Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Država koja nema tajne

 

O objavljivanju registra branitelja na teksaškom uslužnom prozoru u međumrežje već je u zadnjih četrdeset i osam sati gotovo sve rečeno, a nabrojeni su i argumenti za i protiv te diverzije.

Kako god okrenuli, putovi vode do Pantovčaka.

Otkako je, i prije nego što je, Josipović postao predsjednikom, bilo je jasno da je fiksiran na nekoliko tema, a među njima je registar branitelja bio na prvom mjestu, te na drugom paraobavještajne službe koje su javnosti u kampanji otkrile ne baš krupne ali silno antipatične pogrebničke i slične kregarovske muteži, na isto tako sitan način što znači da se radilo o zanemarivim i ne baš najbolje informiranim paraobavještajcima.

Josipović IvoOna prava paraobavještajna zajednica bila je, međutim, na Pantovčaku, gdje se i sada nalazi. Instalirao ju je Mesić i za vrijeme njegova mandata funkcionirala je vrlo dobro, na besmrtnim iskustvima jugoslavenske Udbe i na registru sumnjivaca koji je obuhvaćao sve "hrvatske nacionaliste" posebno od Hrvatskoga proljeća, pa preko devedesetih do dana današnjeg. Puštajući po strani mnoštvo onih "nacionalista" koji su po mišljenju paraobavještajne centrale na Pantovčaku bili bezopasni, Mesić i njegova Nova Udba (NU) usredotočili su se na "vojno krilo nacionalista", to jest na zapovjednike Hrvatske vojske koji su izrasli u Domovinskom ratu. Posao je olakšan postojanjem Haaškog suda, na kojemu je Mesićevo svjedočenje u više navrata poganim lažima otvorilo put prema propasti hrvatskih generala, što je popraćeno nizom ilegalnih (nelegalnih, protuzakonitih) dostavljanja dokumenata s oznakom državne tajne.

Tako je, paraobavještajnim putem, začeta kalvarija hrvatskih zapovjednika. Nižerangirani u hijerarhiji "vojnoga krila hrvatskih nacionalista" prepušteni su hrvatskim sudovima koji su sudili po haaškoj formuli i uz nadzor političkoga krila Haaškoga suda, odnosno sponzora (Velika Britanija – to jest Engleska, da ne uvrijedim Škote i sjeverne Irce – plus protestantski sjever Europe). Svakomu je nađeno ponešto, uz svjedočenje pripadnika srpskih agresora, a preostalima utjeran strah u kosti, recimo nasilnom presudom (pravosudnim zločinom) karlovačkom, to jest hrvatskom junaku Hrastovu.

No, većina branitelja ostala je na slobodi i u ključnom nekom, odsudnom trenutku, mogu biti i te kakva snaga , svakako opasna po paraobavještajnu zajednicu s Pantovčaka. Taj posao Mesić nije dovršio, pa ga je predao u amanet Josipoviću (gdje ja stadoh, ti ćeš poći) s jednostavnom preporukom da branitelje treba definitivno i zauvijek skinuti s grbače, a to će najbolje uspjeti starom politikom podjela.

Što bi netko kao Josipović, fiksiran na registar, učinio a da bude donekle pametno i da se osobno ne izloži?

Prvo bi još nekoliko puta javno rekao da jedinstveni registar branitelja treba javno objaviti, što znači sa svim podatcima, pa i onima o ratnom putu , jer su i oni dio registra. Zatim bi isti tako javno pozvao Vladu da to učini i pričekao reakcije. Kada bi vidio da Vlada baš nije oduševljena i da tim putem ne može dalje, pozvao bi Sašu Perkovića ili koga drugog iz pantovčačke paraobavještajne službe, koji bi mu rekao da je stvar izvodljiva ali se ne smije povezati s Uredom, što je logično. Treba angažirati, dakle, nekoga koji je blizak Uredu ili je čak trebao ondje raditi kao savjetnik ili slično, ali je imao neke financijske mrlje pa nije upao.

Idealna osoba.

No prije realizacije ideje treba razraditi cjeloviti spin. Razraditi strategiju. Ta razrada daje ovu sliku:

1. Oni znači ne žele objaviti jedinstveni registar branitelja, makar ja to hoću, sram ih bilo.

2. Mi ćemo naći načina da se registar objavi.

3. Čim bude objavljen, mi ćemo reći : "Nismo za to da se objavi na takav način. Osim toga to i nije pravi registar, nije cjelovit, nije uopće za upotrebu."

4. Tada ćemo poentirati na sljedeći način: "E, sada kada je objavljeno to što je objavljeno, treba smanjiti štetu. A to se može učiniti samo ako se objavi službeno i legalno pravi i cjeloviti registar branitelja."

5. Na taj će način biti ispunjen zahtjev za objavom registra – Vlada i Sabor će popustiti, prva će reći "kad je već tako, jebi ga, idemo objaviti", a drugi će promijeniti nekoliko zakona da se to i omogući.

6. Zaključno, puni trijumf Pantovčaka.

7. Usporedo: iskoristiti mizernu socijalnu i gospodarsku situaciju u Hrvatskoj, pa preko odanih medija uzbuniti narod tvrdnjama o braniteljskim beneficijama kojih doduše nema, ali treba tvrditi da ih ima. Potaknuti među sami braniteljima stare rasprave o borbenom i neborbenom sastavu, te naći nekoliko primjera (najbolje aktualnih političara) koji su vrlo malo pridonijeli, kako bi sjena pala na sve branitelje. Angažirati satre novinske provokatore, a na HTV-u u Dnevniku diskretno poručiti općinstvu da se stvar može tumačiti kao "građanska hrabrost" Dati vrlo malen ili nikakav prostor činjenicama da većina branitelja nema ama baš nikakve koristi od svoga statusa, da mnogi nisu iskoristili ni (jednokratnu) carinsku olakšicu za uvoz automobila, da je novac koji - ne svi - dobivaju iz investicijskih ili kakvih već fondova, nije ni za jedan bicikl, i tako dalje.

Zašto je Domovinski rat bio domovinski?

Bio je domovinski upravo zato što je domovina imala toliko branitelja. Ja, koji sam u najgorim mjesecima od jeseni 1991. do proljeća 1992. bio gotovo doslovce svugdje, od Nuštra do Dubrovnika, mogu posvjedočiti što se sve zbivalo na prvim crtama i na drugim crtama i u pozadini, pa i u Zagrebu. Točno je i nikada ne smije biti zaboravljeno: onima koji su jurišali, onima koji su bili u rovovima i na izbočenim položajima – njima pripada slava  No samo onaj koji ne razumije rat i nije ga doživio, može tvrditi da ti hrabri ljudi mogu biti bez logistike, da mogu biti bez liječnika, bez kuhara, bez mehaničara, bez vozača, da se o njima brine mnoštvo ljudi koji su isto tako tu, na prvoj crti ili odmah iza nje, u svakom slučaju uvijek s glavom u torbi, pod minobacačkom vatrom ili na dometu snajpera. A ima vojska i svoj administrativni dio, ima pravnike, kao što ima i oružare, imaju gradovi u ugroženim područjima svoju upravu koja mora funkcionirati i to u nemogućim uvjetima kada se slijevaju kolone prognanika čija su područja zaposjednuta u srpskoj agresiji, i, na kraju krajeva, država mora funkcionirati, proizvodnja se mora održavati da sve ne stane i sve ne nestane, oružje treba kupovati na crno jer je vrli UN udario sankcije prvenstveno Hrvatima, treba stvoriti obavještajnu službu i treba utrostručiti diplomatske napore.

A zašto su svi to radili? Pa da bi obranili domovinu. Oni jesu hrvatski branitelji, svi koje sam nabrojao. Zato je domovina i spašena i zato sada nemamo srbijansku Vladu u Zagrebu ili barem u Zadru. (To što je SDSS sada u koaliciji s HDZ-om jednostavno je povijesne besmislica.)

A što je sa civilima, što je s građanima koji su ostali u Vukovaru, u Dubrovniku, u Zadru, u Novskoj i Novoj Gradiški, jesu li oni branitelji? Samo onaj tko zna što je rat reći će: jesu, jer jedno je braniti grad u kojemu su ljudi ostali, i žene i djeca, a drugo je braniti prazan grad jer se nakon nekoga vremena pitaš koga tu braniš i što to braniš, baš kao u besmrtnim pjesmama Dubravka Horvatića.

Hrvatska je pobijedila zato što su ju branili njezini građani, ne samo tih pet stotina tisuća registriranih, nego i svi oni koji su bili dio odlučne narodne volje da Hrvatska opstane. I jest, upravo će maturirati. Zato je, eto, Domovinski rat bio domovinski, premda se s tim nazivom nisam nikada iskreno srodio, ne zato što ne bi bio domovinski, nego zato što licemjerima dobro dođe da se ne pravim imenom ne nazove srpska i crnogorska agresija na Hrvatsku, a zatim i osloboditeljski napor Hrvatske vojske.

I na kraju, premda je tema velika i moglo bi se ispisati stotine stranica, isti oni koji bizantiski opravdavaju protuzakonitu diverziju objavljivanja registra, pozivaju se na Lederera i Glavaševića. S tim su dotaknuli udio novinara u ratu, koji je bio i te kako ogroman i kojima pripada (i te kako) čast branitelja. No, po istim tim paraobavještajnim mudracima, ni Lederer ni Glavašević ne bi bili branitelji – jer su imali drugo oružje, a ne kalašnjikov.

Na ovomu zadnjem primjeru vidi se sva bijeda i stupidnost podmetanja s objavljivanjem registra branitelja.

I da zaokružim priču, jer kažu da tako rade dobri pisci. Da ju zaokružim pitanjem – gdje je bio Ivo Josipović u ratu? Zašto nije barem svirao u nekom hotelu punom prognanika, tuđe ili svoje skladbe? Glede sviranja svojih skladba – vjerujem da bi prognanici iste večeri tražili da ih se vrati u ugrožena područja.

Hrvoje Hitrec

Uto, 11-08-2020, 23:27:16

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.