Nepomirljive ideologije

Predsjednik HR na odlasku i dalje proizvodi izjave, originalne ili po naputku svojih savjetnika, o čijoj je provenijenciji sve poznato. Tako reče neki dan da su ideologije nepomirljive, što je otprilike točno. No o kojim to nepomirljivim ideologijama govori, ne kaže uvijek izrijekom, ali se podrazumijeva. Očito je da Mesić i njegovi savjetnici, izgubljeni u vremenu, i dalje žive u prošlosti, te žele reći: naša, komunistička ideologija nepomirljiva je s vašom, fašističkom i nacističkom ideologijom.

Čak i u tom razmišljanju koje uopće nema temelja u hrvatskoj modernoj zbilji, postojao bi jedan bitni nesporazum. Naime, komunistička i fašistička ideologija su i te kako pomirljive jer obje imaju u temeljima nasilje i nečovječnost, obje su totalitarne ideologije, te ako se skinu crvene i crne krpe – ispod njih su iste zablude, ista nesreća i isto zlo.

S kojom je to onda ideologijom Mesićeva klika u nepomirljivom odnosu? Ta je ideologija demokratski svjetonazor, koji je l990. razrušio komunistički sustav, i s tim je svjetonazorom predsjednik na odlasku u trajnom sukobu, premda je i sam naoko sudjelovao u rušenju toga sistema, kao što je sudjelovao i u rušenju Jugoslavije ( «rušenje» je i u naslovu prvoga izdanja njegove knjige). Pokazalo se da su njegove prave namjere drukčije i zato je ubrzo ušao u sukob s dr. Franjom Tuđmanom i hrvatskim domoljubima. Mesić je očito imao svoju viziji ili svoju zadaću – viziju Hrvatske koja ne će biti komunistička po formi, ali će ostati takva po svome sadržaju, koja će (kad se već mora ) biti država, ali ne će faktički biti samostalnom, koja će zazirati od vlastite državotvorne politike i koju se s vremenom može toliko oslabiti da pristane i na onu konačnu ucjenu – gubitak suverenosti u novom zapadnobalkanskom (jugoslavenskom) državnom savezu.

Od 2000. mogao se posvetiti toj zadaći, uz pomoć kadra koji mu se odmah stavio na raspolaganje, uz pomoć isprva Račana, a zatim Sanadera s kojim je na kraju srdačno surađivao, te uz pomoć pretežitoga dijela medija koji su u međuvremenu bili pokrenuti s istim zadatkom. Što mu je moglo smetati na tom putu? Dvije najjače institucije – Hrvatska vojska i Crkva. Hrvatsku vojsku je oslabio do neprepoznatljivosti, svjedočenjem u Haagu otvorio je put uhićenju hrvatskih zapovjednika u Domovinskom ratu (koje je već prije toga umirovio u najboljim godinama), a ako je što ostalo izvan pozornosti Haaga – smislilo se kako ih optužiti pred «hrvatskim « sudovima i otjerati u zatvor. Materijalne činjenice nisu bile važne, kao ni u doba kada je Udba podastirala «dokaze» komunističkim sudovima.

Crkvu u Hrvata nije mogao poslati ni u Haag ni drugdje, ali je slao javnosti suptilne poruke da se Crkva ima držati samo sakristije, kao i u doba komunizma. Bliski njegov rat protiv križa dočekan je s podsmijehom, kao zadnji pokušaj potpuno izgubljenoga čovjeka. No, lakše je išlo s, recimo, razaranjem hrvatskih službi sigurnosti, lakše je išlo s nametanjem diplomata koji će vani raditi na domaćoj zadaći, lakše je išlo s hrvatskim intelektualcima koji na žalost nisu unisono (kao što jesu oni okupljeni oko Hrvatskoga kulturnog vijeća) pružili otpor i razjašnjavali štetne postupke udbaškoga Pantovčaka, te krajnje ciljeve.

Kada bi ga se utjeralo u laž, pa čak i u (drugom) svjedočenju na Haaškom sudu, jednostavno bi prešutio, kao što je prešutio sve one točne podatke o njemu i njegovu djelovanju što ih je u svojoj knjizi «Vrijeme krivokletnika» objavio dr. Miroslav Tuđman.

U biti, Mesić je prema Hrvatima vodio istu politiku kao i jugokomunistički moćnici u svoje doba, i to s položaja predsjednika države u kojoj isti ti Hrvati čine više od devedeset posto pučanstva. Hrvatski domoljubi opet su postali opasni hrvatski «nacionalisti», hrvatski domoljubni intelektualci spodobe koje pripadaju mračnoj fašističkoj ideologiji, a ako su na bilo koji način povezani s Crkvom, onda su i pripadnici klerofašističkoga svjetonazora. Čak je hrvatska književnost proglašena nepotrebnom, jer će biti (po ulasku u Uniju) zamijenjena europskom – reče cirkusant na moje uši prilikom proslave stote obljetnice Društva hrvatskih književnika.

Jednom riječi, Mesić je učinio protiv demokracije i protiv hrvatstva sve što je mogao. Misleći vjerojatno da je mogao učiniti i više, sada se zalaže za kandidata koji će biti «Mesić umjesto Mesića» i kojemu će suflirati možda i s položaja vođe «trećega puta» koji se tako može i nazvati jer namjerava okupiti stranke i strančice koje žele treću Jugoslaviju.

No, sve ovo pišem baš zato da kažem: Mesić nam se ne smije ponoviti. Jedini kandidat koji se osam godina uporno bori protiv mesićevštine, koji zna što je demokracija u svojoj biti i koji zna što je hrvatski nacionalni osjećaj jest dr. Miroslav Tuđman. Ja imam legitimaciju tvrditi da je tako, o čemu u jednom od sljedećih javljanja.

Hrvoje Hitrec