Odjeci srbačke sramote

Komentator "Večernjega lista" otprilike je točno pozicionirao srbačku proslavu masakra nad Hrvatima u žalosni tijek suvremene hrvatske povijesti. Premda biranim riječima i krajnje suzdržano, definirao je na svoj način događaj u Srbu kao apoteozu konačnoga povrtaka Srba na hrvatsku političku scenu, sa cjelokupnom prtljagom koju su bili odložili 1995. i iz nje potom godinama vadili komad po komad statusa, povijesne laži i izokretanja činjenica.

Kolumnistica "Jutarnjeg lista" je s pravom prespavala barem dvadeset i pet zadnjih godina i probudila se baš na vrijeme da vidi kako se u međuvremenu u Hrvatskoj ništa nije promijenilo. Eto, opet se slavi 27. srpnja kao dan ustanka u Hrvatskoj, ondje je predsjednik države, ondje su crvene zvijezde i lijepe kape partizanke. Sve štima. I predsjednik države je ondje, ne Jugoslavije, ali Socijalističke Republike Hrvatske. Malo ju zabrinjava što policija nema crvene zvijezde na kapama, ali vidi da je okrenuta cijevima prema skupini nacionalista s groznim hrvatskim zastavama, ustaša dabome, pa nije ni važno. A možda je i neka smetnja na televiziji.

Znači, kolumnistica je sa Srbom zadovoljna, no kako nema materijala za pisanje, pronalazi u blizini mjesto Boričevac. Ondje je dan prije dana lijepih kapa održao misu i propovijed neki katolički pop. Štoviše, čini se da je čak neki viši pop. Ne razlikujući ni prije ni sada tko je tko u Katoličkoj crkvi, uvjerena da su svi popovi isti i da ih sve treba strijeljati, kolumnistica se ipak propitkuje i zaprepaštena saznaje da se radi o biskupu gospićko-senjskom. Još je i povjesničar, kažu, možete si misliti, pop pa povjesničar. A što iz takve simbioze može nastati nego nacionalističko skretanje. Ma molim vas, on i oni njegovi tvrde da su Srbi spalili Boričevac u II. svjetskom ratu i poubijali Hrvate. A za ustanak u Srbu veli da su tamošnji poubijali hrvatske hodočasnike, žene i djecu. Kako to može govoriti! Ne mogu postojati dvije istine! Postoji samo jedna, partijska, jugoslavenska, titovska i srpska.

Eto, tek malo karikirano,upravo takvo u boljševizam, protuhrvatstvo i povijesnu laž okamenjeno pisanje može se naći svršetkom srpnja godine Gospodnje 2o1o. u novinama koje izlaze u Hrvatskoj. Četnika nema u cijeloj priči i tu je zamka za jugoslavenske povjesničare sa srpskim nagnućem: ako nisu četnici, tko je onda poubijao Hrvate ? Partizani ? Već mi je dosadno pisati, ali ću ponoviti: Hrvate su ubijali Srbi u službi imperijalističke zamisli o osvajanju područja u Hrvatskoj koja će biti priključena Velikoj Srbiji. I četrdesetih i devedesetih godina – ista ideja, iste odore, posve nebitno jesu li četnici ili partizani, ista šurovanja s talijanskim fašistima, prijelazi malo na jednu, malo na drugu stranu, a nešto i na treću. Sjetite se samo afere usred II: svjetskog rata, kada je Hebrang morao neutralizirati partizane, Srbe, koji su bili na vezi s četnicima u Plaškom, te ondje tiskali i letke s ciljem miniranja dičnoga ZAVNOH-a, gdje su se okupili naivni Hrvati vjerujući u svoju državu, makar i komunističku.

Od priopćenja se pojavilo, barem na teletekstu, vrlo točno i sažeto pismo Hrvatske stranke prava. Hrvatsko kulturno vijeće odustalo je od priopćenja držeći da je taj oblik komunikacije u ovom slučaju bespredmetan, jer ako se vrh hrvatske države pravi blesavim, ako je potpuno povijesno i politički nepismen i ako iz "pragmatičnih" razloga dnevne politike podupire krivotvorenje povijesti, onda su tu potrebna druga sredstva – potrebna je metla koja će sve što sada plazi po političkoj sceni jednostavno pomesti, a to će se na izborima za Hrvatski sabor i dogoditi. Dizati spomenik ubojicama vlastitih sunarodnjaka, prelazi granice običnoga poremećaja svijesti i spada u područje patologije. To više što se u Srbu ne radi o nekom dvojbenom događaju, jer je sve poznato, sve jasno, sve dokazano, pa ipak se niječe i krivotvori, a to je znak iracionalnoga ponašanja kojemu nema mjesta u politici. Zato oni moraju otići i potražiti pomoć stručnjaka. Odgovornost je i na Hrvatskom saboru i na Vladi i naravno na tzv. predsjedniku države, zapravo najmanja na potonjem jer on u svojem cmizdravom stilu iza kojega se skriva hladni cinik – iskreno pronosi iste zamisli o Jugoslaviji, znajući da je nemoguća dok ima stanovitih povijesnih tenzija. Elem, na toj neizrečenoj ali posve uočljivoj tezi Josipović nalazi zajednički jezik s SDSS-om i SNV-om, jer i oni hoće samo svi živjeti u jednoj državi.

Gdje su hrvatske kulturne institucije

Opširnije sam objasnio namjerni izostanak priopćenja HKV-a. Ako su isti razlozi za izostanak bilo kakvoga javljanja hrvatskih kulturnih institucija, dobro, premda sumnjam da je tako. Hrvatsko kulturno vijeće djelovalo je preventivno, upozoravalo da se priprema tragična farsa sa spomenikom u Srbu, održavalo tribine itd. Akademija i Matica ni slova. A riječ je ne samo o povijesti, nego o kulturi jednoga naroda općenito. Narod koji slavi svoje krvnike rastrojen je i teško bolestan organizam koji se izgubio u bespuću povijesti. Narod koji odbacuje pleter i hrvatski grb, a slavi preplet kokarde i crvene zvijezde – narod je koji se našao na rubu izlaska iz povijesti.

No ne radi se naravno o hrvatskom narodu, Hrvati su nešto drugo. Radi se o dvije tisuće došljaka iz Srbije i genocidom stvorene "republike srpske", ali se radi i o hrvatskoj političkoj "eliti", nazočnoj u Srbu ili neznazočnoj ali djelatno prisutnoj u cijeloj priči. Ne radi se ni o Srbima, nego o njihovoj političkoj "eliti" koja je napravila katastrofalnu pogrešku upravo toga 27.srpnja 2010. Došljaci će otići i već su otišli, oni samo svrate kao što su vikendom u ratu postajali četnici i zabavljali se gađajući Hrvate i muslimane, a "lokalni" će ostati. Oni to znaju i zato su sa zebnjom očekivali taj 27. srpnja, pa nisu išli ni blizu, najveći broj njih. Od 200.000 Srba u Hrvatskoj ondje se našlo njih pet stotina, lokalnih ni tri stotine po mojem računu.

Zato je posve u pravu biskup Bogović koji slično govori o nedostatku entuzijazma lokalnih Srba, jer je Bogović čovjek širokih pogleda i svakome pruža ruku, ima dobar pregled stanja u svojoj biskupiji, a premda po prirodi stvari upućen na katoličke vjernike, ne izbjegava ni pravoslavne, pa mu se može do kraja vjerovati.

U svakom slučaju, cijela ta srpsko-hrvatska elita potpuno je promašila ako je cilj bio pomirba. U svojoj beskrajnoj gluposti, pokrenuli su lavinu kojoj je teško odrediti težinu i opseg, te će povući za sobom i pitanja kako je to "elita" duboko uvrijedila hrvatsko iseljeništvo, ali i hrvatski narod u BiH novim "izbornim kriterijima", kako se srpske novine na kioscima bave izrazito protuhrvatskim poslom, kako neprijatelji iz rata obnašaju visoke državne dužnosti i kako u medijima, pa i na javnoj televiziji, ima antihrvatskih ispada na prvi pogled jugonostalgične provenijencije, no na drugi klasičnog srpskog političkog podmetanja.

Bebić nije bio u Srbu

Nešto su mi neki prigovorili, no prigovor odbijam. Pišući 27. srpnja, Bebića sam spominjao u satima kada nisam mogao znati da nije u Srbu, jer je bio službeno najavljen, a do toga trenutka nije službeno odjavljen. No znači, nije bio tjelesno. Možda je u zadnji čas pročitao povijesne podatke na Portalu HKV-a, ne znam, u svakom slučaju postupio je pametno. No i opet nedovoljno. Pravi predsjednik Hrvatskoga sabora sazvao bi dva dana prije (day after yesterday) konferenciju za tisak i rekao da se protivi bilo kakvom slavlju u Srbu i da u toj sramoti ne želi sudjelovati. A nije.

Zato kao da je i bio u Srbu.

Hrvoje Hitrec