Današnji svijet (i Hrvatska u njemu)

Za razliku od Hrvatske gdje oni koje je narod izabrao ne daju tom istom narodu da na referendumima kaže što misli i što želi (jer ne želi isto što žele oni koje je zabunom izabrao), u Europi je referendum normalna, svakodnevna pojava.

Jedan najavljeni referendum posebno mi je razgalio srce. Škotska će raspisati referendum o rastavi od Engleske. Nadam se da će referendum uspjeti i da će Škoti pokazati stražnjice Englezima kao što su činili u bitkama oživljenim u filmu «Hrabro srce».

Vojvodina nije raspisala referendum o rastavi od Srbije, ali je dobrom voljom Beograda dobila (vratila) autonomiju. Tadić se hvali da time dokazuje europsko ponašanje, no riječ je vjerojatno o drugome – u svezi s Kosovom. Na stanovit način taj je čin posredno dokazivanje Međunarodnom sudu pravde u Haagu da se slučaj Kosova može riješiti i autonomijom, a ne (kao što je riješen) izdvajanjem u samostalnu državu. No glede Kosova prošla je baba s kolačima, a Vojvodini za sada odgovara barem autonomija.

Jedan razgovor u ( i inače sjajno postavljenoj i vođenoj) znanstvenoj emisiji HTV-a izazvao je ogroman interes. Nasuprot voditelju našla se austrijska novinarka koja je otkrila ne samo laži o cjepivu protiv svinjske gripe, ne samo moguće smrtonosne sastojke cjepiva, nego u finalu podigla priču do smrtonosnoga plana buduće planetarne vlade.

Bez obzira što u zaključku ima elemenata SF katastrofe, onaj dio koji navodi političare umiješane u globalni pokušaj kontrole nad stanovništvom planeta, ima rezona. Među njima je i Karl Bildt, koji za sada kontrolu vježba na Hrvatskoj i ostalim pokusnim kunićima.

S gornjim dvojbama i optužbama u svezi – može li nakon te emisije objavljene na prvom programu Hrvatske televizije nastati šutnja? Može. Niti je sutradan bilo o tome riječi u tiskovinama, niti je vrli ministar zdravstva imao što reći, niti se javio Zavod za javno zdravstvo. A stvar se može lako iz magla Baxtera (Hrvati ga se dobro sjećaju!) i nagađanja spustiti na čvrsto tlo. Je li tko uzeo sadržaj bočice, odnio ga u nezavisni laboratorij i vidio o čemu je riječ, ima li u toj smjesi žive i drugih opasnih tvari? Ili je hrvatsko zdravstvo potpisalo ugovor s klauzulom da po cjepivu ne će prčkati, kao što građani moraju potpisati da se cijepe na svoju odgovornost.

Još o HTV u dobrom svjetlu, jer se o Hrvatskoj televiziji ovih dana previše crno piše. Naime, emitiran je vrlo dobar dokumentarno-igrani film o Mariji Jurić Zagorki, s amaterskim ali i profesionalnim glumcima, uz uporabu arhivskih materijala ali i vremenu crno-bijelih slika prilagođenih kadrova. Da sve ne bi bilo suviše pohvalno, film je emitiran u prilično sitne sate, da ga valjda ne vidi previše gledatelja, koji sutradan trebaju rano ustati. U načelu, ono što spada u (doista) nacionalni program, treba emitirati u najboljem vremenu.

Prvi program Hrvatskoga radija više-manje drži razinu, a drži se i propisane (nigdje zapisane) političke linije, o kojoj je sve poznato. Ponekad ipak iskoči i to u lošem smjeru. Tako slušam neki dan jutarnju emisiju iz kulture, i u njoj razgovor s novim urednikom «Vijenca» te pljuvanje po prethodnom iz usta novinara nesimpatičnoga glasa, nalik onom iz žurnala u olovnom dobu. Tako taj zalutali jurišnik u jednom trenutku kaže kako je donedavno u «Vijencu» «paranoično branjen hrvatski identitet» (ili slična konstrukcija) . Očito zadovoljan što više ne će biti tako, novinar bijaše toliko oduševljen da sam samo čekao kada će izgovoriti da je, eto, spriječen prodor hrvatskoga nacionalizma u Maticu hrvatsku, pa ne će biti potrebno Karađorđevo.

«National Security and the Future» pod glavnim uredništvom dr. Miroslava Tuđmana objavio je izvrsnu knjigu dr. Mire Međimorca, člana upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, pod naslovom «Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata». Čovjek o kojemu je riječ zove se Bernard O Sullivan i nije posve nepoznat (upućenoj) javnosti – radi se o engleskom časniku čija je domovina Južnoafrička Republika, i koji se cijeli život kaje što je poslušao zapovijed da partizanima izruči skupinu Hrvata , njih devet stotina, koji su potom poklani u Sloveniji, u svibnju 1945. Premda se radi samo o detalju velike tragedije i genocida nad hrvatskim narodom, točan i iskren opis toga časnika dragocjeno je svjedočanstvo o engleskoj dvoličnosti i izdaji. O knjizi će još biti dosta riječi, a bit će predstavljena i na jednoj od tribina HKV-a početkom 2010.

Hrvoje Hitrec