Do konačne pobjede

Svi oni koji su godinama pratili stručno-znanstvene skupove "Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat – Što je to?", vjerojatno su opazili da početkom lipnja ove godine taj skup nije održan. Tumačili su to kojekako, pa je red da u ime organizatora skupova, Hrvatskoga kulturnog vijeća, razjasnim neke činjenice i odgovorim na pitanje radi li se samo o taktičkom zastoju ili se smatra da skupove više uopće ne treba nastavljati.

U proljeće 2010. nade u skori dovršetak procesa polagano su kopnile, no prihvatili smo (trenutačno) razmišljanja da usprkos pomaku termina presuda "preskočimo" termin lipanjskoga skupa kako jasni, razgovijetni, istiniti i izravni govor hrvatskih intelektualaca ne bi ni na koji način izazvao reakciju haaškog tužiteljstva, koja bi se u krajnjoj liniji obila o glavu našim vojnim zapovjednicima. Jer, prisjetimo se, zbornici se ondje čitaju (premda su na hrvatskome jeziku, koji Haag ne priznaje kao poseban jezik), a zorna potvrda da je tako bio je svojedobni ispad Carle del Ponte koja je hrvatskom premijeru uputila zahtjev da ušutka Hrvatsko kulturno vijeće, poglavito nakon što su se uključili i ostali vrhunski hrvatski pravnici i poznavatelji međunarodnoga prava poput dr. Željka Horvatića. (Taj je pokušaj propao jer se Sanader nije usudio provesti nalog, znajući da nezavisni hrvatski intelektualci nemaju sluha za direktive.)

Sljedeći, manje važni razlozi za neodržavanje lipanjskoga skupa o Haagu bili su stanovita zasićenost temom i ponovna pojavljivanja istih govornika, bez obzira što su i stalni predavači uvijek donosili nove razmišljanja i analize, i (posebno dr. Vuković) predočivali nove dokumente u korist hrvatskih generala, ali i dokumente koji su svjedočili o bijedi hrvatske službene politike koja je ne samo pristala na čudovišnu optužnicu, nego i ponizno surađivala makar je optužnicom obuhvaćen i cijeli hrvatski narod i makar bi presude na temelju te optužnice mogle ugroziti i opstanak hrvatske države.

Na pitanje hoće li se nastaviti skupovi o Haagu, u istom ili nekom drugom obliku (tribine, itd.) mogu odgovoriti potvrdno. Nastavit će se, jer je to naša dužnost , jer osjećamo odgovornost za nacionalnu sudbinu koja je u ovom slučaju životno povezana sa sudbinom hrvatskih generala. I još nešto, vrlo važno: ako Gotovina, Markač i Čermak i budu oslobođeni (čemu se i dalje nadamo, bez obzira što znamo s kojim silama i silnicama imamo posla ), preostaju hrvatski optuženici iz Bosne i Hercegovine, među kojima je javnosti najpoznatiji Slobodan Praljak koji već dugo i uporno vodi svoju gotovo posve sam i osamljen. Te Hrvate mediji u Hrvatskoj više i ne spominju, prihvaćajući valjda stajališta državne politike da Hrvate u BiH općenito treba marginalizirati, oduzeti im i ona prava koja proizlaze iz hrvatskoga državljanstva i prepustiti ih sudbini manjine koja će s vremenom nestati. Upravo zato mi ćemo od jeseni ove godine velik dio pozornosti posvetiti Hrvatima iz Bosne i Hercegovine koji se nalaze u haaškoj tamnici, rasvijetliti neodržive točke optužnice protiv sudionika drugoga hrvatskog "zajedničkog zločinačkog pothvata" i dokumentirano dokazati da se optužnica temelji na isto tako neuvjerljivim, lažnim i tendencioznim potvorama koje su nastale u britansko-srpskom obavještajnom miljeu. Za ilustraciju: nakon što je S. Praljak dokazao da Stari most u Mostaru nije srušio HVO, o tomu se prestalo pisati, jer je u medijima u Hrvatskoj taj crimen godinama bio pripisvan Hrvatima, kao neupitan. Isto je tako s ostalim točkama optužnice, no dok generali iz Hrvatske imaju kakvu-takvu potporu barem udruga poput HKV-a i onih koji organiziranjem priredaba ali i na druge načine pomažu obrani – Hrvati iz BiH koji čame u Haagu na rubu su očaja, ostavljeni i zaboravljeni.

Takvo stanje ne smije ostati. Prosječan, "apolitičan" Hrvat iz Hrvatske nije sklon dublje se zamisliti nad cjelinom ove tragične sage. Izložen manipulaciji medija koji nepoznatom srbijanskom filmskom redatelju posvećuju ogroman prostor, a hrvatskom filmskom redatelju koji čami u Haagu niti slova, izložen novoj gospodarskoj i egzistencijalnoj tragediji, taj "apolitični" Hrvat nema volje ni motivacije baviti se pravim smislom i svrhom politički tendencioznoga međunarodnog terora nad hrvatskim vojnim zapovjednicima u Domovinskom ratu. Uz to, mladi Hrvat koji je 1995. imao pet godina, a danas mu je dvadeset (ako nije sin poginuloga branitelja ) doživljava cijelu sagu kao nejasan dio već daleke prošlosti. I na tomu treba raditi, kao što činimo bacajući u prah sve krivotvorine povijesti koje se svakodnevno i uporno pojavljuju u hrvatskom (?) tisku. Glede Hrvata u BiH stalno ponavljati ono najvažnije i jedino točno: Hrvati su se branili kao jedan narod, kao cjelovit nacionalni korpus, radilo se dakle o jednom i istom (što bi rekao monstruozni Haag) "zločinačkom pothvatu". Pa onda nemojmo ni mi veću pozornost obraćati jednomu dijelu iste veličanstvene pobjede u obrambenom ratu svršetkom dvadesetoga stoljeća, a drugome manje. Jer na kraju će i ova haaška farsa dostojna prijezira ionako završiti našom konačnom pobjedom, kojoj gorak okus zanavijek ostaje tamnovanje hrvatskih junaka u čiju se neslomljivu volju ufamo i kojima po povratku u domovinu treba osigurati častan status defensora Croatiae i miran život u slavi i poštovanju.

Hrvoje Hitrec