Uspješnost zvana Vanda

Pozornije sam pročitao knjigu Vande Boras Podravac "Dnevnik iz tuđine", pa premda o knjizi na drugome mjestu piše uvaženi Đuro Vidmarović, ipak ću i ja reći koju, zadržavajući se posebice na borbi Hrvata u Australiji za – hrvatski jezik. Poznati su mi bili tek okvirni podatci, a tek sada od Vande Boras Podravac saznajem detalje te bitke koja je završila 1980. priznanjem hrvatskoga jezika. Podsjećam: u samoj Hrvatskoj postojala je te godine u Ustavu odredba o hrvatskom književnom jeziku u javnoj uporabi, ali je ona imala i dodatak koji je govorio o hrvatskom ili srpskom jeziku, što je protuhrvatski dio komunističkog establišmenta obilno koristio, pa se voljom Šuvara i sličnih školski predmet nazivao hrvatskim ili srpskim.

U Australiji je, znači, hrvatski jezik priznat deset godina prije nego u Hrvatskoj, koja je tek u božićnom Ustavu 1990. dobila nedvosmislenu odredbu.

Žene u prvom planu

Vanda Boras Podravac doselila se u Australiju (iz Argentine) i 1967. postala australskom državljankom. Tek pet godina prije Aboridžini su bili dobili pravo glasa, nakon mnogih iskušenja. Prvi Aboridžin koji je završio fakultet zvao se Charles Perkins, a kao student igrao je u Adelaidi za hrvatski nogometni klub.

Hrvati su imali pravo glasa kao australski državljani, ali nisu imali prvo na svoj jezik. Gđa V.B.P. slikovito opisuje stanje vlastitim iskustvom iz razgovora s mladom australskom službenicom (intervju za posao): " Pitala me koji jezik govorim i na moj odgovor da govorim hrvatski, rekla mi je da takav jezik i takva nacija ne postoje. Pokušala sam joj objasniti položaj hrvatskoga naroda u sklopu Jugoslavije, no ona je odbila slušati me i savjetovala mi da se ubuduće deklariram kao Jugoslavenka. Odgovorila sam joj da valjda nisam morala prijeći 12.000 milja od svoje rodne grude da mi jedna mlada službenica, Australka, kaže kako moji roditelji nisu bili u pravo kada su mi rekli da se jezik kojim govore i koji su naslijedili od svojih roditelja, zove hrvatski."

Posao nije dobila, ali je taj razgovor (među inim) potaknuo odlučnu Senjkinju da se još više angažira u priznanju hrvatskoga jezika, i to uglavnom preko Hrvatskoga prosvjetnog društva "Žena" u kojemu je bila dužnosnica.

Pismo do pisma - pobjeda

Vanda Boras Podravac priložila je u knjizi niz pisama na razne adrese u Australiji, političke i medijske. Odjek je bio uglavnom slab, jer je jugoslavensko veleposlanstvo blokiralo sve što bi moglo ići u prilog Hrvatima. No, neka tijela na nižoj razini prihvatila su hrvatski jezik, a na hrvatsku je stranu stalo i Vijeće etničkih zajednica.

Tada Hrvatice, predvođene Vandom Boras Podravac, pišu ministru useljeništva, Ianu McPheeju. Kažu mu u pismu da su kao majke odgovorne za odgoj svoje djece, a kako su sve rođene u Hrvatskoj, žele odgajati djecu na materinskom jeziku kojim su govorili njihovi predci.

I eto iznenađenja: hrvatski jezik je priznat, o čemu ministar useljeništva obavještava Hrvate 15. listopada 1980. (Više od deset godina poslije, rečeni ministar priznaje Vandi B.P. da je to učinio na nagovor svoje žene.)

Nije gotovo kad je gotovo

No, poteškoće nisu završene. Državne vlasti izbjegavaju uzimati Hrvate za prevoditelje, pa angažiraju osobe koje prevode na "srpsko-hrvatski". Kada se gđa Boras javlja na seminar za prevoditelje, dočekaju je dvije žene koje su ju trebale pripremiti za najviši, treći stupanj. Jedna je od njih bila iz Beograda, udana za Australca, a druga na razmjeni učitelja između Jugoslavije i Australije.

Vanda se naravno buni, napušta dvoranu, piše prosvjedna pisma i – dobiva ispriku, obećanje da se takav slučaj više ne će ponoviti. I dobiva status službenoga prevoditelja hrvatskoga jezika, pa prevodi početkom devedesetih mnogim uglednicima koji dolaze iz Hrvatske (a ne znaju engleski).

Priznanje Hrvatske

Piše Vanda Boras Podravac i o najvećim prosvjedima ikada održanim u Australiji – onim u korist priznanja Hrvatske, 1991. Vrlo je zanimljivo kako se koje veleposlanstvo (i zemlja) odnosilo prema hrvatskim zahtjevima. Amerikanci (SAD) su primili predstavnike prosvjednika i pozorno slušali što im govore. Argentinci su bili srdačni, Austrijanci štoviše obećali da će se založiti za priznanje, Danci su bili formalni, Veleposlanstvo EU držalo se šareno, Talijani su bili komunikativni, Mađari spremni pomoći (zabrinuti i za sunarodnjake u Vojvodini), Nijemci srdačni , Portugalci protiv priznanja (da se ne zamjere SSSR-u, rekli su!), Rusi nisu odgovarali, Šveđani nejasni, Turska i Poljska nezainteresirane, Britanci hladni i proračunani, Kanađani bez komentara. Ono što pomalo čudi jest činjenica da Veleposlanstvo Svete Stolice nije htjelo primiti prosvjednike, premda je vatikanska diplomacija i te kako radila u korist Hrvatske.

Od australskih političara slava pripada Brianu Harradinu iz Tasmanije i Paulu Filingu iz Pertha. Dio parlamentaraca osnovao je štoviše skupinu nazvanu "Parliamentarians for Croatia and Slovenia Recognition".

Odličje kraljice Elizabete

"Napokon su nas u Australiji počeli prihvaćati", završava svoju priču Senjkinja, koja je kao djevojčica bila nazočna pogibiji senjskih žrtava, a kao mlada žena izbjegla iz Jugoslavije. Na stanovit način njezin je dugogodišnji dobrovoljni rad u korist hrvatske zajednice (ali i australske) okrunjen australskim odličjem što ga dodjeljuje kraljica Elizabeta.

U svakom slučaju častan životni put, opisan u vrlo dobroj knjizi, jednostavnim, gotovo žurnalističkim izričajem. Svjedočanstvo koje ostaje kao povijesni dokument.

Hrvoje Hitrec

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 I onda kad mi Abelov .. — MIJO F 2010-06-05 12:29

..brat kaže,da mu Tito stvorio državu!Niti jezik se nije smio zvati hrvatski jezik nego s dva pridjeva hrvatski književni jezik,a HRVATSKI DRŽAVNI SABOR se ne može tako zvati,jer je u koliziji s gramatikom hrvatskog jezika zbog dva pridjeva,a kako se u Sloveniji parlament može zvati slovenski deželni zbor??!70-ih jača velikosrpski nacionalizam(I. Stambolić,L.Per ović) i tobože velikohrvatski( S.D.Kučar,M.Tri palo) i Broz to po kratkom postupku sreže ,ali u Srbiji slobodno djeluje Matica srpska te SANU-i,a u Hrvatskoj se zabranjuje rad MATICE HRVATSKE ,te se cementira nazivstrossmayerovog JAZU-a u Zagrebu,a logično bi bilo da mu je sjedište i prije bilo u Beogradu zbog onog pridjeva jugoslavenska,jer Beograd je bio glavni grad te umjetne i od kominterne nametnute tvorevine!Kaina mi je u neku ruku i žao,što ne shvatih,da je partizanija uistinu otjerala talijanskog okupatora,a instalirala srpsko-četničko gu Istri,Dalmaciji i ostatku matične Hrvatske,te povjesno najprije hrvatske BiH! MFP!

Prijavi Administratoru

#2 Nepokoreni grad — Golub 2010-06-05 20:58

Kada će Hitrec početi pisati scenarij za nastavak "Nepokorenog grada"?

Prijavi Administratoru

Osvježi listu komentara

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

JComments