Ponešto odasvud

Kažu mi neki da sam pretjerao u količini srdžbe dan ili dva prije nego što je visoko tijelo EU odbacilo amandmane dviju parlamentarka o «zajedničkom jeziku» za Hrvatsku, Srbiju, BiH i Crnu Goru. Ja sam se eto, vele, bez razloga dignuo na zadnje noge.

Je li doista tako? Je li priča završena odbacivanjem amandmana ili je samo odgođena za neko povoljnije vrijeme? Hoće li taj zahtjev biti ipak postavljen kao posljednja ucjena, nakon što sve druge ucjene budu iscrpljene?

Da.

A povoljnije vrijeme bit će kada ubrzana Srbija dostigne usporenu Hrvatsku, te kada se i ostale «zapadnobalkanske zemlje» nađu zajednički na ulazu u europski raj. Nije li to sjajan trenutak za zajednički jezik?

Vrlo me je dirnula spoznaja da se Odbor za Ustav (itd.) Hrvatskoga sabora zadnji put sastao vrlo davno, mislim u listopadu prošle godine. Dakle nismo suočeni samo s potpunim i nasilno nadziranim izostankom javne rasprave o ustavnim promjenama, nego se i mjerodavni saborski odbor drži podalje od krojačke radionice. Rečena radionica nalazi se u stražnjoj sobi sitne trgovine s nekoliko zaposlenih trgovaca. No proizvodi će biti vrlo krupni i iznenadno prezentirani, s krupnim posljedicama za budućnost nacionalne države hrvatskoga naroda.

Internetom već kruži vapaj da se sve hrvatske sile udruže protiv izbacivanja iz članka 141. Ustava one odredbe koja zabranjuje udruživanje Hrvatske u balkanski politički savez. I ja sam upozorio na to, ali kao na mogućnost, jer su informacije da se sprema takvo zlo – još poluslužbene.

No svakako treba na sve moguće načine obeshrabriti zastupnike zlokobnih namjera, kako im ništa slično ne bi palo na pamet. Hrvatsko kulturno vijeće će i o tomu reći što treba, na tribini 22. veljače (19 sati). Naravno da je i u međuvremenu dobrodošao svaki glas koji se protivi ukidanju spomenute zabrane, što više glasova, britkih i odlučnih.

Pripremljeni Zakon o prebivalištu nije ništa drugo nego zabijanje zadnjega čavla u lijes Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini.

U zadnjem desetljeću Hrvatska je ( njezina bijedna službena politika ) digla ruke od Hrvata s onu stranu umjetne granice. Sada diže ruku na Hrvate u BiH. Radi se o vrhuncu čudesne pojave zvane unutarhrvatski šovinizam – pojave koja, eto, doživljava i službenu apoteozu. Iz spomenutoga su Zakona isključeni Srbi koji ne žive u Hrvatskoj jer su, kažu mudraci, u «procesu povratka». A to što su hercegbosanski Hrvati u «procesu odlaska» iz BiH, mudrace dobro upućene u geostrategiju – uopće ne zanima. Kao što ih ti Hrvati i inače ne zanimaju, kao što (službena) Hrvatska nema stajalište o nužnim ustavnim promjenama u BiH, kao što šuti kada se guše hercegbosanski mediji, kada se razara hrvatska kultura i BiH Hrvati pretvaraju u manjinu. Sličnu politiku je vodio Kallay svojedobno, a kada je vidio da je sve krivo uradio, već je bilo kasno.

Još o jeziku: protivnicima hrvatske državne i jezične posebnosti dobri će saveznici biti i slavisti u mnogim europskim državama, da ne spominjem posebno i Češku u kojoj je davno to (jezično) osporavanje i počelo. No najveći saveznici su svakako u Hrvatskoj, u medijima. Gledam «Magazin» Nove TV u kojemu publici postavljaju pitanje «Da li ste učestvovali u grupnom seksu?» Ta poticajna rečenica može biti uzor i ilustracija jezičnoga stanja svih komercijalnih televizija, a javna se televizija još nekako drži – uz kaotične izlete promidžbenog i športskog programa.

Što možete učiniti kada se netko očito organizirano ruga vašem jezičnom osjećaju. Možete prosvjedovati, ali to mora biti sustavno. Početi s jednom riječi. Recimo «posjet».

U standardnom hrvatskom (književnom) jeziku posjet je imenica muškoga roda. No u gotovo svakoj kavani, restoranu, na izlazu iz grada koji ima neki festival, pisat će « Hvala na posjeti». I na vrećici šećera sa simbolom firme pisat će isto – «Hvala na posjeti». I na izlazu iz javne garaže. Pa počnimo dakle s tom jednom, često rabljenom riječi i prosvjedujmo u kavani, restoranu itd. Onda ćemo dalje, pa možemo doći i do riječi «klizavo» koju stalno vidite na hrvatskim autocestama, u vlasništvu istoimenog državnog poduzeća (HAC). Potrudite se i nazovite upravu HAC-a (koja god bila u tom trenutku) i prosvjedujte. Recite da «klizavo» niti jest niti je bila niti može biti hrvatski standard, nego «sklisko», kao što uostalom govore prognostičari vremena na svim, pa i komercijalnim televizijama.

Vrhovni sud je potvrdio dugogodišnju zatvorsku kaznu branitelju Hrastovu, najzaslužnijem čovjeku što Karlovac u prvom naletu srpske agresije nije pao u ruke četnicima i jugovojsci. Ta vijest nije bila na naslovnim stranicama, objavljena je na jednom stupcu u dnevnim novinama.

Radi se o sramotnoj presudi, koja će biti (jedna od) ljaga na hrvatskom pravosuđu. Cijeli slučaj govori jedno: prije donesena politička presuda mora se i pravosudno provesti (sudski odnosno) i to treba činiti tako dugo dok se sustav ne izmori, te pronađe više tijelo koje ima dovoljnu koncentraciju beskarakternosti.

Nedavno je Slobodan Lang u televizijskoj emisiji nazvao devedesete godine prošloga stoljeća – biblijskim vremenom. Točno. U drugoj jednoj TV-emisiji, u kojoj se Mesić opraštao velikim intervjuom, pojavio se i dežurni partijski cirkusant koji je Mesiću zahvalio što je izveo Hrvatsku iz doba fašizma, misleći naravno na te iste devedesete godine.

Takva je izjava, na javnoj televiziji ( televiziji države Hrvatske) jednostavno bezočna, jer zemlju i narod koji su se u devedesetima uspješno oprli upravo fašističkoj, velikosrpskoj agresiji, čak ni oni koji sustavno krivotvore povijest ne mogu ni ne smiju tako atribuirati. Niti bi mogli da nemaju srdačne sugovornike u Mesićima, Stankovićima i Latinima.

No, stvari su puno ozbiljnije. Tako intonirana izjava na HTV-u, bez ograda urednika i voditelja, otvara pitanje o novim, na rečeni i druge načine izazivanim podjelama u hrvatskom društvu. Premda je otpor agresiji bio jedinstven (inače bi došlo do građanskoga rata), sada se pokušava imputirati da nije bilo tako, da su postojali nekakvi fašisti i oni drugi, valjda antifašisti iz devedesetih…Eto zato je ta cirkusantska izjava i simptomatična i zabrinjavajuća, potpuno nepovijesna, ali zaziva izmišljene podjele na tragu i po obrascu povijesnih podjela koje nastojimo (i nikako ne uspijevamo) prevladati.

Još o Hrvatima u BiH. Čini se da im je napokon razvidno kako iz Zagreba ne trebaju ništa dobro očekivati i da će im biti sve lošije ako ne prevladaju podjele unutar svojih redova. Tko ih je podijelio? Sanader. Tek sada se s mukom vraćaju slozi, nakon toliko izgubljenih godina. Od Zagreba očito očekuju još samo jedno – da, ako im već ne želi biti saveznikom, ne bude saveznik njihovih protivnika.

Za kraj jedna molba mesarima. U izlozima mesnica viđam kratice: sv. rebrica, sv. kotleti i slično. Budući da je sv. kratica za posve nešto drugo, lijepo molim mesare da pišu svinjski, to jest bez kratice.

Hrvoje Hitrec