Što je cilj hoda po stratištima?

Vrlo jednostavno i površno rečeno, cilj suvremenoga hoda po stratištima godine Gospodnje 2010. jest da Jadovno zamijeni Jazovku, da se Jasenovcu vrati status što ga je imao u bivšoj Jugoslaviji, a da se Bleiburg relativizira. Koliko god je i meni samom već teško uvijek ponovno pisati o tužnoj povijesti dvadesetoga stoljeća, aktualna licemjerna parada po grobištima sili me tumačiti što se doista zbiva.

A događa se ovo: pod firmom posjeta svim stratištima, promovira se infantilna simetrija sa svrhom oživljavanja hipoteke hrvatskom narodu – hipoteke koja ne postoji, ali koju treba uskrsnuti da bi se njome opteretio i novi naraštaj Hrvata. Scenarij je očit: svi ljudi koji su ubijeni u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske imaju svoje narodno ime: Romi, Srbi, Židovi. Svi oni ljudi koje su ubili komunisti u istom tom ratnom razdoblju, po svršetku rata i za cijelo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije nemaju narodno ime. Oni su jednostavno fašisti (ili poslije nacionalisti) prije svega zato da bi se izbjegla istina o genocidu nad Hrvatima, da bi se ideološkim nazivom zamijenilo hrvatsko ime, da se žrtve nakon što su lišene života liše i narodnosti. To je to više potrebno i sada, u samostalnoj hrvatskoj državi, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda, kada treba uporno izbjegavati hrvatsko ime u svezi s komunističkim žrtvama, kako se mladi ne bi dosjetili i shvatili da su komunisti poglavito ubijali Hrvate i da je moderna, civilizirana hrvatska država dužna prije svega tim žrtvama odati počast. Mlade treba uvjeriti da je pola milijuna Hrvata, civila, znači djece, žena itd. pripadalo fašističkoj gomili koja se povukla preko Drave do Bleiburga, zajedno sa 250.000 domobrana i ustaša.

Da bi se vratila jugoslavenska praksa u samostalnoj hrvatskoj državi, a da bi se usput "zadovoljilo" onih osamdeset posto hrvatskih državljana koji su ili potomci stradalih od komunističkih zločinaca ili iz iskustava bližnjih, svjedočanstava itd. znaju što se zbivalo, uz statusna mjesta jugoslavenske komemorativne tradicije posjećuju se sada i mjesta stradanja "fašističkih" Hrvata. Ali kako? U Jasenovac ide cijeli državni vrh, što je u redu ili bi moglo biti u redu da se ondje govori puna istina o Jasenovcu. U Bleiburg pripadnici državnoga vrha idu pojedinačno, više-manje privatno i na brzinu, ne i na središnju komemoraciju koja ima stalan datum.

U Jasenovcu su ubijani Židovi, Srbi, Romi i Hrvati, ustaški režim je nesumnjivo počinio zločine. No ostaje i nadalje nekoliko pitanja na koje se ne želi odgovoriti: kolik je stvarno bio broj ubijenih (kada je pala teza o 700.000 kao ridikulozna, sada se pokušava navlačiti do 100.000, ali se nikako ne uspijeva, pa izgleda da ni 60.000 nije točna brojka). Također, nitko nikada nije dokazao da Jasenovac nije bio (i) jedna od krajnjih točaka onoga pravca Križnoga puta što je vodio kroz Posavinu. Već je otrcano i spominjati kako je toga bio svjestan i komunistički jugoslavenski vrh. Na "Bleiburgu" (zbirno ime za sve komunističke zločine po svršetku rata) stradali su Hrvati, Slovenci, Muslimani i oni srpski četnici koji se nisu na vrijeme priključili jugoslavenskoj partizanskoj vojsci. No poglavito su stradali Hrvati, među koje treba brojati i Muslimane, vjerski različne ali političke Hrvate. Tu nema nikakvih sumnji, nema nikakve druge istine. Brojke se kreću od 100.000 (ne bi li se nategnula simetrija, ali ovaj put u svrhu umanjivanja) do 300.000.

Dakle, nekoliko stotina tisuća stradalih Hrvata ne zaslužuje toliko "državne" pozornosti kao nekoliko desetaka tisuća nehrvata. U tih nekoliko stotina tisuća treba ubrojati (ili im dodati) i one Hrvate koji su u raznim mjestima, gradovima i selima, stradali od zločinačke komunističke ruke u vrijeme kada su partizani ulazili u ta naselja, ali i poslije, sve do 1990. godine. Ubijani su ugledni ljudi, ali i sirotinja, više oni koji su imali no oni koji su neimali, kako bi se ubila duhovna elita a usput i opljačkalo što se dalo. Da ne spominjem 664 ubijenih svećenika.

Jadovno ili nova krivotvorina

Svi ljudi koje sam susretao u životu, a koji su nešto znali o hrvatskim stradanjima u Lici, ili se štoviše kao znanstvenici bavili tim tužnim pitanjem, govorili su isto: ni jedno područje, ni jedan kraj u Hrvatskoj nije poslije Drugoga svjetskog rata stradao kao Lika. Nigdje nije bilo tako temeljitog i tako brutalnog ubijanja. "Čak se i u Hercegovini moglo lakše skloniti", vele poznavatelji stvari.

No počelo je prije rata. Gdje su završili pobijeni ljudi koji su sudjelovali u Velebitskom ustanku? A poslije rata: gdje su završila tijela pobijenih Hrvata, Ličana, u već rečenom temeljitom genocidu nad Ličanima 1945. i još godinama poslije? Nisu li možda kosti jednih i drugih u jami Jadovno? A glede ustaških zločina i ustaških žrtava povezanih uz Jadovno (nesumnjivo ih je bilo) – tko to može tvrditi da je su ondje ostatci desetaka tisuća Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata (valjda antifašista)? Ta je brojka plasirana i u središnjem Dnevniku HTV, valjda zato što se njome baratalo prilikom komemoracije, ali gdje su dokazi?

To se ne pita. A ne može se takva brojka javno "popularizirati" bez provjere. Postoje li mogućnosti da se provjeri? Valjda, znanost je napredovala. Do tada je sve obična manipulacija brojkama, ljudima i sudbinama. Svrha i nije bilo ljudsko odavanje počasti stradalima, nego suvremena manifestacija (prije svega) srpstva, politička predstava u kojoj je sudjelovao tek vrlo mali dio pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj, te veći broj iz "drugih jugoslavenskih republika". Kao i u Kumrovcu. Pupovcu i srpskim političarima potrebno je oživljavanje hipoteke kao sredstvo pritiska na hrvatske političare, u cilju ostvarivanja već poodmaklog plana povratka Srba na vlast u Hrvatskoj, u čemu je Josipović samo naivni pješak ili prepredeni sudionik.

Srb ili bezočna krivotvorina

Na komemoraciji u Jadovnu tema su bili i "antifašistički spomenici" koji su, reklo se, u velikom broju srušeni u vrijeme Domovinskoga rata. Jedan od onih spomenika koji je srušen punim pravom jest i onaj u Srbu, a baš je o njemu bila riječ u Jadovnu . I opet je Dnevnik HTV-a odigrao ulogu popularizatora povijesnog falsifikata, te neupućenoj našoj apolitičnoj javnosti sugerirao da se radi o "antifašističkom spomeniku". Gdje postoje antifašisti, s druge strane moraju biti i neki fašisti, a fašisti su u tom trenutku povijesti bili hrvatski hodočasnici koje su Srbi poubijali. Pišem namjerno "Srbi" jer su ideološki bili još posve nerazgovijetni, jer se još nisu podijelili na četnike i komuniste, a zajedničko im je bilo to što su mrzili Hrvate.

O spomeniku u Srbu već je dosta pisano, i na internetskim stranicama HKV-a, i u "Hrvatskom slovu" i drugdje, ali čini se uzalud. Spomenik povijesnoj laži, spomenik srpskom zločinu nad Hrvatima, bit će svečano otkriven godine 2010., obnovljen novcem Hrvata, uz blagoslov hrvatske Vlade i priležnu suradnju Ministarstva kulture.

Sijekovac ili nova podmetanja

Jadovno je u subotnjem Dnevniku HTV-a zakrililo sve ostalo, pa je jedna i te kako važna obljetnica iz Domovinskoga rata (Glina) ostala posve u drugom planu. A u Banovini se početkom toga rata, odnosno početkom srpske agresije, te za sve vrijeme, događalo isto što i u Srbu 1941. – srpski "pobunjenici" ubijali su Hrvate. Ideološki (politički) predznak bio je isti, motivi isti – širenje na zapad i gospodstvo Srba gdje god ih ima, pa makar i jedan.

No, nekoliko riječi o "simetričnom landranju" Josipovića po BiH nedavnih dana. Da sve bude uredno, trebalo je pronaći i zločine Hrvata nad Srbima u "Republici Srpskoj", te su pronađeni u Sijekovcu nadomak Bosanskoga Broda. Kako ni ja (ni vi, ni javnost uopće) do toga trenutka nismo čuli ni za što slično, malo sam se raspitao. Ispostavilo se da dio imena na ploči pripada Srbima koji su stradali u međusrpskom obračunu (navodno su radikalni zamjerili manje radikalnima što su otišli na muslimansku svadbu), dva imena s ploče stradala su u posve kriminalnom slučaju (pljačka), a što je s ostalima, ne zna se, ali treba vjerovati Miloradu Dodiku i Biljani Plavšić.

No kad sam kod B. Broda, koji je potpuno etnički očišćen, evo kako je ondje bilo u to vrijeme. Srbi su se naoružavali, još potajice. Stavili bi navečer u prozor svijeću, te tako davali do znanja liferantima da se radi o srpskoj kući (stanu). Hrvati su htjeli provjeriti je li tako, pa je jedan od njih zapalio svijeću i ujutro pred vratima našao oružje.

A zatim su svi nesrbi protjerani, zatim su oni koji su zabunom ostali ubijeni, Hrvata u "Republici srpskoj" nema, niti će ih biti u znatnijem broju dok Bosna i Hercegovina ne postane normalnom državom. U Bosanskom Brodu ostala je više-manje sačuvana rafinerija nafte, koju su Srbi prodali Rusima i sada se nastavlja tiho ubijanje onih s druge strane Save, dakle Hrvata. U ratu su Srbi razarali Slavonski Brod, Oriovac, Kobaše i druga mjesta preko Save, ubijali su granatama djecu na igralištu, a sada ih rafinerija podmuklo truje i tko zna kakve će biti posljedice po mladež. Je li o tomu bilo riječi za posjeta "Republici srpskoj", ili u vrijeme posjeta Moskvi (Vlada)?

Tako se u miru održavanom na falsifikatima nastavlja saga drugim sredstvima.

Hrvoje Hitrec