Što i kako s Ustavom? (I još o koječemu...)

1. U stabilnim zemljama s dugom demokratskom tradicijom, Ustav je kao spomenik u kamenu. Nije krpa, pa da se može prati i derati, nije papir po kojemu se može drljati, nije erotsko pomagalo za zadovoljavanje frustriranih političara, nije vlasništvo jedne stranke ili sredstvo za političko trgovanje između dviju ili više stranaka. Ustav je vlasništvo naroda, kojemu po tom istom Ustavu pripada vlast – čak i u Hrvatskoj.

2. Zašto se (opet) mijenja hrvatski Ustav? Ako je zbog Europske unije, Ustav i ne treba mijenjati. Postoji članak 141 važećeg Ustava koji predviđa udruživanje u saveze s drugim državama (i razdruživanje), a zabranjuje jedino udruživanje RH u savez koji bi mogao dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. Drugo je pitanje, naravno, je li nam bilo kakav savez uopće potreban, pa i europski, ako nema jamstava da se radi o savezu ravnopravnih nacionalnih država, i da EU ne će postati naddržavom i sredstvom discipliniranja i iscrpljivanja malih naroda. A nema jamstava.

3. U spomenutom članku 141., četvrti pasus, krije se zec. Odredba je krajnje neprecizna. Citiram ju:»Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.» Zašto je (tekstološki) upitna? Ispuštena je ključna riječ («savez»), pa ako tjeramo mak na konac ispada da građani na referendumu odlučuju o udruživanju Republike Hrvatske, koja je odavno udružena - kada je od trojedne kraljevine postala jednom, itd. Ne želim biti sitničav, ali što jest – jest, kada se piše Ustav, treba paziti na svaki zarez.

4. No i nije riječ o spomenutoj nepreciznosti, nego je zec u ismijavanju demokracije. Ta ustavna odredba želi se promijeniti kako bi se narugalo istom tom Ustavu koji kaže da vlast proizlazi iz naroda. A predloženom promjenom ( da glasuje većina izašlih na referendum, a ne većina građana u državi) želi se da što manje toga istoga naroda odlučuje hoćemo li ili ne u EU.

5. Tek sada vidim da neprecizna odredba koju sam citirao ima dodatnu kvaku, koja otvara Pandorinu kutiju, to jest otvara vrata onima koji bi htjeli izbaciti iz glasovanja i dio hrvatskoga naroda koji živi u BiH i hrvatsko iseljeništvo. Naime, odredba kaže «većinom ukupnoga broja birača u d r ž a v i , a ne kaže «većinom ukupnoga broja hrvatskih državljana». I eto ponešto čvrste točke za koju se mogu uhvatiti politički razbojnici koji žele hrvatskim građanima koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj – oteti njihova prava.

6. Ako je već navrla mijenjati Ustav, politička klatež je mogla odmah na početku reći da će se stvar rješavati amandmanskim putem – jer je to na početku i bilo moguće. No kako je dalje išlo, a ide i još dalje, klatež se očekivano zaplela u «ekstenzivne» želje i podmetanja, pa se došlo i do Izvorišnih osnova. Eh, sada je već teže ići amandmanskim putem.

7. Isprva su u Izvorišne osnove (uz postojeće Čehe, Mađare, Slovake, Srbe, Talijane, Židove, Nijemce, Austrijance, Ukrajince i Rusine  trebali ući samo Slovenci i Bošnjaci, kako je rečeno. Onda su pridodani i Romi. Zatim se vidjelo da ima još manjina koje bi trebale ući (kad je bal, nek je bal), pa se predlaže da uđu svi – 22 manjine. Kako će biti poredane, abecednim redom ili drukčije? U svakom slučaju na svečanom proglašenju izmijenjenog Ustava, treba odjenuti Šeksa u odoru dubrovačkoga kneza, te da viče: «Neka uđu!»

8. Kad smo već kod izvora i manjina, ja se posebno zalažem za dvije. (Ako uđu sve obećane manjine, odustaje se od one tople i teško odredljive sintagme «autohtone manjine», pa mogu predložiti što hoću.) Te dvije su Bugari i Kinezi. Da razjasnim: bez Bugara i njihovih povrtnjaka, Zagrepčani – i ne samo oni – jeli bi i danas samo krumpir-salatu i smrdjeli po luku. Bugari su im donijeli nutricionistički preporod. Osim toga, oni su naša slavenska braća, s tom prednošću da ne graničimo s njihovom državom. Glede Kineza koji doduše nisu Slaveni, ali su isto tako donijeli suvremeni nutricionistički preporod i jeftine krpice, ja insistiram da uđu. Ako prokleti rasisti budu protiv, krenut ću u Strassbourg.

9. Očekujem i nove ekstenzije u ostalim poglavljima Ustava. Ukratko: sve što normalne zemlje rješavaju zakonima, zakonskim i podzakonskim aktima, neka uđe u odredbe izmijenjenoga hrvatskog Ustava, da cirkus bude potpun.

10. Vraćam se na manjine, samo na trenutak. Ne mogu bez njih. Naime, pogledao sam u međuvremenu neke suvremene Ustave, pa čak i neke Ustave država koje su «nastale nakon raspada Jugoslavije» i ne vidim u svima neke manjine, pa čak ni jednu jedinu. Mnogi dakle misle da bi i u hrvatski Ustav trebalo zapisati da je RH nacionalna država hrvatskoga naroda i svih drugih koji su njezini državljani, a kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti.

11. U rukama mi je sadašnji, pročišćeni tekst Ustava RH, dakle još važeći. Neuglednu knjižicu uredio je pročišćivač Mate Arlović, a pojavila se 2005. Arlović je napisao i predgovor sa zanimljivim fussnotama. U jednoj kaže da se «za ukidanje Županijskoga doma osobito zalagala ekspertna skupina koju je vodio prof. dr. V. Mratović, a koju je osnovao predsjednik RH.» Za Mratovića nikad čuo (za Vratovića jesam), ali je iz fussnote drsko razvidno kako se početkom stoljeća mijenjao Ustav po Mesićevu nalogu. Pa kad smo sada (na žalost) opet pred promjenama Ustava, treba snažno potegnuti pitanje povrtaka Županijskoga doma u Hrvatski državni sabor. Samo tako će hrvatske «regije» biti dobro zastupljene i ne će se (ili će se teško) ponoviti Sanaderov barbarski odnos prema Slavoniji, recimo.

12. Država koja drži do sebe, ne izručuje svoje građane ni drugoj državi ni međunarodnom sudu. Država je dužna štititi svoje građane, jer zato i postoji. Ako su što zgriješili, njezina je dužnost da ih dovede pred nacionalni sud. Država koja tako ne postupa, neizravno (zapravo i izravno) priznaje da je krpa i da ne vjeruje vlastitom pravosuđu. Pa kad već radimo cirkus od Ustava, neka uđe i odredba: «Hrvatski građani mogu se izručiti svakome tko to traži. Nisu potrebne indicije, samo biljeg od 15 kuna.

13. Nešto iz povijesti. Bio sam «na vlasti» u onom vremenu kada je na stol došao prvi nacrt božićnoga Ustava. Franjo Tuđman na čelu stola, nas dvadesetak za dugim stolom. Tuđman je čitao redak po redak, a mi smo stavljali primjedbe. U tom se nacrtu spominjalo Kraljevstvo Hrvata uspostavljeno u X. stoljeću, s granicama od Drave do Jadranskoga mora. Tražio sam da se ta rečenica u preambuli mijenja, te da glasi «od Mure i Drave do Jadranskoga mora». Osim toga, sitničav kakav jesam, pitao sam je li uopće precizno reći «do Jadranskoga mora», jer bi se moglo protumačiti da mare nije nostrum. Stvari su se zaplele, pa u konačnom tekstu nije bilo srednjovjekovnih granica. Šteta. Treba ih vratiti u Ustav.

14. Važeće (još) Izvorišne osnove pomalo su zastarjele jer ne obuhvaćaju zadnje desetljeće. Zadnja godina koja se spominje jest 1995. kao godina pobjede u Domovinskom ratu. Zato predlažem da uđe još ova rečenica: «Početkom 21. stoljeća politički patuljci koji su se nazvali elitom, učinili su ogroman napor da Hrvatska postane što manje samostalnom, što manje nezavisnom i što manje demokratskom.»

Hrvoje Hitrec