Jugonosferatu ili jugosfera

Nisam stalni čitatelj «Globusa», zadnjih godina ni povremeni. No kako nisam ni stalni čitatelj britanskog «Economista» nego vrlo povremeni, privukao me je «Globusov» prikaz pisanja razglašene londonske tiskovine o jugosferi.

Zanimljiva je oprema u «Globusu»: naslov napisa tvrdi da se Jugoslavija rađa iz pepela Jugoslavije. «Economist» naprotiv ne zaziva treću Jugoslaviju, ne zato što mu to ne bi bilo u primislima, i što mu nije draga pomisao, nego delikatno i obzirno analizira fenomen «jugosfere». Štoviše, gotovo panično se ograđuje od bilo kakve pomisli o nasilnoj rekonstrukciji tvorevine «za koju još nije vrijeme». Isto je tako svojevrsna krivotvorina najava na naslovnoj stranici «Globusa» da «u trenutku kad Hrvatskoj stižu signali da ne treba računati na EU, britanski Economist lansira ideju o obnovi zajedničkog ekonomskog i političkog prostora. Naime, ta je ideja lansirana prije više od deset godina iz iste britanske kuhinje, toj je ideji tada još živi predsjednik Tuđman energično pokazao vrata i u tomu njegovu činu je odgovor na pitanje o tadašnjoj «izolaciji» Hrvatske.

Kada je umro, njegov nasljednik i obje Vlade u prvom desetljeću novoga stoljeća, srdačno su prihvatile tu zamisao umotanu u celofan zapadnobalkanske suradnje ili još benigniju «suradnju na europskom jugoistoku». Upravo u Hrvatskoj, u Zagrebu, Račanova vlast je bila domaćin sablasnoga skupa 2000. godine, dakle dvije godine nakon što su se prvi hrvatski prognanici počeli vraćati u hrvatsko Podunavlje. Pakt za stabilnost za jugoistočnu Europu», kako se spretno zvao, u tom prvom naletu radio je agresivno, gotovo bjesomučno, ne nalazeći u Hrvatskoj ama baš nikakav otpor. Zatim je polet splasnuo, ali cilj nije izgubljen iz vida. S vremenom je utemeljeno Vijeće za regionalnu suradnju. Više se nije govorilo o jugoistočnoj Europi, nego samo o prostoru bivše Jugoslavije, zapadnom Balkanu ili kolokvijalno Balkanu uopće, kao što se o agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH govorilo i govori kao o balkanskim ratovima.

Trčeći pred rudo i zaboravljajući činjenice, «Globus» u stvari projicira čežnje svojih urednika, pa umjesto da hrvatskim čitateljima jednostavno prenese u cijelosti članak Tima Judaha, on ga interpretira na način koji bi razbjesnio i Judaha i MI 6 i britansku politiku u cjelini jer na sirov, dotično balkanski način razotkriva njihove delikatne poruke.

Od Tima Judaha se doista može naučiti nešto o nježnoj i srdačnoj indoktrinaciji. Može mu se vjerovati i kada kaže da su europski beamteri zaprepašteni nad činjenicom da recimo Hrvatska i Srbija međusobno trguju i da se hrvatski i srbijanski trgovci pritom ne ubijaju već u garaži. Europski činovnici ne znaju ništa, pa što bi nešto pokušavali saznati i o tome.

Trgovati se mora, kao i ploviti, i tu ništa nije tajanstveno. Može se i surađivati, ali uvijek bilateralno, kao što je Hrvatska činila i prije britansko-europskog nasilja koje je instaliralo isključivo jedan, zajednički regionalni ugovor sviju sa svima i staru CEFTU pretvorila u novu balkansku privrednu komoru. Bio je to korak u koliziji s hrvatskim Ustavom, ali je hrvatska vlast unatoč tome pristala na nj. Nije čudo što sada upravo Srbija hvali CEFT-u jer ona kao suvremeni nositelj jugoslavenske ideje (prvotno hrvatska zamisao) i oslonac projektanata treće Jugoslavije, shvaća koliko je CEFT-a bila važan korak prema novom industrijskom povezivanju zemalja bivše i buduće Jugoslavije.

U napisu se spominje, naravno, i kulturna integracija. Bez ikakvih ograda tvrdi se da je Sarajevo postalo neka vrst kulturnoga centra zapadnoga Balkana, odnosno «jugosfere» i to «preko filmskog festivala i sarajevskih fantastično talentiranih pisaca».

Tu i članak «Economista» i interpretacija «Glubusa» prelaze u sferu fantastike, pa ne ću ni komentirati. Podsjetit ću jedino da sam i sam neki dan upozoravao kako hrvatski autori, filmaši, sve više rade filmove za «sarajevsku», odnosno regionalnu, a ne hrvatsku publiku. To sve je vrlo razvidno i vrlo tužno i vrlo opasno. I bit će tako dok se hrvatska politika ne pribere, dok se ne vrati svojoj jedino ispravnoj državotvornoj naravi, dok ne udari šakom o stol i kaže da joj je dosta priče i o regiji u koju ne spada i o tanahnim britanskim i domaćim protuhrvatskim nastojanjima da se svaka normalna suradnja sa susjedima odmah zdušno proglasi (i) skrivenom hrvatskom željom za novom Jugoslavijom. A to i jest bit napisa u «Economistu» i «Globusu». Providno i opasno, u biti stupidno. Kako bi suvremenici komentirali austronostalgičarski članak koji bi se pojavio, recimo, 1937. godine?

U tom smislu treba promatrati i «jugosferu» kao jugonosferatno čudovište za plašenje djece. No isto tako treba biti razborito oprezan i pratiti zbivanja. Ustav (već prekršen, kao što sam naveo), navodno će do Božića doživjeti izmjene. Ukoliko se tko usudi dirnuti u odredbu o zabrani jugoslavenskih integracija, treba djelovati žurno i odlučno.

Hrvoje Hitrec