Dan trgova

Vrijeme se ponešto smilovalo, pa dopustilo najavljene događaje na zagrebačkim trgovima 8. svibnja, u subotu. Budući da Zagreb ima više zanimljivih trgova, došlo je do podjela koje su karakteristične za hrvatsko društvo. Na Cvjetnom trgu gotovo cijeli državni vrh slavi Dan Europe, na Kazališnom trgu koji se službeno još naziva po zločincu okupilo se nekoliko tisuća ljudi da podsjeti na komunističke zločine i njihova naredbodavca Tita, a na Trgu bana Jelačića – utrka djevojaka u štiklama. Sve to istodobno, negdje između jedanaest i trinaest sati.

Europska družba na Cvjetnom trgu dala je do znanja da usput slavi "oslobođenje Zagreba", što su neki teletekstovi i otvoreno najavljivali, premda sličnoga otvorenog slavlja u tom smislu zapravo i nije bilo. Službeno, slavio se znači Dan Europe. Valjda i europskih vrijednosti. Dijelili su se letci s podatcima kako se lijepo živi u EU, valjda je bilo podataka i o Grčkoj, ne znam . U normalnoj zemlji, društvo sa Cvjetnog trga otišlo bi potom na trg zločinca i pridružilo se Krugu za trg, te uzelo mikrofon i reklo da je stvarno dosta te svinjarije. Ali nije. Niti odgovara na pitanje (kad je već Dan Europe) kako to da ponizno prima sve dekrete, ucjene i podmetanja iz Bruxellesa, a jedino rezoluciju o komunističkim zločinima ignorira.

Je li možda hrvatska državna vlast ispunila (ipak) neke preporuke Europskoga parlamenta? Da vidimo, po redu: u točki jedan EU parlament odaje počast svim žrtvama totalitarnih ili nedemokratskih režima u Europi. Odaje li im Hrvatska počast komunističkim žrtvama? Ne odaje, štoviše, Josipović izravno kaže da ne će. Parlament EU podsjeća u Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu da su se najnoviji zločini protiv čovječnosti i djela genocida događali još u srpnju 1995. Što se to tada dogodilo? Srebrenica, genocid nad muslimanima u izvedbi srpske i srbijanske soldateske, izveden po istom obrascu, ali u neusporedivo manjim razmjerima, kao i zločin nad Hrvatima 1945. U točki 5. EU parlament naglašava potrebu da se podrže dokumentacija i svjedočenja o zločinima, u točki 13. da se uspostavi platforma europske memorije. U točki 15. da se 23. kolovoza uspostavi kao Sveeuropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. U točki 16. EU parlament je posve precizan jer govori isključivo o komunističkim zločinima, pa kaže da je "krajnji cilj otkrivanje i osuda svih zločina koje su počinili komunistički totalitarni režimi – pomirba, što može biti postignuto na način da se prizna odgovornost za počinjene zločine, da se zatraži oprost, imajući u vidu potrebu moralnoga preporoda.

Ta rezolucija obvezuje i Republiku Hrvatsku jer je proslijeđena i vladama i parlamentima zemalja kandidata.

Tko želi podjele, tko ne želi pomirbu?

Posve je očito da je u Hrvatskoj riječ o stalnom, upornom i drskom eskulpiranju zločinačkoga karaktera i masovnih zločina jednoga totalitarnog režima, to jest komunističkoga. Isto je tako razvidno da se nikada od stvaranja moderne hrvatske države nije pokušalo(čak ni to ) izvesti pred sud ni jednoga jedinog komunističkog zločinca. Hrvatska službena vlast uporno pokazuje da joj nije stalo do otkrivanja i osuda svih zločina jer ne samo da ne surađuje sa Slovenijom na istraživanju već obilježenih mjesta masovne likvidacije Hrvata, nego zataškava i novije nalaze u Hrvatskoj.

Suprotno povijesnoj istini, suprotno zdravom razumu i univerzalnim vrijednostima suvremene civilizacije, hrvatska vlast odbija priznati "tekovine revolucije" i na taj se način u svojoj sveukupnosti (što podrazumijeva i stranke) stavlja na stranu zločina .

Mesićev sat povijesti

Dan ili dva prije rečenih događaja na zagrebačkim trgovima, bivši predsjednik Mesić koji nikada nije uspio postati hrvatskim predsjednikom, kao što ne će ni Josipović, posjetio je jednu školu i ondje rekao malim Hrvatima da je bilo osvete nakon Drugoga svjetskog rata. Ne znam postoje li neki kriteriji o tome tko može ući u školu i ondje držati govore (a morali bi postojati), no znam jedno: osveta spada u iracionalnu sferu ,a masovni zločini nad Hrvatima činjeni su vrlo racionalno, hladnokrvno, bestijalno brutalno , organizirano, sustavno. Trajali su tjednima i mjesecima, a potom u nešto manjem opsegu godinama – sve do početka devedesetih. Stvorena je, unaprijed planirana, tvornica smrti koja je imala mnogo filijala, ali je njome upravljano iz jednoga središta. Direktor tvornice smrti bio je Josip Broz Tito. Zato molim ministra znanosti i obrazovanja da mi javno kaže slaže li se s Mesićem i njegovim relativiziranjem zločina u kojemu je stradalo nekoliko stotina tisuća Hrvata, ili ima neko drugo mišljenje? Ako ima, neka poduzme korake da se Mesić ne pušta u hrvatske škole (kao ni Josipović i njegovi komunistički savjetnici), a da se djecu ne opterećuje nečim što teško mogu i shvatiti , pogotovo da im se ne pričaju gluposti i da se ne krivotvori povijest. Te da svatko tko priča djeci treba imati u vidu da su među žrtvama komunističkih zločina pradjedovi te iste djece, koja će tek poslije razumjeti svu veličinu tragedije koja je na ovaj ili onaj način dotakla i njihove obitelji. A kada to shvate, u godinama u kojima će moći razumjeti, onda će se možda netko od njih sjetiti toga Mesića, ali i ministra koji mu je dopustio ulazak u školu. Ali će se, listajući toga dana u budućnosti dokumente i svjedočenja, pa i napise iz 2010. godine možda sjetiti i mene, pa zapitati – zašto taj nije došao u našu školu? I zapitati kako je moguće da je u hrvatskoj politici u 21. stoljeću uvijek na površinu isplivalo smeće?

Nalogodavac i nadgledavac

U letku koji je dijeljen na ovogodišnjem Krugu za trg, vrlo je sažeto i dokumentirano opisan Titov put u svibnju 1945. Ukratko, bio je na mnogim mjestima pokolja Hrvata, ne u vrijeme ubojstava, nego naknadno – da se osobno uvjeri je li sve učinjeno kako treba, ili da zapovjedi što treba učiniti s još živima. "Vjesnik" iz toga doba donosi njegovu izjavu da "smrad mora zauvijek nestati". Prije te izjave sastao se bio u Zagrebu s Dapčevićem, Kočom Popovićem, Gošnjakom, Bakarićem i Kardeljem da dogovori rute marševa smrti i pogodne lokacije za nova ubijanja. Opet je u Zagrebu 19. svibnja, 20. je u Varaždinu gdje najavljuje protivnicima svoga režima da će "svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame". Dva dana poslije posjećuje zarobljeničke logore u Zagrebu, Oroslavlju, Karlovcu i Samoboru. Upravo tada je odvedeno i ubijeno nekoliko tisuća ranjenika iz zagrebačkih bolnica.

Titu se čini da je previše civilnih izbjeglica još u Zagrebu, pa zapovijeda njihovo "sprovođenje u zavičajna mjesta"- ima ih u tom trenutku 220 000. Većina ne će stići u zavičajna mjesta.

No ima u Zagrebu i oko njega mladića koji nisu bili ni u ustašama, ni u domobranima ni u partizanima, a potonje je dosta da budu proglašeni narodnim neprijateljima i ubijeni. Naredbu br. 7 izdaje Komanda grada Zagreba. Mladići su pozvani na novačenje u Maksimirsku 63, njih 7800, a onda odvedeni u logore Maksimir i Prečko, te zatim s ostalima na križne putove, koje je preživjelo vrlo malo tih mladih ljudi, rođenih između 1924. i 1927.

U Macelju, gori zločina

27. svibnja Tito je u Maceljskoj šumi, zatim u Đurmancu. Koliko je Hrvata pobijeno u Macelju, još nije poznato, no ima i živih svjedoka. Zatim se Broz upućuje preko stratišta u rudniku Barbarin, preko Laškog i Trbovlja u – Ljubljanu, gdje u govoru slavodobitno konstatira da "smo likvidirali dvjesto tisuća bandita, a još toliko zarobili". Ima izvješća iz Teznog, gdje je u dvanaest dana, od l8. do 30. svibnja poubijano više od 30 000 zarobljenika. To nije dovoljno,pa će nakon ljubljanskoga govora stradati na Kočevskom Rogu još 30 000 pa i više Hrvata. (O tomu svjedoci Simo Dubaić i Ivan Gugić). 31. svibnja Tito je u Celju s Kostom Nađom, zatim u Mariboru, pa opet u Zagrebu . Početkom lipnja nagovara Stepinca da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana, 5. lipnja mu kapetan Julius podnosi prijavak da "hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra pod zemlju, a neki i dublje", zatim odlazi u Bjelovar (stratište Lug), pa podravskom cestom prati marševe smrti. U Osijeku je, pa u Kovinu (Vojvodina) gdje je veliki logor iz kojega je malo tko izašao živ.Itd.

Kovin ili kako se kovala Jugoslavija

Vojvođanski Kovin , dotično kovinski logor, neistražena je tragična posljednja postaja hrvatskih vojnika i civila. Koliko ih je ondje ubijeno, koliki su umrli od gladi, epidemija i posljedica mučenja? Stanovit putokaz daje kazivanje Koče Popovića koji veli da je od 9.. svibnja nadalje na putu od Bjelovara prema Kovinu prošlo 26 ešalona ratnih zarobljenika, od kojih je svaki brojao oko 4000 ljudi. Najveći broj njih pobijen je i pobacan u protutenkovske rovove koje su bili iskopali Nijemci da zaustave Crvenu armiju na Srijemskoj fronti.

Epilog: načelnik generalštaba JNA Koča Popović dobiva od Tita tajnu naredbu da se unište svi pisani tragovi o pokoljima.

Užasi koji se i danas nazivaju „antifašističkom osvetom"

Kad smo kod brojaka, krucijalno je pitanje: koliko je od 700 000 Hrvata, muškaraca, žena i djece, vojnika i civila, izašlo živo iz komunističkih tvornica smrti i koliki je stvarno narodni gubitak, svakako najveći u hrvatskoj povijesti? Koliko je njih (ipak) našlo spas u bijegu iz Štajerske? Na to pitanje treba odgovoriti da bi se moglo razgovarati o razmjerima zločina i da ostane zapisano u povijesti. A da bi se moglo odgovoriti, potrebna su velika, uporna, duga i skupa istraživanja, od kojih se ne može i ne smije odustati. Ubuduće ni jedna stranka i ni jedna osoba ne može pretendirati na vlast u Hrvatskoj niti se uopće pojaviti na bilo kojim izborima, ako u svojem programu ne bude imala i tu, tešku dužnost. I ni jedna stranka ni osoba ne mogu se kandidirati ako jasno i glasno ne iskažu svoju duboku sućut prema žrtvama svih totalitarnih režima, a ne samo fašističkog (gdje su nestali nacisti?) i ako jasno i glasno ne kažu da su antikomunisti i antifašisti, upravo tim redom kako se zlo pojavljivalo u povijesti, a zatim prvotno zlo nadživjelo nacizam i trajalo skoro do kraja dvadesetoga stoljeća, a u podmuklim oblicima i danas.

Hrvoje Hitrec