Nedohvatan smisao misije

U jednom razgovoru s Eckermannom, već ostarjeli Goethe citirao je nekog mudraca koji je rekao: "Ako svijetu nečim ugodimo, on se već pobrine da to drugi put ne učinimo". Mislio je, pritom, na srdžbu literarnih protivnika nakon pojave Werthera, svoga mladenačkog romana. No, Goethe je očito bio suviše stabilan da bi podlegao i Wertherovom usudu i zavisti kritičara, pa je nastavio "ugađati svijetu" sve boljim djelima.

Možda Goethe i nije najbolji vodič u govorenju o fenomenu velečasnoga Sudca, ali je činjenica da i u njegovu slučaju ima mnogo onih koji bi se pobrinuli, i već to rade, da ne nastavi djelovati kako mu narav i Bog nalažu. Goethe je u salonskim razgovorima bio podosta ironičan kada je tema bila besmrtnost, tvrdeći da se tim mislima trebaju baviti otmjeni staleži, a osobito žene koje nemaju posla, te još da misli o besmrtnosti pristaju onima koji na ovome svijetu nisu imali sreće. Autor "Fausta" govorio je isto tako da je kršćanstvo bilo neuspjela politička revolucija, koja je stoga bila prisiljena postati moralnom revolucijom.

Narušavanje stalnosti

No, jedno je ležerno baratanje salonskim doskočicama, koje su vjerojatno bile namijenjene površnim slušateljima, a drugo je iskren osjećaj koji prožima "Fausta" i vodi ga do božanske snage čovjeka da nadmudri i svoje slabosti i sumnje i đavolske spletke, te se preko čiste ljubavi dovine do višega smisla.

Prigovori Zlatku Sudcu gotovo su bezbrojni i dolaze s mnogih strana. Jedan naš kavanski kozer reče mi, usput, kroz dim cigarete, da cijelu stvar shvaća kao međuhrvatsko nadmetanje, to jest zavist Hrvata u Hrvatskoj što su Hrvati u Hercegovini požnjeli tolik uspjeh s međugorskim ukazanjima, pa je, eto, izmišljen velečasni Sudac - poradi ravnoteže.

Spominjem taj razgovor kao samo dno razmišljanja o Sudcu, tek toliko da unesem i nešto prizemnoga humora, ali i kao bilješku o karikaturalnom načinu poimanja jednoga fenomena kojemu treba pristupiti s dostojnom ozbiljnošću. Na neznatno višoj razini o Sudcu se razglaba iz onoga pozitivističkoga kruga, koji nije drugo do žalostan ostatak dvadesetoga stoljeća – onaj talog koji nije pratio razvoj znanosti, niti je mogao shvatiti trenutak kad je znanost i sama zaprepaštena svojim genijem dotaknula Duh od kojega je stotinama godina bježala u naizgled sigurno utočište tvarnosti, pa potaknula, i ne želeći, pokrete koji su čovječanstvu nanijeli tolika zla. Iz sličnoga kruga koji je spustio sidro u masovnim medijima – uz pakosti koje proizlaze iz ignorancije, ili čak komične vjernosti preminulim ideologijama – dolaze sirovi pokušaji da se Sudac prikaže kao populistički agent estradnoga katoličanstva nezadovoljnog ukočenošću klasičnih rituala i, još više, kao samozvanac koji može razoriti njihova medijska carstva i otkriti njihovu ispraznost. Jedna, pak, struja protivna Sudcu stigmatizira toga mladog i svestrano nadarenog, mirnog i blagog čovjeka onim vokabularom koji potječe iz doba primitivne medicine, a ona veli (citiram priručnik iz 19. st.) da se "tobožnje pojave Kristovih rana na ljudskom tijelu mogu javiti kod histerika i vjerskih fanatika, osobito kod djevojaka." Inače, zanimljiv je taj odnos prema ženama, vrlo sličan Goetheovoj primjedbi da o besmrtnosti trebaju razmišljati žene koje nemaju posla. I, na kraju, otpor prema Sudčevoj pojavi osjeća se i u crkvenoj hijerarhiji, iz posve drugih razloga, rekao bih iz istih onih zbog kojih ni trideset godina od prvih ukazanja u Međugorju Crkva još oprezno važe i razmišlja, ali i poradi razumljive zebnje da demokratizacija vjerskoga života ne odluta u spektakularnu fascinaciju i naruši onu mirnu "redovitost" (stalnost) koja je održala Crkvu, a ona upravo takva pridonijela mnogočemu dobrom. U svakom slučaju, bit će uzbudljivo pratiti što donosi budućnost.

Poniznost bez poniženosti

Isus Krist je često govorio o poniznosti, ali (rekao bih) poniznosti s mjerom. Jer onaj koji suviše ponizuje samoga sebe više nije čovjek koji živi ponizno u smislu evanđelja, nego je tek ponižen čovjek, nesposoban da se uspravi u svojoj veličini kad okolnosti zahtijevaju. Dakle, velečasni Sudac ne želi biti sudac ni u svojem slučaju, ne želi se nametati, pokušava biti poniznim onoliko koliko mu narav i stega nalažu, ali ne želi biti poniženim jer je potpuno svjestan da ima misiju, premda vjerojatno i njemu samome još nije razvidan zbiljski događaj (ili niz događaja) za koji ga Duh priprema. Vjerojatno se i sam mnogo puta osjeća zbunjenim, vjerojatno je u samotnim trenucima sklon očaju čovjeka koji je upamtio samo dijelove sna i nikako ih na javi ne može posložiti u suvislu cjelinu, ali zna da ona postoji, da će se zbiti i da je njemu u tom, ne nužno katastrofičnom scenariju, namijenjena neka uloga. Da zato postoji, da je zato takav kakav jest, da su zato strjelice koje lete prema njemu toliko otrovne i okovi koji mu se nameću tako teški. Ali, sve to prima više-manje mirno, vrlo pribrano, svjestan okruženja, čovjek svoga vremena koji ne odlazi u sicilijansku spilju nego ide ususret vjerničkoj javnosti, koristeći i suvremena sredstva komuniciranja.

Spomenuo sam moguće buduće događaje, ne bez razloga, niti bez iskustava. Kad sam osamdesetih godina prošloga stoljeća pisao predgovor za fotomonografiju o Međugorju, dao sam naslutiti da uporne poruke o miru, o potrebi mira, nisu slučajno izrečene baš tu, na dodiru naroda i kultura. Pisao sam to u vrijeme kad ratne strahote nisu bile na vidiku. I obistinilo se. Ni vrijeme, ni mjesto nisu bili izabrani nasumce, ni narod. Samo je trebalo razumjeti.

Svratio sam u ovom napisu opet u Međugorje, pa da izbjegnem moguće zamke koje bi mi tko htio postaviti i zlorabiti usporedbe, reći ću jednostavno: fenomen Zlatka Sudca i fenomen Međugorja ne mogu se i ne smiju tumačiti kao komplementarne pojave. U slučaju Međugorja Duh je uzeo oblik ljudima (posebno Hrvatima) bliske osobe, Majke Božje. U slučaju velečasnog Sudca ne radi se o ukazanju, ne radi se o reinkarnaciji Isusa Krista, kako podli podrugljvci sugeriraju puku, radi se o običnom neobičnom čovjeku kojemu su se, u neko doba mladosti, počele događati tvarno vidljive pojave koje um ne može objasniti, a potom je počelo bivati razvidnim da ista sila koja njemu prouzročuje rane može kroz njega ljekovito djelovati na bolesne, na nesretne, na nevoljne. Sve se to događa u zbilji, sve je podložno egzaktnoj provjeri. I sve može ostati na tome, pa ako i ostane – ako poslanje velečasnog Sudca nema neki još znatniji smisao – već je veliko, važno i dostojno poštovanja.

Hrvoje Hitrec
www.velecasnisudac.com