Europarlamentarke protiv hrvatskoga jezika

Vijest da dvije europarlamentarke predlažu zajednički službeni jezik u EU za četiri države (Hrvatsku, BiH, Srbiju, Crnu Goru) iznenadila je samo one koji ne prate sustavne pokušaje da Hrvatska ne uđe u EU s hrvatskim jezikom, nego izmišljenim BHS ili BHCS jezikom, odnosno budućim zajedničkim jezikom «zapadnoga Balkana».

Hrvatsko kulturno vijeće je prije nekoliko mjeseci održalo tribinu pod naslovom « Bez hrvatskoga jezika u EU?». Nastupili su bili vrlo ugledni jezikoslovci, ali i predstavnici Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, o čemu smo izvijestili na portalu HKV-a. Dakle, može se reći da je HKV prvi (nakon časopisa «Jezik») obavijestio hrvatsku (barem internetsku) javnost o blasfemiji koja se uporno podgrijava u europskom podzemlju i nadzemlju, te pokušava dobiti i službenu formu.

Signalnu raketu ispalili su naravno Englezi, na nešto nižoj razini, a zatim je galski pjetlić Sarkozy vrlo odlučno zakukurijekao o potrebi zajedničkoga službenog jezika u EU za «područje zapadnoga Balkana». Kako se iz Hrvatske nitko nije oglasio (ni Hrvatski sabor, ni Vlada ni predsjednik države), bio je to znak za «zajedničare» da mogu dalje djelovati i tražiti saveznike, jer dakle Hrvatska – kao i inače podatna zemlja – ne će ni u ovom sitnom jezičnom pitanju praviti probleme. Tako smo, eto, početkom 2010. došli i do prijedloga dvije članice Europskoga parlamenta, pa možemo očekivati i nastavak ove prije svega protuhrvatske harange.

Mora se priznati da je Hrvatska televizija brzo i uglavnom dobro reagirala, barem upozorila što se zbiva, ali i donijela izjave (akademik J. Bratulić ) koje svjedoče da je hrvatski intelektualni korpus ogorčen, da je posebnost hrvatskoga jezika neupitna itd. No s političke razine nije bilo komentara, valjda da se ne naruše vrlo dobri odnosi s Unijom, koja nas već deset godina prima u članstvo i koja se u svojim temeljnim dokumentima zalaže za različitost jezika – ali u slučaju Hrvatske i tu može imati «oštrije kriterije», kao i u ostalim područjima.

Sve ima svoju granicu

Povijest se ponavlja. Nepostojeći jezik pokušava se opet jednom nametnuti Hrvatskoj i Hrvatima. Oni koji bi možda rekli «Da, ali to je samo za potrebe Europske unije, u Hrvatskoj će hrvatski jezik i dalje biti službeni jezik, shodno Ustavu» - izreći će nešto vrlo opasno, jer zanemaruju predvidivu činjenicu da bi «europska» a u biti jugoslavenska jezična rješenja u bliskoj budućnosti bila kobna i za jezičnu praksu u samoj Hrvatskoj. To jest, oni koji već sada u Hrvatskoj, osobito u medijima, izazivaju kontrolirani kaos, skinut će (ionako prozirne) maske «protivnika čistunstva», «jezičnih liberala» i «protivnika nacionalizma u jeziku», i izaći će s otvorenom platformom protiv posebnosti hrvatskoga jezika, pozivajući se na «europska rješenja».

Riječ je, dakle, o ciljanom jezičnom oblikovanju jugosfere, koje oblikovanje u drugim područjima već solidno napreduje, pa mu ni umjetne ili stvarne napetosti između Zagreba i Beograda ne stvaraju veće poteškoće. No, kada je u pitanju hrvatski jezik, treba reći da sve ima svoje granice, jer jezik ne spada ni u «obiteljsko srebro» koje se može (vidjeli smo) rasprodati, ne spada ni u zlato, ni u išta materijalno jer je jezik sam narod, i narod je jezik, a utrnućem hrvatskoga jezika nestao bi i hrvatski narod. Ostala bi neko vrijeme oznaka pod imenom Hrvatske kao zemljopisni pojam, možda još neko vrijeme i država, a zatim bi i to nestalo.

Dakle, ako Europski parlament pristane da se na plenarnoj sjednici toga tijela razgovara o prijedlozima dviju parlamentarka koje zastupaju narasli protuhrvatski blok, sve institucije hrvatske države moraju jedinstveno i energično skočiti na noge i reći da sve ima svoje granice, da se o posebnosti hrvatskoga jezika i njegova neupitnog standarda jednostavno ne može i ne smije na taj način razgovarati, da je to uvreda Hrvatskoj i hrvatskom narodu, koja u krajnjoj konzekvenci sili Hrvatsku da razmisli želi li više uopće biti članicom takve Unije koja radi o glavi i hrvatskom jeziku i hrvatskom narodu i hrvatskoj državi.

Samo takva reakcija iz Hrvatske može i mora biti i prirodna i nužna, i jedino moguća. Mlaka reakcija ohrabrit će «zajedničare». Pristanak na to nasilje značio bi (ovaj put doista) veleizdaju i bio bi uzrokom nemira nesagledivih posljedica.

Hrvoje Hitrec