Jugoslavenski mučenik Matvejević

Slučaj Matvejević – Pešorda pratio sam s nevelikim zanimanjem, diveći se ipak potajno upornosti sjajnoga pjesnika i prozaista Mile Pešorde da sudskim putem traži zadovoljštinu za Metvejevićeve objede, dotično kleteve. Ne jednom rekao sam u privatnom društvu da u Pešordinoj tvrdoglavosti ima elemenata opsjednutosti svojedobnim Matvejevićevim programatskim napisom, što mi se učinilo pretjeranim i suvišnim zato jer slična jugoslavenska blebetanja, uvrede i klevete slušam već dvadeset i pet godina (uključujući i prijetnje smrću) pa sam valjda toliko oguglao da mi se ni obrva ne pomakne, a kamoli da posežem za sudom. No Pešorda je kao tankoćutan pjesnik i građanin koji poznaje zakon pošao slijepoj božici koja je otvorila oči i dala mu za pravo, pa prije pet godina presudila Matvejeviću, uvjetno (pet mjeseci, uz dvogodišnju kušnju). Na temelju tada važeće odredbe zakona, koja je za klevetu dopuštala i izricanje zatvorske kazne. To što je u pitanju književnik, sud ne zanima niti ga treba zanimati. Kleveta je kleveta, pa je svejedno radi li se o automehaničaru ili piscu.

Poslije je zatvor (srećom) izbrisan za djelo klevete, a Matvejević je ionako od 2007. potpuno slobodan da govori i piše što hoće, i da dalje podmeće hrvatskim intelektualcima i hrvatskoj državi. To je obilno i učinio, koristeći svoje mediteranske ali i druge veze, poglavito prekooceanske, posebno nakon što je Vrhovni sud ustanovio da je svojedobna presuda bila zakonita. No Matvejević ne priznaje hrvatske zakone, ne priznaje hrvatski sud i ne priznaje hrvatsku državu (koju je "drukčije zamišljao"). Da bi se osvetio takvom sudu i takvoj državi, pokrenuo je hajku iznutra i izvana, našao novinare koji će krivotvoriti činjenice (Jergović), našao kolumnističke mediokritete poput Pofuka koji će galamiti o slobodarstvu, našao i predsjednika države koji će mu držati štangu usprkos hrvatskom pravosuđu, itd. Krivotvorene činjenice podmetnute su i poznatoj europskoj ljevici koja noću sanja kako Hrvati jedu djecu te joj je vapaj jugoslavenskoga mučenika došao kao naručen – podastrto im je, naime, da će svršetkom srpnja Matvejević biti uhićen i odveden na robiju, vjerojatno mučen a možda i likvidiran. U zamku je pao ugledni francuski list, pao je i američki portal, palo je talijansko veleposlanstvo koje je dežuralo otvorenih vrata da Matvejević može utrčati i zatražiti azil. Jednom riječi – vrlo pametni intelektualci i novinari jednostavno su nasamareni, što nije dobro jer ako bude kakakv ozbiljan problem, oni ne će reagirati iz straha da ne budu opet prevareni.

Pučka škola medijske manipulacije

O stvarnim, točnim činjenicama izvijestio je vrlo upućeni Marinko Jurasić u "Večernjem listu", pa ne treba trošiti riječi. S pravom je upitao hrvatske medije kako to da nisu provjerili činjenice, a meni i danas odzvanja u ušima neugodni off glas autora priloga na Novoj TV koji me neodoljivo podsjetio na jugoslavenske filmske žurnale (sve manje ljudi znade što riječ znači). Elem, ne samo ta postaja, nego i neke tiskovine prenijele su (podmetnutu) europsku laž kao istinu, u stilu – udri po hrvatskoj državi, hrvatskom sudu i sucima Vrhovnoga suda posebno, jer ako neki Levy veli da je tako, što mi levi i lijevi imamo provjeravati. Oni doduše i ne znaju točno tko je Bernard Levy, ali sve što dolazi "otamo" treba slušati bez pogovora i provjera. I to je ono na što je Matvejević računao.

Znači, nije bilo pretjeranog granatiranja Matvejevića, sve je bilo u skladu sa zakonom, zatvora za verbalne delikte nema od 2006., a premda je Matvejević osuđen kada je zatvora za klevetu još bilo – nije postojala ama baš nikakva mogućnost da stvarno ode na robiju, premda se Matvejević silno trudio da ga malo zatvore, čime bi dobio aureolu jugoslavenskoga mučenika.

No, slučaj je pokazao da (uključujući i mene) ljudi koji pišu sve i svašta trebaju biti oprezniji pri provjeri činjenica. Ja sam naime, pišući površno o tome slučaju na internetskim stranicama HKV-a prije nekoliko mjeseci, tražio da sudska praksa bude isključivo orijentirana prema novčanoj kazni i isprici. Jednostavno nisam znao da je 2006. promijenjena odredba o kleveti.Eto. Ubijte me, ali nisam, niti me je tko ispravio, a ako me nisu ispravili, znači da ni oni nisu znali.

Što je bilo u korijenima

No, idemo prema korijenima. Spomenuti Matvejevićev napis koji je prije gotovo desetak godina postao kamenom smutnje, nije bio orijentiran sam na klevete i uvrede poglavito hrvatskih intelektualaca (književnika), nije bio samo itinerer etiketa poput "talibana, poricatelja zločina, kvislinga itd.", nego je imao jedva skrivenu ili možda uopće neskrivanu širu dimenziju štono bi se reklo, pod radnim naslovom "Kako otjerati hrvatske pisce u zatvor". Zato sam i nazvao taj napis programatskim (programskim). Lucidna temeljna postavka P.M.-a bila je ova: za ratove na području bivše Jugoslavije krivi su svi, ali najviše intelektualci, poglavito pisci, koji su otrovali svoje narode. Među piscima iz ex-Jugoslavije najgori su bili, naravno, hrvatski književnici i ostali intelektualci – oni su bili pravi talibani. Da unese nešto ravnoteže, spomenuo je i Kapora sa srbijanske strane, ali usput. Glavni cilj bili su, znači, hrvatski pisci, i to za prvu ruku oni iz Bosne ili na neki način pisanjem povezani s Bosnom, a ako haranga uspije, po prirodi stvari doći će na red i ostali hrvatski književnici.

Što onda s tom bagrom koja je odgovorna za rat? U euforiji koju je kod raznih matvejevića izazvalo sumnjičenje i progon hrvatskih zapovjednika te njihov put prema Haagu, P-M-u se činilo posve izglednim da bi moglo uspjeti slanje u Haag nekolicine njemu zazornih hrvatskih književnika, ili da im se barem sudi pred hrvatskim sudovima, što mu je bilo manje blisko jer ne priznaje hrvatsko sudstvo, pa bi sam sebi skočio u usta.

Eto, to je bila platforma Matvejevićeva napisa – onaj rugobni Haag ili neki drugi "intelektualni" Haag, isključivo za hrvatske književnike, te usput barem jednog srpskog. Slične ideje mogle su se čuti, pa i pročitati u "hrvatskim" novinama koje su hrvatske samo po tomu što izlaze u Hrvatskoj. ( Usput, hrvatski književnici i novinari našli su se doista pred ad hoc čudovištem u Haagu, ali iz drugih razloga, isto toliko priglupih.)

I zato što su se stvari na neobičan način okrenule zahvaljujući upornosti Mile Pešorde, umjesto da Matvejeviću zazorni hrvatski književnici budu suđeni na intelektualnom sudištu, on je suđen i osuđen, te se našao u opasnosti da bude i zatvoren. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. No nitko nije sretniji od mene da Matvejevića nisu poslali na robiju jer bi to (kako god okrenete) bilo pogubno za hrvatsku državu, a trijumf za P.M-a. I nitko sretniji od mene što je (drugi put u povijesti hrvatske države) izbrisan zatvor za verbalni delikt.

Dobro i loše

U vrijeme drugoga vala zatvaranja hrvatskih intelektualaca u komunističkoj Jugoslaviji, znači početkom osamdesetih kada je ponovno suđen i Tuđman, imao sam poslovni sastanak u jednom luksuznom dubrovačkom hotelu. Stigao sam u "renaultu 4" i parkirao ga podalje da se ne vidi raskoš. Iz, lhotelske kavane gledao sam kako Predrag Matvejević igra tenis, očito opušteni gost i vrlo raspoložen. Istine radi, isti taj Matvejević zalagao se za prvi val zatvorenika početkom sedamdesetih, te posjetio u zatvoru Vlatka Pavletića, Gotovca, vjerojatno i ostale. Je li se samo htio uvjeriti da su na sigurnom, ili je to činio iz slobodarskih, humanitarnih razloga ? Nisam cinik i sklon sam povjerovati drugome. No očito je da spada među one kojima komunizam možda nije bio mio, ali Jugoslavija svakako jest, i tada i danas, pa sam ga zadnji put vidio na otvorenju jedne izložbe u Zagrebu u društvu Budimira Lončara. Išli njih dvojica, jugoslavenske mumije, a ljudi se razmicali i odjednom se stali živo zanimati za izloške. Tako je to u Hrvatskoj.

Hrvoje Hitrec

P.S. Spomenuo sam Pofuka, novinara. U svezi s neprovjeravanjem činjenica, ne samo oko slučaja Matvejević, eto jedne njegove površnosti iz uže struke, naime glazbe. Pišući nedavno o izvedbama Wagnerovih opera u Zagrebu poslije II. svjetskog rata, nije naveo "Lohengrina" koji je na stanovit način bio hit-predstava pedesetih godina, s Josipom Gostićem u glavnoj ulozi. Inače, ako se dobro sjećam, tom tenoru koji je došao u Zagreb iz Slovenije (Gostič) upravo sam ja dao ulicu u Zagrebu... A i inače, kada tko uđe ponešto dublje u specijalizirane rubrike, a ponešto zna, hvata se za glavu. Što ne znači da se ja potajno ne divim svakom iole pismenijem novinaru jer znam kakva je to tlaka i kako površan može biti onaj kojega gaze rokovi. No u slučaju Matvejević vremena za provjeru je bilo i previše i tu isprike nema.