Jugoslavija rediviva

Tko pozorno prati projugoslavensku političko-medijsku korporaciju u Hrvatskoj, vjerojatno je zapazio da njezini predstavnici vrlo često izjavljuju da nikakva Jugoslavija više nije moguća. Radi se o očito dogovorenoj šifri, namijenjenoj naivnom hrvatskom pučanstvu koje se ne opterećuje politikom. Kada, naime, taj naš apolitični građanin koji ipak štošta razaznaje na sceni, iz usta nekog prononsiranog protuhvatskog političara ili novinara čuje da i takav tip tvrdi kako neke nove Jugoslavije ne će biti – onda je siguran da je ne će biti i mirno spava. Usput šalje u vražju mater razne histerike, nacionaliste i slične likove koji mu zagorčavaju život i plaše ga crnim vizijama koje nisu drugo do njihove bolesne deluzije. Nije takav vaš homo apolitikus ni posve u krivu, ako uzima u obzir temeljni državni dokument u kojemu ni nakon nedavnih izmjena nije izbrisana zabrana udruživanja u balkanske političke saveze. No posve je u krivu glede poniranja u praksu koja pruža nedvojbene dokaze da se nova Jugoslavije konstituira na svim područjima i da je hrvatski Ustav samo poklopac na loncu u kojemu se odavno kuha jugoslavenska juha, a kada do kraja zavrije, poklopac će sam od sebe odletjeti od siline otrovne pare.

Ljetna kulturna ukazanja

Na dva primjera s cvjetnoga kulturnoga polja u ovom se hirovitom ljetu moglo bez napora pročitati kamo stvari vode. Prvi primjer: Dubrovačke ljetne igre. S njima se počelo manipulirati na način poznat iz gospodarstva – spustiti cijenu, uništiti proizvodnju i na kraju prodati budzašto. Poništiti tradiciju otvaranja Igara, "modernizirati" na plitak i prostački način, izbaciti Igre iz prostora kamenoga gnijezda hrvatske kulture i silovati Thaliju na zapuštenim mjestima, te ju razrezati i izvaditi srce koje će zatim biti posluženo u ugostiteljskom lokalu što se proširio na mjestu gdje je nekad igrana predstava. I zatim reći: ma takve Igre su loše, prije je bilo bolje. Kada? U Jugoslaviji. Onda će jedan hrvatski redatelj reći da treba "revitalizirati" igre i spomenuti kuće i ansamble koji će to i učiniti, među njima i Jugoslovensko dramsko pozorište. Projugoslavenski list koji izlazi u Hrvatskoj objeručke će se dočepati te izjave i od predloženih kuća i ansambala izdvojiti u veliki naslov "Jugoslovensko dramsko pozorište spasit će Dubrovačke ljetne igre".

Nije to tek usputna farsa, nego sustav. Da je tako govori i drugi primjer: Filmski festival u Puli. Na njemu se u konkurenciji prikazuju hrvatski filmovi, ali od nedavno i regionalni ako u njima ima što hrvatskoga (glumac, statist, vukač kabela itd.). No to nije dosta, jer se tako presporo ide prema novoj Jugoslaviji, pa mladoorjunaško i slično smeće već vuče prema jugoslavenskom festivalu, lukavo igrajući na kartu taštine: eto, da smo bili pametni, mogli smo imati festival kao onaj u Sarajevu, regionalni, dakle jugoslavenski. Ne bi se

motovunci morali trsiti oko usporednoga multikulti festivala i ne bi ih odnijela blatna bujica, ne bi morali otvarati festival rugajući se katoličkom obredu na dežulovićevski primitivan način. Činili bi to u Areni, što je i primjerenije jer dubljim slojevima borilišta još ima tragova kršćanske krvi.

Hrvatska kao dobitak na lutriji

Nego, u suvremenoj hrvatskoj kulturi ima još ljudi koji znaju razmišljati, a dokazali su i da znaju djelovati, pa je tu malo teže slamati preko koljena – premda ide, pod pokroviteljstvom države. Koje države ? Hrvatske države. Odnosno one mrlje koja se pojavila početkom 21. stoljeća na političkoj sceni i širi se do dana današnjeg kao slična u Meksičkom zaljevu. Logika te mrlje je jednostavna: nas jest izabrala većina hrvatskoga pučanstva, ali mi se moramo prikloniti manjini jer njoj drže ljestve sve zdrave snage izvan Hrvatske, uključujući aparatčike Europske unije. Zato pustimo da ta manjina u Hrvatskoj terorizira većinu, to više što je ta većina navikla na teror i ne može bez njega, pa smo dakle svi zadovoljni.

Eto zato "hrvatske političke elite" (čitaj: smeće) laka srca i kroka otvoreno podržavaju ili šutke odobravaju protuhrvatska događanja, što je s moralnoga stajališta podlo prema onima koji su te ljude doveli na vlast, a s nacionalnoga stajališta naravno pogubno. Jer ti ljudi ne znače ništa izvan političke funkcije i kada se s nje maknu ili budu maknuti, otići će u nepovratan zaborav, jer povijest pamti one koji su stvarali države, a ne one koji su vlastitu nacionalnu državu pretvarali u krpu s kojom stranci brišu pod i koji su izravno ili u potaji pljuvali u lice svome narodu.

No da ne idem predaleko, vraćam se temi: primjer treći, ne iz kulture nego iz područja sreće. Kako nas izvješćuju, vraća se jugoslavenska lutrija. Već se zna i voditeljica pri izvlačenju, znaju se i zemlje koje će sudjelovati naravno ex-jugoslavenske. Hrvatska ima svoju lutriju, i ta je lutrija državna institucija, ili ustanova ili što već. Jesu li na prošlim parlamentarnim izborima oni koji su vabili vaše glasove rekli (između ostaloga) : "Mi ćemo opet uvesti Jugoslavensku lutriju." Nisu, naravno, jer ne bi dobili glasove. I u tomu je bit velike prijevare izigravanja demokracije itd. Dakle, Hrvatska državna lutrija postaje filijala Jugoslavenske lutrije (naravno da će to lukavi demantirati) a hrvatski građani moraju biti sretni jer će jedan od njih dobiti više novaca nego što bi dobio na Hrvatskoj lutriji.

Kako stvari idu, na kraju će se na lutriji naći hrvatska država. Sve se pretpostavke sklapaju.

Hrvatska nogometna liga? Ma to je dosadno

Uz kulturu nekako uvijek ide i šport, pa su te tjelesne vještine i u nazivu Ministarstva. U športu postoji nogomet, i neke druge nevažne grane, ne zato što bi bile doista nevažne, nego zato što nemaju politički naboj. Već sama činjenica da u nogometu, ali i u mnogim drugim ekipnim športovima, hrvatski športaši drže ruku na srcu kada se izvodi himna – diže kosu na glavu "hrvatskim Jugoslavenima". Otud (većina) povika na Hrvatski nogometni savez i njegova predsjednika, ali trn u oku je za sada prvenstveno Hrvatska nogometna liga koja na prvi pogled doista pruža materijal za prigovore. Em je dosadna, em ima afera itd. Pa kako tomu doskočiti? Pa jugoslavenskom ligom, zaboga, vele oni koji dalje od toga ne mogu razmišljati niti su ikad mogli. I oni rade, oni čekaju priliku, oni su sigurni da će ju i dobiti .

Elem, na utakmicama novojugoslavenske lige prodavat će se jugoslavenska lutrija, a oni koji ne vole šport i iskušavanje sreće, gledat će jugoslavenski filmski festival u Puli i slični kazališni u Dubrovniku.

No, tko je dao prostora jugoslavenskim tapkarošima ? Hrvatska politika i hrvatski političari od početka 21. stoljeća koji su pristali da Hrvatska bude svrstana u regiju u koju ne spada ni povijesno, ni kulturno, a dobrim dijelom ni zemljopisno. Pristali da bude vraćena ondje odakle je u krvavoj kupelji izbjegla. Oni su širom otvorili vrata tapkarošima, oni su otvorili vrata Srbiji koja se nije ni pokušala iskupiti zbog grijeha agresije na hrvatstvo, oni su ukidanjem viza omogućili da Hrvatska postane poprištem bitaka srbijanskih mafijaša, oni su ustanovili zajednička tijela policija, oni idu u Beograd padati pred Tadićem i sličnima pa što ne bi kultura i šport.

Jugoslaveni iznad zakona

Da ne bi zaostali ni u području pravosuđa i sudstva osobito, Jugoslaveni koji žive u Hrvatskoj smislili su način kako da budu iznad zakona. Vrlo jednostavno: ako ih se uhvati na djelu, počnu vikati: "Mi smo Jugoslaveni, mi ne potpadamo pod hrvatske zakone." U tomu ih zdušno podupru jugoslavenski mediji s brlozima u Hrvatskoj, koji Hrvatsku de facto nikada nisu priznali, u pomoć im dolazi pučki pravobranitelj, ljestve im drži cc s Pantovčaka (cmizdravi cinik), a zatim (doduše na prijevaru) i dična europska intelektualna pa i politička ljevica. No, o tomu je već bilo riječi,pa ne ću dalje. Jedino bih još o frankofonskom dužnosniku u Josipovićevoj službi, dakle Matvejeviću, htio reći sljedeće (jer javnost uglavnom ne zna) :pjesnik i prozaist, hrvatski domoljub Mile Pešorda znanjem francuskoga jezika, francuske književnosti i velike francuske kulture za koplje nadilazi Predraga Matvejevića. No Pešorda je prokazan kao croatofon pa nikako ne može biti frankofonski kulturni poslanik u današnjem režimu.

Hrvoje Hitrec