Rušenje revolucionarnih tekovina

Sredinom ovoga tjedna održat će se na Sudu u Rijeci prva rasprava u predmetu Franjo Butorac protiv Hrvatske televizije, nakon što je Vrhovni sud naložio da se stvari vrate na početak i utvrde činjenice. Spor se vuče već godinama. Butorac tuži HTV iz razloga što je njegov lik i djelo prikazala na način koji mu se uopće ne sviđa, a u okviru dokumentarne televizijske serije «Hrvatska u 20. stoljeću» autora Hrvoja Hitreca. Dotični autor, potpisnik ovoga teksta, pojavljuje se na Sudu kao umješač.

Za one koji ne znaju o čemu se radi: pišući spomenuti serijal, nisam mogao ne spomenuti lov na vještice pokrenut l985. Progon izmišljenoga jezičnog nacionalizma u Hrvatskoj započeo je u lipnju te godine izlaganjem S. Šuvara na sjednici Centralnoga komiteta SKH. Držeći da su njegove misli primljene prilično mlako, Šuvar je u provjerenoj komunističkoj maniri odlučio angažirati bazu kako bi dobio «općenarodnu podršku». Baza je dobila zadaću da l. razjari i aktivira ponešto pozaspale unitariste i 2. da stvori atmosferu u kojoj će biti moguće izmijeniti tadašnji Ustav SRH, odnosno odredbu po kojoj je u javnoj uporabi u SRH hrvatski književni jezik.

Baza je nađena u Rijeci. Ondje je tada radio kao izvršni sekretar općinskog komiteta Saveza komunista pouzdani kadar Franjo Butorac, čovjek mlad i revolucionaran. U listu «Komunist» objavio je napis «Nacionalizam i jezik» koji će postati inicijalna gruda teške lavine što se imala sručiti na hrvatski književni jezik, hrvatske jezikoslovce i posebnost hrvatskoga jezika uopće.

Upereno protiv bratstva i jedinstva

Školovan u tamnim partijskim hodnicima, Butorac je odmah počeo pucati iz najjačih cijevi: te da je na djelu klerofašizam, te da jezikoslovci truju omladinu, te da je njihova rabota usmjerena protiv bratstva i jedinstva, da se sve više rabe riječi kao što su sustav, tlak, pretvorba, gospodarstvo, glazba, skladatelj itd., da se taj arsen umotava u udžbenike, ali i u medije u kojima Butorac pronalazi riječi kao tijekom, tisak, tvrtka, redarstvo itd., što je sve skupa rušenje revolucionarnih tekovina. Usput spominje i članak l38. Ustava SRH, žaleći se što «jezik kojim se govori u ovoj republici ni službeno nije hrvatskosrpski».

Veliki «uspjeh» toga napisa osiguran je hrpom gnjevnih pisama objavljivanih u «Komunistu» sljedećih mjeseci u potporu Butorcu. Poslije su napadnute ustanove i osobe dokazale da su imena i adrese gnjevnih osoba izmišljeni. Butorčevi sljedbenici pljuvali su po priznatim jezikoslovcima i lektorima, a posebno lektoricama (da su na lektorskim mjestima žene koje imbecilno kroatiziraju). Javljao se SUBNOR i slične organizacije.

Tada Šuvar poteže nadgradnju – vrh partije sada treba podržati bazu. Na sjednici društveno-političkoga vijeća u tu su svrhu angažirani likovi poput Rade Dumanića i Jure Ivezića, no tadanji sekretar (ministar) prosvjete Božidar Gagro neočekivano pruža otpor.

Šuvaru i «Komunistu» priskače u pomoć «Vjesnik» - čuveni jezikoslovac Nino Pavić objavljuje seriju napisa o jezičnim raspravama s opasnim umišljajem. «Vjesnik» na taj način pokušava izbjeći gromove koji su se na nj sručili jer je dao nagradu «proljećaru» Ivanu Aralici. Pavić navlači na Šuvarovu i Butorčevu stranu, ali u kompilaciji povijesti razvoja književnoga jezika i povijesti sporova oživljava zanimanje ( i znanje, sjećanje) hrvatske javnosti koja razumije o čemu se radi i pomalo se senzibilizira . «Školska knjiga» se opire potvorama, u «Slobodnoj Dalmaciji» novinar Josip Jović traži da se lingvistika oslobodi politike, a najkonkretniji je jezikoslovac Krunoslav Pranjić koji traži kaznenu odgovornost za redakciju «Komunista» jer uznemiruje javnost. S druge strane u korist jugoslavenskog unitarizma djeluje «Oko», dotično Goran Babić sa satelitima, ali oni nailaze na odlučno odbijanje tadanjega Društva književnika Hrvatske.

Osuda nacionalističkih zastranjivanja

Šuvar, koji je razorio hrvatsko školstvo a sada nastoji razoriti hrvatsku kulturu i hrvatski jezik posebno, uvjerava predsjedništvo CK SKH (lako je žabu natjerati u vodu) da treba osuditi nacionalistička zastranjivanja u jeziku, što predsjedništvo i čini.

Istodobno, u stilu majstora marionetskoga kazališta, Šuvar još jednom poteže bazu:

Stanoviti profesor iz Rijeke (opet!) B. Pasarić «daje inicijativu» da se članak 138. Ustava SRH raspravi na Ustavnom sudu SFRJ. Ne jenjava ni lov na vještice s raznih razina, «Polet» analizira «nacionalistički» jezik «Glasa koncila», napada se Ladanov prijevod Aristotela, ali i sva (glasovita) djela hrvatskih jezikoslovaca objavljena u tom razdoblju, a koja imaju u naslovu hrvatski književni jezik ( Babić, Katičić).

Do čega je Šuvaru i tadanjem režimu u Hrvatskoj doista stalo, postaje razvidnim kada se u Zagrebu okupljaju komunisti iz svih republika, te hrvatski vele doslovno: da su protiv slike neprekinutoga kontinuiteta nacionalističke politike hrvatskoga komunističkog vodstva. To je ono što ih muči i iz toga razloga će žrtvovati i hrvatski jezik i još štošta – samo da na njih ne padne anatema, samo da ih ne zadesi sudbina Savke i ostalih proljećara.

Stavovi predsjedništva CKSKH ( ne stajališta, jer je ta riječ proskribirana) postaju sveto pismo za podložnike u tadanjim medijima, uključujući televiziju, a usput KOS ubacuje svoje ljude ili angažira već zaposlene.

Butorac u središtu pozornosti

Butorčev članak postaje čuvenim, svugdje ga se spominje, pa i kada Slaven Letica drsko upozorava da «Stavovi» CK SKH uopće ne spominju hrvatski književni jezik. Butorac napada Dalibora Brozovića, piše protiv davnoga (tada već) «londonca» (hrvatskoga pravopisa) , protiv Božidara Gagre…No, kako vrijeme prolazi, autori projekta i njihova primitivna baza na svoje zaprepaštenje shvaćaju da su povukli lava za rep. Da su dobili protiv sebe najveći dio hrvatske javnosti, da su prepoznati i uhvaćeni u lažima i protuhrvatskom poslu i, napokon, da su se našli na istim pozicijama na kojima je i Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, što im možda i nije bila namjera. Ali jesu. Nisu imali previše sreće ni s Anić-Silićevim pravopisom koji je zamišljen kao pravopis hrvatskoga književnoga jezika, ali je, popuštajući pritisku partije, izašao pod naslovom Pravopis hrvatskoga ili srpskog jezika», te je «Oko» opravdano primijetilo da se radi o kukavičjem jajetu.

Butorčev drug Pasarić, uz pomoć Šuvara i kompanije, doista zapošljava Ustavni sud Jugoslavije, no taj dugo šuti. Šutjet će sve do l989. a kada napokon presudi u korist Pasarića i hrvatskosrpskoga (ili itd.) – sve je već izgubljeno. Nitko se više ne osvrće na presudu Ustavnoga suda SFRJ, Jugoslavija se njiše, divljaju četničke bande. Amandman koji ipak dolazi u Sabor SRH ,nošen već očajnim Šuvarovim rukama, a kojim se traži brisanje hrvatskoga književnog jezika iz Ustava SRH – ne prolazi (premda su u Saboru redom komunisti). Godinu potom, u «božićni Ustav» ući će odredba da je u službenoj uporabi u Hrvatskoj hrvatski jezik, što je dobro i lijepo, ali neprecizno jer odredbu ne prate nikakvi zakonski akti ni propisi koji bi govorili o meritumu – odnosno o hrvatskom standardnom jeziku iliti hrvatskom književnom jeziku.

Povijest se ponavlja

No, vratimo se suđenju u Rijeci. Ondje se u sudnici pojavljuje Franjo Butorac, sada «ugledan čovjek u Rijeci», kako reče jedan akademik što ga je bio doveo na ročište. Uglednoga čovjeka čini se i ne smeta što je radio i pisao sredinom osamdesetih, njega smeta nešto posve drugo: naime, u brzom slijedu kadrova spomenute dokumentarne serije, govorenje o Butorcu kao podrepašu delikatno se približilo kadru četničkih razbojnika. To je valjda uglednoga čovjeka rasrdilo jer bi se moglo shvatiti da tu ima neke veze. Nema fizičke, jer Butorac, koliko je poznato, nije sudjelovao s oružjem u ruci na strani ni vanjskog ni unutarnjeg agresora na Hrvatsku. Nije prebjegao u Beograd kao Goran Babić ili Rade Šerbedžija. Ali je njegovo djelovanje na razaranju hrvatskoga jezika posve u skladu s Memorandumom SANU kojemu je temeljna ideja velikosrpska. Ista ta neumrla ideja je u temelju četničkoga pokreta. I zato ima neke pravde u tome što su kadrovi toliko neugodno blizu.

Nego, možda ste iz ovoga kronološkog pregleda zapamtili neka imena koja i danas haraju medijskom scenom, uz nova, u međuvremenu ispiljena u uvijek plodnom leglu protuhrvatske misli. Ondašnji progonitelji hrvatskoga književnog jezika i posebnosti hrvatskoga jezika uopće, sada su više-manje u drugom planu iz kojega potežu konce, a u prvom su novi jurišnici, čija se retorika ne razlikuje bitno od one Franje Butorca. I opet se, sada u samostalnoj, suverenoj državi, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda, progone i prokazuju «hrvatski nacionalisti», ismijavaju najveći hrvatski jezikoslovci, opet se diže kuka i motika primitivizma oko «opasnog kroatiziranja», pa se čak zaziva smrt hrvatskoga književnog jezika ( J.Pavičić). Hrvatska službena vlast, na zgražanje hrvatske javnosti ( iz koje doduše ponekad izrone dokazi o nepoznavanju , pa i ignorantskom otporu sređivanju jezičnoga stanja) šutke prelazi preko toga novog lova na vještice, ne bi li ostala nevinom. Tako ni dan-danas nemamo službeni pravopis hrvatskoga jezika, odnosno službeni pravopis hrvatskoga književnog jezika, ili preciznije standardnoga hrvatskog jezika, čime su otvorena vrata kaosu kojemu smo svi svjedoci – programiranom kaosu koji treba pripremiti i hrvatski jezik za što lakši ulazak u svijet zajedničkoga, regionalnog, zapadnobalkanskog jezika koji bi treba biti pretežito srpski. No, kao i sredinom osamdesetih, radi se o računu bez krčmara.

Hrvoje Hitrec