Travanj u Hrvatskoj

Hrvatske podjele u travnju 2010. (hrvatska većina i orjunaška manjina uz koju je naravno većinska nacionalna manjina) ostvaruju se i na jezičnom području. Jedna strana ima stajališta, druga stavove.

Bez obzira što su obje riječi više-manje dobre, s tim što je prva (stajališta) u političkom rječniku točnija, bez obzira što je riječ "stav" kolokvijalno proširenija, rečena je razlika uvijek simptomatična.

Država s dvije vanjske politike i s dvije potpuno suprotne povijesne čitanke nije država nego okvir za ruglo.

Zapadni susjedi Slovenci raspisuju naknadni referendum o Arbitražnom sporazumu. To je lijepo. Imaju prethodni referendum, imaju naknadni, imaju obični (valjda središnji), itd. Hrvati uopće nemaju referendum. Imaju ga doduše u Ustavu, ali ga nemaju u životu. Umjesto njih odlučuju ljudi koje su zabunom izabrali na izborima i ta se zabuna ponavlja u beskraj.

Umjesto naknadnog referenduma Hrvati imaju naknadnu pamet – reagiraju kada je kasno i tuku se po glavi, a kada to drugi vide – tuku ih i oni jer misle da im se sviđa.

Kad već govorim o Slovencima, eto novih šala. Čitam na teletekstu komercijalne televizije da se Slovenci koji su (veli teletekst) poslovično duhoviti, rugaju aferi sa stražnjicom u hrvatskom turističkom spotu. Smislili su svoju poruku, na engleskom jeziku, a prevedeno znači "Hrvatska, zemlja pravih guzica." Vrlo šaljivo i vrlo uvrjedljivo. S tim da sudeći po statistikama ogroman broj guzica na hrvatskim plažama pripada upravo slovenskim turistima, da ne velim turistkinjama. Poslije rečene uvrede (koja je valjda probavljivija na engleskom) u ovoj će im ljetnoj sezoni netko morati čuvati guzice.

Nego, ono o "poslovično duhovitim Slovencima", za razliku valjda od poslovično neduhovitih Hrvata, izaziva pozornost izoštrenog iskustva. Na toj (naoko) sitnici isto se tako otkrivaju mitovi iz jugosfere, koji su govorili da Hrvati nemaju smisla za humor. U bivšoj najduhovitijima su proglašavani Srbijanci, zatim "Bosanci" a onda svi ostali narodi i narodnosti. Kada bih sada pobrojao sjajne hrvatske karikaturiste, humoriste, satiričare, crtače stripova, kada bih nabrojao knjige, tiskovine, filmove i televizijske serije, pa sve to usporedio s drugim "narodima i narodnostima", slika bi bila posve drukčija. No (osim jednoga incidenta, odnosno nedavno objavljene knjige o karikaturi u Hrvata), nema pravoga i suvremenog pregleda, nema povijesti humora. "Antologija hrvatskoga humora" tiskana u pet ili šest knjiga davne 1975. trebala bi doživjeti drugo, nadopunjeno izdanje, jer se u međuvremenu pojavilo štošta dragocjeno u hrvatskom humoru. Tu bi se knjigu onda moglo baciti u lice svakom tko pokuša krivotvoriti (humorističku povijest). No, o tomu će biti riječi, čujem, na jednoj tribini DHK.

Vraćam se Slovencima. Pokušajte zamisliti da neki savjetnik njihova predsjednika kaže da ne postoji slovenski jezik. Ne možete, naravno. Savjetnik hrvatskoga predsjednika (ovaj pridjev, naime hrvatski, pišem iz priglupe kurtoazije) stanoviti Dejan Jović tvrdi da su hrvatski i srpski isti jezik, a budući da ga je Josipović uzeo za savjetnika znajući za ta Jovićeva jezikoslovna nagnuća, može se s pravom pretpostaviti da isto misli i Josipović.

Znači, nije Josipović prekršio Ustav samo pri davanju prisege, nije prekršio Ustav samo u govoru pred parlamentom BiH, nego je prekršio Ustav i uzimanjem za savjetnika toga britanskog agenta koji negira ustavnu odredbu o hrvatskom jeziku, koji mrzi Hrvatsku kako je, kao država, definirana u Ustavu, i koji na orjunaškim načelima putuje relacijom Zagreb-Beograd-London radeći zdušno protiv hrvatskih interesa.

Izbjegavajući (za sada) žešće poteze, što bi se moglo legitimno učiniti s takvim Borisavom Jovićem (oprostite, Dejanom)? Tko daje novac za savjetnike? Pa, proračun, odnosno građani. Za početak bi iz Ureda predsjednika u trenutku kada traži novac za novog savjetnika trebalo objasniti o komu se radi i koliko će to stajati, a onda neka Hrvatski sabor i Vlada odluče hoće li financirati Jovića i druge joviće na Pantovčaku. I neka objasne javnosti koja mora stezati remen u krizi. Drugo je rješenje da se Hrvatska, Srbija i V. Britanija dogovore oko Jovićeve plaće te svaka uplaćuje trećinu. Treći način je vezan uz aferu oko stražnjice, a sastoji se u tomu da Dejan Jović treba dobiti nogom u stražnjicu i odletjeti u zemlje koje su mu prisne.

Da imamo normalnu "političku elitu", Hrvatski sabor i Vlada pribjegli bi zadnjem rješenju.

Kad smo već pri Pantovčaku, jedno pitanje u svezi s financijskim i inim reformama koje vode smanjenju duga i u kojima "svi trebaju snositi svoj dio tereta". Nisam opazio da je Uredu predsjednika smanjen iznos, koji nije zanemariv. Valjda su tako honorirani Josipovićevi "stavovi" koji kao da su prepisani iz knjige Carle del Ponte.

Vidio sam naslovnu stranicu "Globusa", koja je vrlo edukativna. Stručnjaci koji se bave govorom tijela, mogli bi napisati esej. Na fotografiji su Tadić i Josipović. Tadić gleda negdje u stranu, mimo i preko Josipovića, a "hrvatski" predsjednik gleda u Tadića kao šiparica, sav raznježen i ponešto skutren. Jedini je to trenutak, koliko sam pratio, kada zombi s Pantovčaka pokazuje osjećaje.

Jedan moj poznanik, inače sklon kontradiktornim izljevima, čak je zavapio: "Vratite nam Mesića".

Glede Mesića: čovjek je zbilja bio balkanska baraba, ali mu se mora priznati da je vizavi te Republike Srpske zauzimao ispravna stajališta, odnosno stavove. Da je stvorena na zločinu, na genocidu i da ne bi trebala postojati. No, tragično je da se na tomu zaustavljao, da je Hrvate u BIH ignorirao i da se zalagao za BIH po jugoslavenskoj špranci. Josipović je otišao korak dalje i šutke eskulpirao i Srbiju i Republiku Srpsku.

Svaki bi predsjednik koji doše na Pantovčak trebao imati svoju lozinku, svoje geslo, kao što ima papa. Josipovićevo geslo bilo bi "Ništa srpsko nije mi strano".

Hrvatsko kulturno vijeće uputit će pismo isprike bratu pokojnoga predsjednika Poljske, Jaroslawu Kaczynskom. Ispriku u ime hrvatske kulture, kojoj nije svojstveno ponašanje što ga je Poljskoj i svijetu nedolaskom na sprovod pokazao Josipović. Nakon što bude poslano, ovih dana, i to na poljskom jeziku, hrvatski prijevod objavit ćemo na našim internetskim stranicama.

Kadli, slušam u automobilu radijske vijesti u tri popodne i ondje se kaže da "uzrok incidenta još nije poznat. Policija istražuje."

Na svršetku, kao i na početku, nešto iz jezikoslovlja. Ima tomu već godina ili više da sam jedan dnevnik kojemu ne ću odati ime ("Jutarnji list") pitao po kojemu pravopisu piše, a riječ koja me dignula u zrak bila je "prestolonasljednik". Po kojemu to gramatičkom (glasovnom) pravilu nasljednik prijestolja postaje prestolonasljednik? Ni po kojemu. Radi se o služenju novosadskom pravopisu, koji ni u komunističkoj Jugoslaviji nikada nije zaživio.

No zašto to sada pišem? Jer sam prolazeći pokraj televizora vidio na drugom programu HRT-a prijevod dijaloga u nekoj njemačkoj (valjda) seriji, a u tom prijevodu i riječ "prestolonasljednik". I eto se nasljednici jezičnoga nasilja opet uzdižu na medijska prijestolja.

Hrvoje Hitrec