Pogovor knjizi «Kraj vremena veleizdajnika?»

Značajan dio knjige «Kraj vremena veleizdajnika?» autora Josipa Pečarića i Mate Kovačevića zauzimaju stranice o dr. Miroslavu Tuđmanu, kandidatu za dužnost predsjednika Republike Hrvatske. Predstavljanje dr. Tuđmana i njegovih ideja u ovom obliku svakako je dobrodošla zamisao iz više razloga. Očita je, naime, medijska blokada njegovih predizbornih nastupa, ignoriranje njegove nazočnosti događajima, prešućivanje i izostanak imena dr. Miroslava Tuđmana u anketama koje na upitan način ravnaju raspoloženjem birača, kao što je očito favoriziranje nekolicine predsjedničkih kandidata, osobito onih s ljevice.

Uz to, u ovo vrijeme medijskoga žutila i lova na senzacije, skromna i vanjskim efektima nesklona osoba dr. Tuđmana nije dobra građa za naslove koji bi privukli publiku. Nije se obogatio ni devedesetih godina ni poslije, privatni život i obitelj drži dalje od javne scene i radoznalaca. Ne daje populističke izjave, ne vrijeđa novinare, niti izaziva skandale. Tako se ponašao i u doba dr. Franje Tuđmana, svoga oca, rijetko se pojavljujući u javnosti i zbog prirode posla što ga je obavljao kao ravnatelj Hrvatske izvještajne agencije.

Zato je većini građana dr. Miroslav Tuđman zagonetan kandidat za predsjednika države. Mnogi, štoviše, zlurado govore da koristi slavu prezimena, a oni opaki da bi dolazak M. Tuđmana na Pantovčak bio nespojiv s demokratskom praksom, premda znaju da sličnih slučajeva ima i u demokratskim zemljama, primjerice u Sjedinjenim Američkih Državama.

Istina je ovo: dr. Miroslav Tuđman je samostalan, ozbiljan političar koji ima čvrsta stajališta o svim pitanjima naše suvremenosti i odlučan je ta stajališta braniti jer su u interesu Hrvatske i hrvatskoga naroda. Njegovo djelovanje dokaz je da još ima političkih osoba u Hrvatskoj koje osjećaju osobnu odgovornost za nacionalnu sudbinu.

Hrvatska u ovom trenutku povijesti treba dr. Miroslava Tuđmana. Predstojeći izbori za predsjednika države, naime, nisu rutinski izbori gdje se odlučuje između nešto boljih i nešto lošijih programa, niti su vremena tako ležerna da se može glasovati na temelju površne impresije o osobi. Ovi izbori imaju mnogo veću važnost jer mogu značiti početak novoga puta i doista jamčiti trajni život one vječne Hrvatske o kojoj je govorio dr. Franjo Tuđman. U suprotnom, nastavit će se nova hrvatska tragedija, koja traje od početka 21. stoljeća.

Političar i znanstvenik, redoviti profesor informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. Miroslav Tuđman ima zanimljivu i respektabilnu karijeru . Njegovo javno djelovanje seže u svima nama nezaboravne godine Hrvatskoga proljeća, kada se prvi put nakon krvave 1945. probudio i uzdignuo hrvatski duh i hrvatski barjak. U nadonosnom svršetku šezdesetih godina Miroslav Tuđman je uređivao «Studentski list» , a 1971. godine glavni je urednik časopisa «Pitanja». Taj je časopis bio, recimo tako, seriozniji pandan «Hrvatskome listu», ali ništa manje rezolutan u pitanjima hrvatskih interesa. Bio je jedan od publicističkih stupova Proljeća. To razdoblje punoga angažmana M. Tuđmana mlađoj je publici potpuno nepoznato, a kako i suvremenici brzo zaboravljaju – ja ih eto podsjećam, ne samo jer sam veteran borbe protiv zaborava, nego i da naglasim (i upoznam ignorante) kako se Miroslav Tuđman nije pojavio na javnoj sceni u kombinaciji nepotizma i karijerizma nakon što mu je otac postao predsjednikom države, nego je već u mladosti snažno i zapaženo djelovao na buđenju svijesti o potrebi rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja.

Taj i takav M. Tuđman morao je, naravno, nestati s javne scene nakon sloma Hrvatskoga proljeća.. Nije bio osuđen na robiju kao njegov otac, ali je proživljavao i on teške dane, proskribiran i bagateliziran poput mnogih tadanjih mladih i starijih intelektualaca, u vrijeme kada su se u Hrvatskoj na vlast vratili likovi iz komunističke ropotarnice, uključujući komesare iz doba genocida nad hrvatskim narodom. Bavio se nestalnim i slabo plaćenim poslovima u području tek stasale informacijske znanosti, sve dok se napokon nije zaposlio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – no bilo je to već svršetkom osamdesetih godina, kada se jugokomunistički sustav počeo urušavati. Osnovao je Zavod za informacijske studije, ali će vrlo brzo će doći vrijeme kada će njegova informacijska znanja biti potrebna u posve drugim, ratnim okolnostima.

Uoči sloma komunizma, a nakon dopuštenja režima da se mogu osnivati stranke, Miroslav Tuđman je djelovao nezavisno od svoga oca, tražeći u jednom kratkom trenutku moguću suvremenu vezu sa klasičnom socijaldemokracijom, nezagađenom komunističkim uplivom i protuhrvatskim tendencijama, ali se ta potraga ukazala nemogućom. Kada je proglašena samostalna Republika Hrvatska i kada je gotovo istodobno pokrenuta unutarnja i vanjska agresija na mladu državu, Miroslav Tuđman navlači odoru i l. lipnja l99l. postaje hrvatskim braniteljem. Hrvatske vojske još nema, Zbor narodne garde je njezin nukleus. No užurbanim danonoćnim radom mnogih stotina i tisuća, među kojima je i M. Tuđman, stvara se u tim epskim vremenima hrvatska vojska, koja će u sljedećim godinama izrasti u snagu sposobnu ne samo oduprijeti se neprijatelju, nego ga napokon i pobijediti. Ako se pozorno analiziraju velike akcije Hrvatske vojske sve do 1995. i «Oluje», pa zatim i napredovanje prema Bihaću i dalje na sjever, do dodira s tada već savezničkom muslimanskom vojskom – u svim tim zapamćenim ratnim događajima naći će se i ime Miroslava Tuđmana, koji je u međuvremenu napredovao do visokoga čina zasluženog ne u kancelariji nego na poprištu događaja.

Kao što je bilo prirodno da čovjek snažnoga hrvatskog osjećaja postane braniteljem, tako je bilo logično i da njegova stručna znanja budu uporabljena na najbolji mogući način već u ratu, ali i u poratnim godinama koje su i dalje zahtijevale najveću pozornost (informaciju) jer sve do mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja nije bilo opuštanja. Premda je i tada bilo primjedaba o nepotizmu, posebno iz bojnih redova onih koji su rat proveli u kavanama, dr. Miroslav Tuđman je postavljen na položaj ravnatelja Hrvatske izvještajne agencije koja je ( ne kaže sam on, kažu činjenice) doista važan dio priče o borbi hrvatskoga naroda za samostalnost, slobodu i nezavisnost. Imati dragocjenu informaciju, znati ju analizirati, znati ju predočiti – znači ponekad spasiti stotine i stotine života. Proslijediti informaciju politici (političaru, državniku) koji na temelju nje treba procijeniti i donijeti odluku – znači odgovornost s kojom se treba znati nositi.

U tom razdoblju otac i sin Tuđman postaju istinskim partnerima.

Prirodom posla, dr. Miroslav Tuđman susreće se s obavještajnom kremom, zapadnom i istočnom, sastaje se s političarima i državnicima (potonji su na žalost rijetki u tim vremenima, što osjeća i Hrvatska), kreće se u svijetu isprepletenih političkih i špijunskih likova, koji navodno imaju velika iskustva, ali je njihovo poznavanje stvari u jugoistočnoj Europi vrlo skromno, štoviše, kako kaže sam M. Tuđman, «njima je realnost bila nedokučiva».

Istom onom brzinom i naporom kako je stvarana Hrvatska vojska, razvija se Hrvatska izvještajna agencija pod vodstvom M. Tuđmana, koji se nije htio osloniti na «profesionalce» iz nekih drugih vremena, nego je uzeo mahom sudionike Domovinskoga rata, dragovoljce, rodoljube, domoljube i ratnike. Naravno da su bili bačeni u nepoznato, ali su vrlo brzo svladali vještine potrebne za posao i vrlo spretno, se kretali u toj njima i te kako poznatoj i spoznatoj «nedokučivoj realnosti», što im je davalo prednost pred uvijek zbunjenim strancima.

Da je osoba sa čvrstim stajalištima, dr. Miroslav Tuđman dokazao je i kada nije nestao s javne scene nakon biološkoga nestanka prvoga hrvatskog predsjednika. Zgrožen potezima tzv.

«trećejanuarske Vlade», a isto tako i nedostojnoga čovjeka koji je na mjestu predsjednika naslijedio njegova oca, dr. Miroslav Tuđman se upustio u bitku tekstovima i informacijama, braneći ne samo čast svoga oca, nego i čast hrvatskih branitelja, Domovinskoga rata i temeljnih vrijednosti na kojima je nastala suverena, demokratska Hrvatska. Uz rijetke intelektualce koji su također spoznali da je tzv. detuđmanizacija zapravo udar na sve hrvatsko, da je rashrvaćivanje (dekroatizacija) i da cijela ta haranga ima mračne i nimalo bezopasne ciljeve, M. Tuđman je u nizu knjiga i članaka razotkrivao načine toga specijalnog rata protiv naše domovine, znanstveno potkovan, dobro obaviješten i točan u zaključcima. Ni jedan od većih igrača u protuhrvatskoj harangi nije ostao izvan njegova vidokruga, uključujući (osobito) S. Mesića i njegovo sramotno svjedočenje u Haagu - Mesićev slučaj elaborirao je Tuđman jr. u knjizi «Vrijeme krivokletnika». Analizirao je lucidno i bez krzmanja metode rada političkoga suda u Haagu , kao i držanje službene vlasti i u doba Račana i u doba Sanadera – držanje koje negira državu, koje ju pretvara u koloniju koja prima zapovjedi iz središta moći izvan zemlje, državu koja ne štiti svoje građane, državu koja izručuje pravnim i političkim vandalima one sjajne ljude koji su istu tu državu stvorili i obranili.

Te dvije vlasti su u zadnjih skoro devet godina dovele Hrvatsku tu gdje je sada – do moralne, gospodarske, opće krize. Stvari ne mogu ostati kao što su bile, nikakav novi Mesić ne smije nam se više dogoditi, nikakav novi Račan niti novi Sanader. Uzalud će dizati glas domoljubni intelektualci, uzalud se buniti radnici, ako na položaj predsjednika države opet dođe osoba anacionalnoga formata, ispiljena u retorti nedemokratskih zabluda. Uzalud će biti bunt hrvatskih domoljuba, ako izvršna vlast opet bude «tacntreger» u kazališnim predstavama velikih sila, i to onih nesklonih Hrvatskoj, uzalud će biti vapaji poštenih poduzetnika ako ne bude vizije gospodarskoga razvitka.

Po redoslijedu su prvi predsjednički izbori i svi koji žele dobro Hrvatskoj trebaju se punom pozornošću posvetiti tom događaju . Ukoliko izaberemo pravu osobu, učinit ćemo prvi korak prema dobrom općem ishodu.

Miroslav Tuđman još nije, dok pišem ove retke, u potpunosti izložio svoj program. No, ako se čitaju njegove knjige i napisi, ako se prate njegovi intervjui, program je više-manje poznat.

Jedina sila na koju se želi osloniti M. Tuđman jest - Hrvatska. Da je to moguće, već smo dokazali devedesetih prošloga stoljeća, kada smo se oslonili na sebe i uspjeli. Odluke se moraju opet donositi u Zagrebu, a ne u Bruxellesu ili Haagu – poručuje Tuđman. Treba se vratiti temeljima postavljenima u doba stvaranja i obrane domovine, jer oni su baština koju novi naraštaju trebaju cijeniti, treba se vratiti kršćanskim vrijednostima koje su u zlosretnoj menopauzi hrvatske političke elite relativizirale do neprepoznatljivosti. Europsku unije treba shvatiti kao sredstvo a ne cilj, biti dobar susjed svima, ali se odlučno suprotstaviti bilo kakvom obliku zapadnobalkanskoga političkog i državnog saveza, treba nastojati na stabilnosti sada nefunkcionalne Bosne i Hercegovine i na takvom njezinom unutarnjem uređenju koje će zajamčiti stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH, što podrazumijeva i vlastiti teritorij (entitet). Treba osnažiti svijest o jedinstvu hrvatskoga narodnog korpusa u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, osigurati u međudržavnim ugovorima sva prava hrvatskim manjinama u drugim zemljama, osobito u Vojvodini, kako bi ta prava bila jednaka onima što ih manjine uživaju u Hrvatskoj. Treba uspostaviti minirani most prema hrvatskom iseljeništvu koje, kako kaže M. Tuđman, premda nastalo iz nevolje, danas u vrijeme globalizacije predstavlja dragocjenu vezu sa svijetom.

A glede aktualne gospodarske krize, koja djelomično i jest globalna, M. Tuđman smatra da je nastala ipak (gotovo isključivo)nesposobnim vođenjem države, a ne neradom njezina pučanstva, koje je čestito i radišno, ali trpi posljedice lošega upravljanja i korupcije, koju treba energično odstraniti.

Ukratko, M. Tuđman želi vratiti kontinuitet državotvorne politike i biti oslonac hrvatskim građanima, poštujući njihove nacionalne osjećaje kojih je i sam dionikom, poštujući ih kao osobe, poštujući njihova prava i stvarajući zajedno s njima onu sigurnu, stabilnu i doista suverenu državu koja će biti okvir hrvatskoga društvenoga života i hrvatske kulture.

Hrvoje Hitrec