U sumornoj zemlji (crtice iz kulture)

1. Glazbeni život u Hrvatskoj cvate, nema sumnje. Nešto u zabavnoj glazbi ipak i očito nedostaje – stanoviti pjevač J. Štulić. Kada su svi već zaboravili na nj, a novi naraštaj nikada nije ni čuo za Štulića, jugoslavenski mediji u Hrvatskoj napravili su cijeli projekt kako pjevača povratiti u Zagreb. Zašto baš Štulića? Jer su mediji poskočili od radosti nakon Štulićevih izjava zašto se ne vraća iz niske zemlje. Te su izjave isprva bile maglovite, ali se bit već mogla razumjeti. Zaredao je niz napisa o Štuliću, proglašen je maltene legendom, zvali su ga u zagrebačku Arenu itd. Onda je Štulić vrlo jasno izjavio da ne želi doći u okupiranu zemlju. I što se onda dogodilo? Odlazeći Mesić nudi mu hrvatsku putovnicu i hrvatsku dobrodošlicu. Pa ako se slaže sa Štulićem, znači da se Mesić smatra predsjednikom okupirane zemlje, da dakle drži kako je valjda Hrvatska vojska okupirala Hrvatsku, ili još preciznije – da su Hrvati okupirali Hrvatsku.

2. Ne mogu se ne sjetiti (a kako bih mogao zaboraviti) da se glazbenik Jurica Pađen sa cijelom svojom grupom («Aerodrom») sredinom listopada 1991. priključio Satniji hrvatskih umjetnika i na svoj način sudjelovao u stvaranju Hrvatske vojske. Istinski umjetnik i istinska legenda, Pađen je dakle (po Štuliću i Mesiću) sudjelovao u okupatorskoj vojsci. Ma neka Štulić izradi Mesiću nizozemsku putovnicu, pa će svi biti zadovoljni.

3. Alka Vujica se kandidirala za predsjednicu Republike Hrvatske, pa su sada dvije žene u utrci. Pohvalno. Za razliku od anacionalne liberalne internacionalistkinje Vesne Pusić koja nema ama baš nikakve šanse, Alka Vujica je u nastupnoj izjavi izrekla nekoliko zrelih misli o umornoj Hrvatskoj. I sumornoj, dodao bih. U svakom slučaju, izbori za predsjednika (predsjednicu) postaju vrlo glazbeni, to više što i Josipović udara po klaviru, i to mlako. Ako slučajno pobijedi na izborima, imat ćemo prvoga predsjednika mlake glazbe.

4. Navodni kazališni kritičar Tomislav Čadež napisao je nedavno otrovno plitke rečenice o kazališnom umjetniku Zlatku Vitezu. Rečenice nedostojne hrvatskoga novinarstva, nedostojne hrvatske kulture. Čadež, koji u kazališnom životu može biti jedino garderobijer, jedan je od onih koje je protuhrvatski tisak nametnuo publici kao arbitra, na zgražanje te iste publike i hrvatskih kazalištaraca. Nisam pratio razvoj toga lika, ali su me podsjetili da se radi o lažovu koji je karijeru započeo u «Nacionalu», u vrijeme kada je iz poznatih središta moći došao signal za harangu protiv «nacionalno obojenih umjetnika». Čadež je i danas na istom poslu.

5. Lana Hudeček i Milica Mihaljević objavile su knjigu «Jezik medija, publicistički funkcionalni stil». Napisale su i što je (u pisanju ) stilski nepoželjno, pa se neoprezno založile i za kroatizme (iznimka, dojam, upozoriti, nepromišljen…) I tko ih je napao? «Vijenac», dvotjednik Matice hrvatske, sa zaključkom da «knjiga nije ispunila očekivanja». A to govori i o tome kakva su očekivanja «Vijenca» pod novim glavnim urednikom i u što se želi pretvoriti «Vijenac». Odnosno, da ne budem prerano nepravedan prema mladom čovjeku koji je upao u kašu, riječ je o očekivanjima Vlaha Bogišića. Pa, dragi matičari, ako je najuren čovjek koji je neoprezno izjavljivao da «misli hrvatski», te ako je novi smjer «Vijenca» već sada prepoznatljiv, razmislite dobro o sljedećim izborima u Matici. Ako je klateži uspjelo pacificirati Društvo hrvatskih književnika, s Maticom se to jednostavno ne smije dogoditi.

6. Još o Matici hrvatskoj. Ako sam dobro pratio, u prevratu oko «Vijenca» rečeno je da se list ne bi trebao baviti politikom, nego analizirati kako politika utječe na kulturu. Ako sam, kažem dobro razumio, znači da se radi o idiotskoj ideji. Ako se bavite kulturom, bavite se kulturnom politikom, a onda ste već s obje noge u «čistoj» politici, što se ne može izbjeći ni da se hoće. Osim toga, je li bavljenje politikom suprotno tradiciji Matice? Je li Matica hrvatska bila u jednom razdoblju čak i snažna oporbena stranka? Jesu li matičari završavali na robiji? Pa tko ima pravo reći im danas, u samostalnoj, demokratskoj hrvatskoj državi da se ne smiju baviti politikom?

7. Pišući uvodno o kazališnoj kritici, zaboravio sam spomenuti obratan slučaj od lažova Čadeža. Naime, godinama i godinama pisao je kazališne kritike za dnevni list pošten i stamen kritičar Želimir Ciglar. Vrstan poznavatelj kazališta, umjeren i dobrohotan, nešto oštriji samo kada se radilo o prvorazrednom teatarskom smeću. I onda je odjednom taj kritičar nestao. Doslovce nestao. Ne samo sa stranica dnevnoga lista, nego je bio prisiljen otići čak do Makedonije, gdje je sada, čujem, lektor hrvatskoga jezika. Kao da imamo višak dobrih kazališnih kritičara, pa možemo sebi dopuštati gubitak.

8. Kada je Brozović bio živ, strjelice protuhrvatske klateži perene su bile na toga jezikoslovca i političara, pa je i u grob otpraćen uz salve insinuacija istih likova. Uz njega, vječna meta bio je Stjepan Babić, i ostao metom jer je živ i uglavnom zdrav. Ne puši ( Brozović je pušio prekomjerno), ne pije (osim čašu vina uz svečaniji ručak). Pa ipak je jedan iz družbe fukara insinuirao da Babić pije, da je dakle pijanac, valjda i alkoholičar. Te su spremni urednici stavili taj podatak i u naslov. Eto tako se danas piše o hrvatskoj kulturi, o hrvatskim zaslužnicima – žuto, prljavo i bijedno. U teoriji se to naziva medijskim diskurzom. Kad nemaš argumenata i kad argumentima ne možeš protiv znanstvenika, idi na osobu, pa makar i uz masne laži. Novine od toga žive, kažu mi. Novine će od toga umrijeti, kažem im.

9. Na svršetku još jednom oko «Garderobijera» s kojim je Zlatko Vitez proslavio 40. obljetnicu umjetničkoga djelovanja. Pojavila se u toj predstavi glumica za koju će se još podosta čuti. Zove se Tara Rosandić. Tek je na početku, ali ima šarma i talenta . S lakoćom prelazi rampu, rekao bih, ne prelijepa ali čarobno ženstvena.

Hrvoje Hitrec