Laži o fašizmu u hrvatskoj državi

Opazili ste i sami: kako se približavao dan nogometne utakmice Hrvatske i Engleske, tako se u lijevostupidom tisku u Hrvatskoj promicala ne hrvatska nego britanska promidžba naše zemlje, našega nogometa, vodstva naše nogometne organizacije, nogometaša i naravno navijača kao fašističkih zanesenjaka. Počelo je sinkroniziranim napadom engleskoga tiska i komentatora «hrvatskog» «Jutarnjeg lista» na Eduarda da Silvu, hrvatskoga nogometnog reprezentativca, a zatim je ista srdačna suradnja nastavljena u razotkrivanju hrvatskih navijača kao fašističkih fanova: lijevostupidni su odmah napisali da su engleski napisi o hrvatskim fašistima istiniti.

Nekako istodobno Australija oslobađa Vasiljkovića (kapetana Dragana ) koji odmah izjavljuje da ga se fašisti ne će dočepati. Lijevostupidni šute, ide im ta izjava uz dlaku, ali su ipak toliko pametni da ne komentiraju. Vraćaju se odmah nogometu koji je lakša tema, pa aktualno hrvatsko nogometno vodstvo nazivaju nacionalističkim. Zašto? Zato jer brani «hrvatske nogometne interese», rečeno političkim rječnikom, što hrvatska politika ne čini niti joj pada na pamet. Vjerojatno ih smeta i što hrvatski reprezentativci drže ruku na srcu kada se svira hrvatska himna. Kada to vide, diže im se kosa na glavi, no (još) ne smiju reći da ih zapravo smeta i hrvatska himna i hrvatska zastava, kao i pravoslavnog svećenika (paroha) koji nije dopustio da se na lijes hrvatskoga branitelja, Srbina, stavi hrvatski barjak. Lijevostupdni jednostavno ne vole Hrvatsku, ali to (još) ne izgovaraju glasno.

Fašizma mora biti zbog antifašizma

Nisu lijevostupidni osamljeni, niti su misli njihovih kolumnista više-manje privatna baština iz totalitarnih komunističkih vremena. Strategija pronalaženja fašizma u modernoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj njima je jednostavno nužna. Jer ako nema fašizma, onda je i antifašizam u ovo naše doba besmislen. A jer ga doista i nema, treba ga izmisliti, pa su novine lijevostupidnih pune insinuacija bez pokrića i mahnitanja koje je toliko iracionalno da bi se takvi listovi sa strmoglavo padajućim nakladama trebali gadno zamisliti. Eto, čitam neki dan napis Gorana Babića ( oprostite, M. Jergovića) koji na punoj kartici teksta govori o fašizmu, u Hrvatskoj naravno, a kada prijeđe na pravu temu napisa vidi se da govori o tepihu što ga je jedna dužnosnica unijela u Banske dvore, a druga joj zamjerila. Kakve veze ima taj banalni incident s fašizmom, na svršetku članka nije objašnjeno. Glupo jest, ali neka se nađe.

Na nesreću lovaca na fašiste, u Hrvatskoj ne postoji stranka niti ustanova niti udruga niti bilo što slično što bi u svojemu programu imalo fašističke ideje. Dok u uzoru lijevostupidnih, Europskoj uniji, ima nekoliko država u kojima takve stranke (ili drugi oblici ) ne samo da normalno egzistiraju, nego na izborima postižu vrlo lijepe rezultate. Među njima su i države koje sole pamet Hrvatskoj zbog, što bi se policijskim rječnikom reklo, izdvojenih incidenata. I točno je, nešto što postoji kao folklorni fašizam doista je incidentalnog karaktera i na to se nitko normalan ne bi osvrtao, a kamoli davao tome dimenzije «općenacionalnog «.

Taj strašni «novi hrvatski fašizam» svodi se na zanemarivu skupinu ne unutar nego izvan hrvatskog nogometnog navijačkog korpusa , na nekoliko odora (sve manje) na koncertima hrvatskoga domoljubnog pjevača Thompsona koji u pjesmama slavi hrvatske i univerzalne vrijednosti a ne promiče nikakve totalitarne ideje, te na obljetnice tragedije hrvatskoga naroda kod Bleiburga. U svim tim slučajevima i nije jasno komu uopće pripadaju, odakle dolaze i tko ih financira. Ustaška odora na Bleiburgu, ako se nalazi na tijelima starijih ili vrlo starih ljudi, nešto je posve drugo nego kada se u njoj pojavi skupina mladih – po svjedočenju pouzdanih nazočnika na bleiburškim obljetnicama, ta skupina ne govori hrvatski, ali se vrlo agresivno nagurava pred kamere, što budi sumnju da je za to i plaćena.

I to bi bilo sve od fašizma u suvremenoj, demokratskoj hrvatskoj državi. Ali je odlazeći predsjednik te države s komunističkom klikom na Pantovčaku inaugurirao antifašizam kao državnu politiku, što onda i Australiji i sličnima jasno govori da je u toj nesretnoj Hrvatskoj prevladavajuća snaga fašistička, pa ne će onda valjda takvoj Hrvatskoj izručiti jednoga poštenog srpskog borca za demokratsku Veliku Srbiju. Uz razne mesiće i lijevostupidne medije, tu su i uvijek orni hrvatski filmaši koji će se dohvatiti i hrvatskih nogometnih navijača te ih prikazati kao fašiste koji metastaziraju u hrvatskom društvu. A sve to i na radost Engleza kojima slika Hrvatske kao fašističke države vrlo godi, jer su Hrvati za službenu englesku politiku jednostavno ustaše, kao i za srbijansku politiku i najveći dio Srba (čast onima koji su se borili kao hrvatski branitelji). Kao tradicionalni britanski dominion i Australija onda preuzima štafetu, što zorno dokazuje slučaj «kapetana Dragana», opjevanog u stripovima kao suvremenog terminatora ustaša ( hrvatskih civila, posebno).

Antikomunizam nije hrvatska državna politika

Službena hrvatska politika se od nastanka moderne hrvatske države ponašala vrlo ambivalentno prema komunizmu, premda je nastala (i) na otporu jugokomunističkom režimu. Premda prilično jasna kada je u pitanju represija i protuhrvatstvo toga režima, hrvatska politika nije precizno formulirala stajalište ni prema nekim osobama iz toga režima (Tito), ni prema komunističkim zločinima, ali ni prema komunizmu kao totalitarnom sustavu, koji je zločinački i u svojoj agresivnoj teoriji. Dok su u vrijeme srpske agresije i hrvatskoga obrambenih i potom osloboditeljskih pothvata, komunistički simboli bili prirodno proskribirani jer su se nalazili na odorama neprijateljske vojske, pet ili šest godina poslije rata ti su se simboli vratili na mala vrata, posebno nakon dolaska trećejanuaraca, a i poslije toga kratkotrajnog razdoblja, te i dan-danas. Crvena petokraka pojavljuje se u medijima iizvan povijesnoga konteksta , da se nađe, da se ne zaboravi, nose ju cirkusanti u Kumrovcu i drugdje, dolazeći pretežito iz drugih država, nose ju lažni antifašisti, nose ju pomiješanu i s krivotvorenim «srpskim ustankom» u Srbu, koji je u doba Jugoslavije bio i dan ustanka u Hrvatskoj, a radilo se – kako su povjesničari dokazali – o pogromu Hrvata. Mediji prenose, bez komentara.

Jedini put kada je službena vlast nešto zucnula o komunističkim zločinima bio je kada se u Hrvatskom saboru našla Rezolucija Vijeća Europe o komunističkim zločinima (drugi put), pa je Sabor doslovce bio prisiljen donijeti neku razvodnjenu deklaraciju, da se nađe, jer ipak dolazi iz Unije, a svi su oni odreda unionisti. No o medijskim potvorama na račun pojava fašizma u Hrvatskoj, službena vlast odmah priželjno reagira kako ne bi i ona došla na red, premda i ona svjesna da fašizma u Hrvatskoj nema, ali i svjesna da glorifikatora komunizma ima i da imaju medije i da im se zato nije dobro zamjeriti. Ako se tko zamjeri, nakon sinkroniziranih napada mora se u javnim izjavama beskonačno prati i zaklinjati se da je antifašist, a antikomunizam ne spominje.

Poznati korijeni

Usklađenost engleskih novina i hrvatskih lijevostupidnih totalitaraca ima svoje poznate korijene. I jedni i drugi imaju nečistu savjest: Englezi stoga što su jugoslavenskim komunistima izručili stotine tisuća Hrvata, civila i vojnika, koji su potom poubijani. Trebalo je zato uvjeravati svijet da su svi poubijani- fašisti i zločinci, kako bi se umanjila engleska krivnja za jugoslavenski zločin. Dobar dio hrvatskih (u navodima) kolumnista lijevostupidnih novina također ima na duši neke osobne traume – ili su još u nježnom djetinjstvu indoktrinirani komunističkim lažima, ili su u ranoj mladosti imali nagnuće prema nacizmu, pa su bili uhićeni s prstom u pekmezu, preodgojeni i uplašeni toliko da su se pretvorili u suprotnost, te sada manijakalno proganjaju «hrvatske nacionaliste» i druge «fašiste», odnosno izmišljaju postojanje zadnjih, a prvima tako nazivaju prirodne hrvatske domoljube, one koji su i stvorili hrvatsku državu. Taj lov na vještice je ciljan. Hrvatsku treba držati u stanju trajne i neskidive hipoteke. Jednoj hipoteci ( 2. svjetski rat) treba dodavati drugu hipoteku ( Domovinski rat), nalaziti sličnost ili istost, te insistirati na tezi da je svaka hrvatska država fašistička i zločinačka, kao što je i svaka hrvatska vojska takva, na čemu upravo radi Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, po optužnici za «zajednički zločin» u kojemu se – kada se točno pročita optužnica – sudjelovali svi Hrvati, znani i neznani.

I na kraju o lijevostupidnim medijima još jednom: naime laž je da u Hrvatskoj postoje lijevi i desni mediji. Ne postoje ni lijevi ni desni. Desni su svedeni na marginu, pa kao da i ne postoje, lijevi su u glasnoj većini, ali to nisu hrvatski lijevi mediji, nisu mediji neke moderne socijaldemokracije (kakve ni nema u Hrvatskoj). Radi se o medijima čija je zadaća destrukcija sadašnjosti koja se provodi na krivotvorenju povijesti i u svrhu njima privlačne budućnosti u kojoj će samostalna hrvatska država biti utjerana u zapadnobalkansku federaciju (uniju). Tada će njihova zadaća biti ispunjena. Na tom putu dobro dođe sve što se može upotrijebiti, pa i nogomet.

Hrvoje Hitrec