Dan po dan s Hrvojem Hitrecom

Ponedjeljak, 26. listopada

Plaćam račune. Najteže mi pada masna svota koju moram platiti za prebrzu vožnju. Prišuljali mi se bili presretači, izdajnički s leđa, što bi rekla narodna pjesma. Odgovornima držim hrvatske nacionaliste koji su zahtijevali autocestu do Splita i dalje, pa se vozaču sve ispod 150 na sat čini stajanjem u mjestu. Tako srdit, pišem za portal Hrvatskoga kulturnog vijeća analizu izjava o pravopisu – dio anketiranih u dnevnom listu uopće ne zna što ih se pita, jedna «književnica» na pitanje kojim se pravopisom služi, veli da se služi štokavskim jezikom.. Dodaje da ne bi nikada upotrijebila riječ «zrakoplov». Te riječi valjda nema u štokavskom jeziku, a kako jezik pod tim imenom ne postoji, otvara se velika praznina – ničega nema. Pokušavam po stoti put razjasniti publici opće i posebne pojmove . Pri posebnim pojmovima zastajem, jer dio anketiranih sigurno ne zna što znače šumnici. Uvjeravam ih da se ne radi o partizanima.

Usput pripremam kraći tekst o HNK. Onome u Zagrebu koji bi gradski oci rado potkopali, i onome u Mostaru koji zatvara vrata jer nema novaca. Garažu ispod zagrebačkog HNK držim urbanističkim i ekološkim zločinom, ali nekako logičnim: na trgu komunističkog zločinca sprema se, eto, novi zločin. Mostarski HNK se pak uklapa u priču o udaru na nacionalni i kulturni identitet onoga dijela hrvatskoga naroda koji živi u Hercegbosni.

Utorak, 27. listopada

Poštar donosi oveći svežanj, u njemu i riječki «Dometi». Cijeli broj posvećen Dubravku Horvatiću. «Rođenom Zagrepčaninu, koji je osim glavnoga grada posebno cijenio Tomislavgrad, počast odaje hrvatska Rijeka», piše u predgovoru Dean Slavić. Objavljena i moja recenzija Horvatićeva romana «Pravo na ljubav, pravo na smrt» - proširen i nešto bolje napisan tekst što sam ga svojedobno izgovorio na promociji, sjedeći pokraj živoga Dode. U prilogu za životopis piše Ivana Horvatić, pod godinom 1945. - «Po završetku rata otac D. Horvatića je presudom Vojnog suda Komande zagrebačkog vojnog područja osuđen zbog « djela rat.zloč. i nar.nep. na kaznu smrti streljanjem «, usprkos brojnim intervencijama partizanskih boraca, bivših optuženika, koje je u sudskim postupcima mahom oslobađao krivnje. Obitelj ostaje bez prihoda. Poslije Hrvatskoga proljeća ista stvar – Dodo zarađuje sastavljajući kipiće za božićne jaslice, dječju hranu dobiva preko Caritasa. Možete li si zamisliti kako bi tek sada bio proganjan? Možete.

Oko podneva odlazim u stožer predsjedničkoga kandidata dr. Miroslava Tuđmana. Ima moju punu potporu, pomagat ću koliko budem mogao. Njegov program potpisujem od prve do zadnje riječi, program (u međuvremenu posustale) hrvatske državne misli, program protiv sluganstva političke klateži, svijest o jedinstvu hrvatskoga nacionalnog korpusa i potrebi snažne političke uloge Hrvatske u viziji novoga uređenja BiH, s hrvatskim entiteom, naravno. No nema dr. M. Tuđmana u medijima, ili je slabo nazočan. Blokada. S druge strane Josipovića nisam vidio još samo u vremenskoj prognozi.

Srijeda, 28. listopada

Sjedam za računalo u čije sam tajne tek nedavno ušao, ali se ništa ne događa. Posve suprotno od onoga što se dogodilo Slavenu Barišiću. (Slučaj podmetnutog eksploziva u kompjuter akademika Barišića nikada nije razjašnjen, a policija i mediji više ga i ne spominju!). Nema struje. Zovem «Elektru», kažu da je kvar gadan.A toliko sam toga trebao napisati, recimo o knjizi Joze Vrkića koju je nedavno bio poslao – dragocjen dnevnik jednoga proljećara, s lucidnim, aforističnim poantama.

Srećom, vani je još toplo, čitam na sunčevoj svjetlosti. Izvješće State Departmenta spominje Thompsona i Vedranu Rudan. Informatori iz Hrvatske su poznati. Mesić nešto izjavljuje. Kad god vidim Mesića, sjetim se onih sedamdeset tisuća mladih ljudi na Thompsonovu megakoncertu – lijepi, pametni i pristojni , sve što Mesić nije.

Struja došla kasno navečer. Zovem Nevena, sina i redatelja, pitam je li poslao naše novo i još pristojno pismo Programskom vijeću HTV-a. Projekt dramske serije «Kolarovi» vuče se godinama, a netko vuče za nos programaše koji su ga svojedobno blagoslovili. Dotle Ravnateljstvo izjavljuje u intervjuima da im je (jedino) žao što nisu stvorili seriju trajne vrijednosti, kao «Gruntovčane», primjerice. A kako i bi, kad se ništa ne snima. Kaže Neven da je utvrđen datum zagrebačke premijere njegova filma «ˆˆovjek ispod stola», 8. prosinca. U Puli je ostao ispod stola, glede nagrada. Teško mu je palo jer je do tada odnosio pune ruke «Arena».

Četvrtak, 29. listopada

Jutarnja kava i novine: afere se množe. Umjesto slogana «Kupujte hrvatsko», sada važi «Hapsite hrvatsko». Rabim riječ iz prošlih vremena jer iz njih sve dolazi. Scenarij je očit: destrukcija preostalih stupova hrvatskoga gospodarstva. Prigotovljavanje za neprijateljsko ili nasmiješeno preuzimanje. Destabilizacija države preko udara na javna poduzeća ili ona s državnim udjelom. Nitko ne kaže da korupcije nema, ali je predstava pretjerala u opsegu i broju uloga – predstava za «Europu» kojoj još samo prsti vire iz korupcijske močvare. Veći dio afera proizvodi Pantovčak, gdje ljudi imaju iskustva. Mesić priča o štetama koje su nanesene državnom proračunu. A koliko je štete nanio svojedobnim lažnim svjedočenjem u Haagu, kada je de facto optužio Hrvatsku za agresiju na susjednu državu. Nije to samo politička šteta, ona ima i svoj gospodarski, financijski dio, i uz nešto napora mogla bi se izračunati, dostići milijarde eura. A što Rončević? On se samo zamjerio krivokletniku, kao Glavaš Sanaderu.

Zove me Luka iz Ljubljane, deželski Hrvat. Pita kako smo mogli dopustiti da Pahor ucjenjuje i prijeti usred Zagreba: ako ne potpišete, bit ćemo neprijatelji. Ima pravo (Luka). Usput upozorava da su Rusi dobili bazu na Dunavu, da Slovenci šuruju s Vukom Jeremićem preko leđa Hrvatske (točno, klasično), da Slovenci kupuju ratni brod, a kako nemaju mornara, uzet će ruske(smatram to humorom, ali crnim). Ono što jest razvidno: Rusi se u velikom stilu vraćaju na Balkan, preko Srbije i srbijanskog ogranka u Bosni. Dobra strana: Ameri će više pozornosti posvetiti BiH jer vide da je «Europa» nesposobna i pristrana kao i devedesetih. Nedavni propali mini-Dayton pokazao je Amerikancima da su izgubili vezu sa zbiljom. Unijom predsjeda Švedska, Karl Bildt intervenira da se Biljana Plavšić pusti iz zatvora, mrzi Hrvate iz dna duše, što bračne sveze pojačavaju. Turski ministar vanjskih poslova veli da je Sarajevo tursko. Točno, sada opet jest.

Petak, 30. listopada

Ostavljam auto na servisu. Kad je to, Bože moj, nakupio gotovo sto tisuća kilometara? Kada sam ja to, Bože moj, nakupio toliko godina? Ništa se ne može – izbace me na cestu, bez auta se osjećam izgubljenim kao kauboj bez konja. U tramvaju dašak starih zafrkancija. Tolika je gužva da čekači ne mogu ući. Onda se oglasi vozar: «Stisnite malo trbuhe. Ovo vam je prilika za zbližavanje.»

Nekada davno tražio sam knjige u antikvarnicama. Sada tražim antikvarnice. Uglavnom su nestale. U knjižari naletim na zaprešićko izdanje pjesama (i drama) bana Josipa Jelačića. Bio je solidan pjesnik i solidan dramski pisac, ali je knjiga skupa. Sve su knjige drsko skupe, a ljudi nemaju novaca ni za ribice kod Mimice. Šećer pada, jedem kolač kod Vinceka. Prisjećam se kako je komunistička klatež uništila zagrebačke slastičarnice, pa su dva naraštaja jela masne baklave kod Šiptara. Na Dolcu sretnem slikara, motociklista, pravaša i ribiča Mateša. Svi ribiči završe isto – kupuju u ribarnici na Dolcu. Pijemo kavu. Kažem mu da čuvaju Ružu Tomašić kao kap vode na dlanu, a on veli brozovski: «Kao zjenicu oka». Glede budućeg predsjednika slaže se da samo dr. Miroslav Tuđman ulijeva povjerenje. Slikar Antun Mateš ima sliku koja mu ne da spavati, odnosno dvije. Na prvoj Gotovina u zatvoru, na drugoj se Rade Šerbedžija vozi Brijunima u istom onom ekološkom vozilu u kojemu je Tito vozio ljudoždera Idi Amina.

Slike mu ne idu iz glave. Inače ima nekoliko antologijskih slika maglovitoga Zagreba. Tomislava je slikao pod zračnim uzbunama. Uto mi sine da ove godine Satnija hrvatskih umjetnika nije imala zbor, a treba se dogovoriti o dostojnoj dvadesetoj obljetnici, koja nije daleko. Sva sreća da smo Hrvoje Šercar i ja svojedobno na brzinu složili monografiju, a Dalibor Jelavić skrojio video-zapis o nama u ratu. Da se ipak vidi tko je gdje bio kad je grmjelo.

Subota ,31. listopada

Subotom su novine i inače punašne, danas pogotovo – svi su tiskali dvobroje. I dalje oko ustavnih promjena : manjine bi htjele dvostruko pravo glasa (Srbi trostruko). Hvatam se Sudlandovog «Južnoslavenskog pitanja» u želji da nekako pomognem manjinama, da nađem povijesni presedan. I doista: kada su Hrvati 1860. bili opet navrli da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom i Slavonijom, car Franjo Josip je naoko pristao i odredio da dalmatinski sabor bira zastupnike koji će pregovarati s hrvatsko-slavonskim saborom. Eto kako su birani zastupnici: 15.000 Talijana biralo je 28 zastupnika, a 400.000 Hrvata samo 15 zastupnika. Pa o «utjelovljenju Dalmacije» nije u tom trenutku moglo biti ni riječi.

Fran crta kod Tanaya, onda jedemo štrukle u blještavo bijeloj Gradskoj kavani, posve drukčijoj (i ponešto pretencioznoj) nego što je bila u doba kada su se ondje skupljali ostatci ostataka hrvatske oporbe sedamdesetih i osamdesetih. Ali što je s kavanom «Korzo», što je s «Medulićem» koji toliko nedostaje prostoru oko Britanskoga trga? I što će nam Britanski trg? ˆˆime su nas toliko zadužili?

Zatim na Mirogoj, autobusom s Kaptola. Nema gužve, ne će je biti ni u nedjelju, na Sisvete. Stanovnici Zagreba otišli su na zavičajna groblja diljem Hrvatske i Hercegbosne. Još malo pa će od «pravih Zagrepčana» ostati samo groblja. Palimo svijeće na obiteljskim grobovima i na grobu prvog hrvatskog predsjednika, prolazimo arkadama. Na pločama iza Radićeve biste može se pratiti kako su Gavelle od ćiriličnih Gavela postajali latinični Gavelle. Navečer glumac «Gavelle» i šef «Histriona» Zlatko Vitez ima «repriznu premijeru» dobro odabranog oproštajnog komada. «Garderobijer». Vitez je sjajan, ali zašto odlazi? Sudbina glumca u komadu podsjeća na Tita Strozzija i njegovu smrt poslije jubileja, ali i na Molierea. Držim da je glumac doživotno zanimanje.

Nedjelja, 1. studenoga

Ima li koji narod ljepša imena za mjesece u godini, narodna imena? Nema, koliko znam. Ima li koje ljepše groblje od Mirogoja? Nema koliko znam. I dalje desetak tisuća svijeća pod velikim križem, za one desetke i stotine tisuća kojima se ne zna grob. A za mnoge se ne zna zbog pasivnosti hrvatske političke menažerije – namjerne pasivnosti da bi se i dalje infantilno prikrivale čudovišne dimenzije komunističkih zločina. Slovenci su ispred nas i pozivaju nas, slovenski vrh je u Hudoj Jami, a neki dan je Jože Dežman, predsjednik slovenske komisije za istraživanje grobišta bio u Zagrebu i predstavio «Poročilo».

Navečer sisvetski Dnevnik i izjave o priopćenju hrvatskih biskupa, koji poručuju političarima da se ne igraju hrvatskim teritorijem. Crkva znade što je vjera, a zna i što je država. Sadašnja «elita» ne zna ni jedno ni drugo. U sitne sate dolazi Branimir, još jedan od mojih sinova. Srdit je na stari kadar u gospodarstvu, veli da je krajnje vrijeme za smjenu naraštaja. Prilično točno.

Hrvoje Hitrec
Hrvatsko slovo