiti od zapadnoeuropskoga kulturnog kruga.

Hrvoje Hitrec