Dražesni uskrsni pupoljci

Od vremena davnoga crkvenog raskola postoji stalna i poglavito sa zapadne, katoličke strane, iskrena težnja za jedinstvom kršćanske Crkve. U svim tim silnim stoljećima na hrvatskomu je tlu zamisao djelomično uspjela početkom 17. stoljeća kada je svidničko-marčanski vladika Simeon "Vratanja" sa šezdeset tisuća kršćana istočnog obreda priznao jedinstvo s Rimom. Već pri svršetku istoga stoljeća Vlasi (Srbi) dižu bunu protiv zagrebačkoga biskupa Borkovića jer ne žele unijatskog vladiku u marčanskoj eparhiji. Uz još jednu epizodu (pravoslavci u Srijemu priznaju srijemskoga biskupa) koja ima karakter privremenosti, spomenuta Simeonova odluka koja je iznjedrila grkokatolike, ostat će najupečatljiviji i najuspješnije ostvaren most u spajanju kršćana na kojemu je radilo mnogo sjajnih umova u hrvatskoj povijesti, da spomenem samo Jurja Križanića.

Ovaj kratak i površan uvod ima svoj povod – naime, Uskrs su ove godine iste nedjelje slavili i katolici i pravoslavni. Budući da novine nisu izlazile tri dana, sav je informativni posao morala obaviti javna televizija, a uz nju ponešto i komercijalne. Potonje me u ovom slučaju ne zanimaju, pa ću se usredotočiti na HTV.

U križanićevskom oduševljenju što svi kršćani istoga dana slave Uskrs, Informativni program Hrvatske televizije dao si je oduška, ali je poradi uredničke neinteligentnosti ili iz drugih razloga – pretjerao. Posebno je to bilo vidljivo na Veliku subotu, kada je u pisanoj najavi važnih vijesti u Dnevniku u istome retku najavio blagdan Uskrsa na hrvatskomu i na srpskom jeziku, pokazujući da ne razumije delikatnost takva postupka jer njime istoga časa izlazi iz okružja vjerskog, religijskog i ulazi u jezično i narodnosno, a s tim i u političko.

Neobaviješteni gledatelj mogao je zaključiti da u Hrvatskoj ima po prilici isto toliko katolika koliko i pravoslavaca. Iz priloga u Dnevniku i na Veliku subotu i na Uskrs, mogao je to uvjerenje učvrstiti jer su katolički i pravoslavni velikodostojnici izjednačeni u minutaži, a o ostalim kršćanskim crkvama koje djeluju u Hrvatskoj bilo je vrlo malo riječi.(Istine radi treba reći da je spomenut i broj pravoslavaca u Hrvatskoj, dakle 200 000.)

No i bez obzira na ovu plemenitu gestu HTV-a (urednica Tončica Čeljuska i urednik iz sjene Alfier) – gestu koju bih rado podržao da nemam svijest o povijesti – treba reći da i nije bila riječ o pravoslavnima općenito, nego o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi koja djeluje i u Hrvatskoj i koja koristi svaku priliku, pa i ovu uskrsnu, da govori ne (samo) o vjeri i ljudskim dušama, nego i prvenstveno o političkim temama. Naime, iz Zagreba, glavnoga grada hrvatske države koja je priznala Republiku Kosovo, usred uskrsnoga slavlja progovara se o "Kosmetu i Metohiji" slabo biranim riječima koje zazivaju srpsku rekonkvistu, odnosno nemire i nasilje, ili kraće rečeno rat. Hrvatska televizija prepoznaje te rečenice kao "udarne" za blagdanski Dnevnik i prenosi ih svojim gledateljima.

Mogu razumjeti Srbe kada plaču nad gubitkom područja koje je kolijevka ne toliko srpske države nego SPC ili barem prostor povijesnih i znamenitih njezinih samostana. No isti ti ovovremeni Srbi trebaju isto tako biti svjesni povijesti i svojih grijehova koji su doveli do toga gubitka, to jest školskoga primjera da je svaka sila za vremena i da se nasilje vraća kao bumerang .

Srpske poruke sa svih strana

I eto, dok zagrebački nadbiskup, kardinal Bozanić, govori o potrebi da se pomogne bližnjemu u ovo gospodarski i socijalno neveselo vrijeme, SPC u Hrvatskoj osim nekoliko ritualnih fraza iz vjerske domene, nema drugoga posla nego držati zemljopisno-nostalgične litije usred Hrvatske, s tim da joj ni hrvatski zemljopis vjerojatno nije drag, ali to prešućuje u svečanoj prigodi. Tomu se i nije za čuditi jer je SPC državna crkva, dotično crkva srpske države, to je oduvijek bila i (osim blažega pada u komunističkoj Jugoslaviji) i ostala. Osobno ne vjerujem da je promijenila odnos prema Hrvatima, hrvatskoj državi i katolicizmu – ne vjerujem jer me nije razuvjerila.

Dobar dio (vjerojatno većina) srpske manjine u Hrvatskoj razmišlja na sličan način, ali se akomodava vrjemenu, te još ne iznosi javno cjeloviti program koji bi trebao završiti onom HTV-ovom višejezičnom najavom i minutažom koja uspostavlja dvojni suverenitet u suvremenoj hrvatskoj državi. Krila su ipak narasla, podržavana izvana haaškom simetrijom krivnje za bližu (ratnu ) povijest kao i opet osokoljenim tradicionalnim sponzorima Srbije i srpstva u cjelini, ali i zahvaljujući isto tako tradicionalnoj hrvatskoj gluposti koja je uključila u vlast SDSS i s njim pregršt provjerenih protuhrvatskih umova. Štoviše, ta srpska struja ide na medijsku i financijsku ekspanziju, te posebno u medijskom (kulturnom, uopće) prostoru postaje okupljalištem svega protuhrvatskog što u znatnom broju ne zahvaća poglavito Srbe nego i one "hrvatske intelektualce" koji otvoreno i duboko mrze Hrvatsku.

Ta pojava nije nova, ali je, kažem, u uzletu. U prvo vrijeme hrvatske države javljala se u obliku mimikrije, dvosmislenosti i himbe, zatim je inkorporirana u sorosevske medije izrasle na ilegalnom financiranju i progovorila kroz usta staroorjunaških ili novostasalih komentatora – zadržavajući i nadalje u svojoj cjelini stanovitu legitimnost, pa i medijsku privlačnost, a sada želi i potpuno, jednoumno gospodstvo nad hrvatskom kulturom.

Službena hrvatska politika (vlast) sada utjelovljena u hadezeovsko - esdeesesovsko - seljačkoj koaliciji i anemičnom novom predsjedniku iz komunističke avlije, u svomu hrvatskomu dijelu pojma nema što se događa ili drži ljestve uništavanju žive hrvatske kulture.

Taj hrvatski dio koalicije počeo se ponašati prema Srbijancima i Srbima uopće (Prečanima, rekli bi naši stari) upravo onako kao što su se ponašali hrvatski političari u vrijeme jugoslavenskoga komunizma. U rukavicama, vrlo kršćanski spremni okrenuti i drugi obraz da bi dobili nov udarac, gotovo isto tako ponizno kao i prema zapadnim strancima, obzirno kao da beru visibabe u proljeće. S druge strane, tumačeći tu obzirnost kao slabost, srpski političari postaju – ono što su bili i u jugokomunističkim vremenima, te u ratu. Bezobzirni, nasilni. Prijete. Na (košarkaškoj valjda) utakmici u Beogradu fotografiraju se ispod napisa "Vidimo se u Kninu", Tadić i Dodik s podignutim rukama i vrlo raspoloženi, nedugo nakon što je Dodik najavio izdvajanje RS iz BiH (što uključuje okupirana hrvatska područja u Posavini), nedugo nakon što je Tadić – miješajući se u unutarnje stvari RH – osporio Hrvatskoj pravo da slavi svoj Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, nedugo nakon što su srbijanski političari (Tadić, opet i posebno) poručili Hrvatskoj i Haagu da za Gotovinu nema slobode, a Prečani i sponzori natjerali hrvatsku Vladu i Ministarstvo kulture da dade novac za spomenik četnicima u Srbu. Tim istim četnicima koje "hrvatska" klatež u hrvatskim novinama rehabilitira sućutnim i srdačnim riječima, i one iz četrdesetih i one iz devedesetih. Da ne spominjem protutužbu Srbije protiv Hrvatske koja želi anulirati hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid počinjen nad Hrvatima. (Hrvatska tužba ne smije biti povučena, i sva je sreća da o tomu ne može odlučivati ameba s Pantovčaka, koja daje jasne signale da bi to učinila.)

I zato onaj gornji međunaslov "Srbi šalju poruke sa svih strana": šalju ih iz Beograda, šalju iz Banjaluke i šalju iz Zagreba. Te su poruke duboko protuhrvatske, a one poslane iz Zagreba protualbanske, odnosno protukosovske. Kada ih se stavi na zemljovid, vidljivo je da pokrivaju sve one prostore koje obuhvaća Velika Srbija i da se, znači, ništa nije promijenilo. Na žalost, nije se promijenio ni planetarij hrvatskoga političkog idiotizma, koji nakon uspješnog ali kratkog izlječenja devedesetih opet pada u razorni recidiv.

Hrvoje Hitrec