Studeni 2025. ide dalje

Jest studeni, ali još nije studeno. Vrijeme pristojno, nema tajfuna, mirno teku rijeke. Za nama vrlo kulturni tjedan, što hrvatski, što pretežito srpski. Potonji je izazvao val ushićenja, a zatim val uhićenja osobito u Splitu. Podsjetilo me pomalo na slučaj Virovitičana, kada smo malo razbili ploču i uopće insignije na vojnom sudu u Zagrebu, što je bio jasan signal srbiziranoj tzv. JNA da ne ćemo dopustiti hapšenja Hrvata, a i inače da ne ćemo mirno gledati kako nas zlostavljaju. No, aktualna splitska uhićenja ipak se umnogome razlikuju, sada su Hrvati hapsili Hrvate, pa narod poludio i došao pred sud, ali ništa nije razbio, samo zahtijevao da se uhićeni puste, kao što je tražio i na Rivi, gdje se okupilo znatno više ljudi nego što su policija i mediji naveli, ali uvijek je tako – kada je neki skup „suspektan“, onda se reže, montira. Sjećam se kada smo organizirali, mi Hrvati, skup na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, nakon prve i besramne presude Gotovini i Markaču, skup tada vlastima „suspektan“ – gotovo pun trg, a mediji rezali, pa se nenazočnom narodu prodalo priču o propalom skupu, jer je tadanjim vlastima tako odgovaralo. Ti isti umanjitelji radosno su se šminkali pred kamerama nakon druge i oslobađajuće presude. Tako je to u Hrvatskoj, matematika je relativna.

Da kažem izravno: ljudi koji su u Splitu uhićeni politički su zatvorenici. Opisali smo, znači, puni krug i vratili se u dobra stara vremena. U scenariju filma Snivaj, zlato moje – racije u Zagrebu kasnih četrdesetih, a jedan od glavnih junaka filma utješno izjavljuje: Dok je racije, bit će i Kroacije. (Inače, scenarij sam pisao prema knjizi Ivana Pahernika naslovljenoj Još Hrvatska ni propala.)

Hrvatska je politika tako infantilno nasjela na dobro pripremljeni parakulturno-obavještajni plan, da su mi suze došle na oči od tolike političke neukosti. Jer nije to od jučer, počelo je u „kulturnom smislu“ kada je srpski vođa u Hrvatskoj najavio osnivanje četrdeset kulturnih centara, što su budne oči odmah trebale prepoznati kao novu Zoru iz početka devedesetih. Inspiracija je bila bajka o Ali babi i četrdeset razbojnika, centri otvarani hrvatskim novcem, dakako, dobro birane lokacije a još bolje termini – glede lokacija , primjerice u Brodu na Savi, nekoliko stotina metara od spomenika ubijenoj hrvatskoj djeci u tom gradu. Pozornom oku, makar i bez velikoga znanja u obavještajnim poslima, takva množina kulturnih centara odmah bi odvela misli na slatke, male agenture pod kulturnom egidom. Koja još manjina ima toliko malih, slatkih centrića, prosim vas? Dobro raspoređenih, dobro financiranih od hrvatskih mudraca, koji se žele pohvaliti svijetu kako, eto, imaju sluha za kulturne potrebe, osobito srpske, posebno u gradovima stradalim u srpskoj agresiji, vanjskoj i unutarnjoj, a pospane im se oči otvorile tek kada su provokatori stigli do Vukovara.

Hrvatska je politika pala na tom ispitu, kao i mnogo puta u povijesti, da nije bilo Starčevića i umnih glava njemu sličnih, loše bismo se proveli. Sada Starčevića nema, pozornoga starca koji je prije svih vidio odakle prijeti stvarna opasnost. Kada je umro, Hrvati se opet pretvorili u zbunjole, to jest hrvatska politika, pa je koju godinu poslije smrti Oca domovine predsjednik Hrvatskoga sabora postao Srbin Medaković, već je Hrvatsku pomalo obavijao poput bršljana Pribičević, svršetkom prvoga rata divljao po Zagrebu i na kraju donio Karađorđevićima hrvatsku krunu, kako je točno rekao razdragani Aleksandar. Onu „do istrage vaše ili naše“ Hrvati su zaboravili, Radića nisu ni poslušali. Ostalu dionicu povijesti znate i sami, poštovani čitatelji.

Dakle, unuk rečenoga Medakovića, ako se ne varam, efemerni lik imenom Dejan, jedan je od potpisnika sjajnoga velikosrpskog memoranduma SANU, što su naši vrli novinari odmah otkrili, a čini se da su znali i dečki s kapuljačama ili im je netko objasnio. Uostalom, zato postoji guglanje na međumrežju, teško je danas nešto sakriti. I sada povika na kapuljače. Pa ipak je malo zahladilo, kapuljače dobro dođu, a ne da dečki dobiju upalu uha, kao što ju stalno ima hrvatska politika. Nego, stajem sada u obranu memoranduma SANU, blistavoga teksta s kojima je sve počelo u bliskoj povijesti, a završilo na Ovčari. Naime, zašto je to bio dobar tekst? I zašto bi nama bilo dobro da su se „prijedlozi“ iz teksta ostvarili? Da su Dalmacija, Slavonija, Kordun, Banovina i Lika pripale Srbiji, Istra, Rijeka i Primorje Italiji, Zagrepčani i najbliža okolica živjeli bi ko bubrezi u loju, kao Monaco, recimo, ili Lichtenstein. A što njima fali? Svedena na Zagreb i okolicu, Hrvatska bi prosperirala. Imala bi u Zagrebu nekoliko HNK, o ostalome da i ne govorim, recimo o Bundeku i Jarunu kao hrvatskome moru. Susjedna velika Srbija imala bi doduše velik utjecaj na naš Monaco, instalirala bi u Zagrebu neku neokomunističku sektu, sa zadaćom da traži ustaše po ulicama, srdačno nazoči izložbi o Medakoviću, a u KIC-u se kiti izložbom o zločincu Titu, autoru genocida nad hrvatskim narodom četrdeset pete i nadalje.

Ne znam zašto, ali se hrvatskom narodu, tako pomamnom, ideja SANU nikako nije svidjela, pa uzeo oružje (od neprijatelja ili prošvercano iz poznatih razloga) i rekao da hoće cijelu Hrvatsku, ne baš u granicama iz vremena kralja Tomislava, ali barem nešto. Ti čudni ljudi nazivali su se i nazivaju braniteljima. Pa sačuvali Hrvatsku barem u škartiranim granicama koje su Hrvatskoj namrijeli odgrizači komunisti. Barem to.

Vidjevši da su se preračunali, unutarnji Srbi u Hrvatskoj malo su razmislili i nekako se dokopali teorijskih spisa, koji kažu – ako ne ide noževima i puškama, onda idemo ispočetka, preko kulture. Jer su Hrvati kulturan narod, pa će popušiti. I tako dolazimo do zbivanja u prošlom tjednu, kada su budni branitelji odlučili prekinuti novovalnu srpsku parakulturnu agresiju, lijepo maskiranu ali prozirnu. Moram reći: gospodo branitelji i gospođe braniteljice, ja sam na vašoj strani, bio sam s vama u najtežim danima 1991., s vama sam i sada. Kada vidim da i opet postoje politički zatvorenici, kao u nezaboravnoj Jugi, novi Tuđmani, Budiše, Gotovci i tako dalje, a hapse se sada i vukovarski branitelji i logoraši u srbijanskim konclogorima. Vajnoj hrvatskoj politici preporuka: pustite odmah ljude iz zatvora, ako ste imalo pametni. Srpskoj politici u Hrvatskoj preporučio bih da i ona bude pametnija - ako već mora burgijati, neka bira termine. Studeni u godini to svakako nije. Ali je ona, zlurada, izabrala baš studeni, da rasrdi Hrvate, u ovoj godini baš u vrijeme pronalaska zemnih ostataka branitelja Vukovara, u blizini Ovčare, pa i na na udaljenijem smetlištu, da, bacali su masakrirane Hrvate kao smeće. Čak su i zločinci Tito i Kosta Nađ bili „plemenitiji“, bacali Hrvate u jame, rudnike ili tenkovske rovove u Sloveniji, plitko ih zakopavali na Macelju, poslije sanirali teren. I sanirali kolektivnu memoriju.

No, da vidimo kako su se ponašali mediji u zbivanjima prošloga tjedna. Malo zastali, čekali signal. I signal je došao, od politike naravno, nego odakle bi. Pa opazivši da je politika „oštro osudila“ događaje, mediji radosno pokazali što i inače pokazuju u nešto manjim količinama, da su, naime, skloni nehrvatskoj ljevici a desnicu podnose samo ako im politika veli da ju trebaju podnositi, uz iznimku šačice preostalih doista hrvatskih novinara. Te su tako svršetkom tjedna s lanca pušteni bijesni cucki (reče moj Tor) koji i inače u svemu i svima vide ustaše i ustaštvo, Hrvatsku bi rado utopili u šalici vode, to je fašizam, viču, uzgred lažno optužuju poziciju, koja je zbunjena ali svakako nema veze s fašizmom. Vrište histerične gospođe iz oporbe, kojima na ulazu u Sabor treba dijeliti tablete normabela, da se smire. Normabel je odlična stvar, nije antipsihotik, ni antihisterik, samo smiruje. Eto, ja ga popijem svaku večer. Za medijske poslenike nema lijeka, za dokazane orjunaše, kojima su narasla krila, za crvene mrave koji prijete i Hrvatskoj, kažu znanstvenici koji proučavaju kukce. Za one koji prozirno šuruju s Beogradom i možda su na plaći Bezbedonosne informatvne agencije ili kako se već čita srbijanska BIA. Hoću reći, i kažem, ne živimo u ležernim vremenima pa da odmahujemo rukom na ugroze kojih je sve više, a da Srbija samo čeka pobjedu Rusa u Ukrajini, potpunu ili djelomičnu, valjda je svima jasno. Do tada, predlažem da SNV ili slični, prirede izložbu o Šešelju, u Zagrebu, možda i o Vučiću, zašto ne, o profesoru i đaku ujedno. I o Miloševiću. I svakako o Ratku Mladiću, koji nije nego vojna kopija Medakovića i sličnih akademika. Jest, moj Milorade, jest moj Porfirije. Ma lukavci jedni ali vrijedni, vidljivi, nema toga središnjeg dnevnika Hrvatske radiotelevizije u kojemu nema Pupovca. Valjda je i imenom zapisan u strategiji HRT za sljedeće razdoblje, za emisiju Laku noć Hrvatska. Pa i očajna ljubavnica pojavljuje se u manjim količinama, a ipak je predsjednik države. (Nisam provjeravao, ali čujem da Prosvjeta kani objaviti knjigu Gorana Babića, onoga koji je dr. Šreteru pripremio put u smrt.)

Idemo na ljepše stvari: početkom prošloga tjedna otvoren HNK 2, pročelje nije po mojem ukusu, mislim na onaj žuti dio, unutra čuda tehnologije i promašaj s rupom. Otvaranje zanimljivo, recimo pristojno, s Miletićem i Franjom Josipom, publiku razbudio tek Zrinjski kako je opera pogrješno nazvana. Ne će, znači, samo Drama HNK u HNK 2, i dobro je, jer kako sada izgleda dramski program HNK, nikako se siroče ne bi smjelo ostaviti samo.

HNK 2, prva kazališna zgrada u Zagrebu u 21. stoljeću. Tko je sagradio prvu i jedinu u 20. stoljeću? Andrija Mutnjaković i potpisnik ovih redaka, začetnik pothvata, da prostite. Ovom prilikom zahvaljujem kritičarki Bojani Radović, koja je već drugi put ustvrdila istinu, nasuprot nevježama: da je Kazalište Trešnja izgrađeno od temelja, nije rekonstrukcija ni dekonstrukcija, nego blistavo arhitektonsko iznašašće, posve originalno. Začudo na Trešnjevki. Kao i sada HNK 2, opet na Trešnjevki. Tres, tres Trešnjevka!

Rudi Belin

Sućut obitelji. Bio je Rudi Belin velikan hrvatskoga nogometa, bio i ostao. Moj konškolarac. Četiri smo godine derali klupe u istom razredu (viši razredi osnovne) u onoj zgradi poznatoj vam iz Smogovaca, u Kušlanovoj ulici. I igrali zajedno nogomet na tada lošoj polutravnatoj podlozi. Belin više no nadaren, ja tavorio na desnom beku i čekao da mi iz solidarnosti doda koju loptu. Bilo je još talenata, recimo Čonkaš i Nedov, igrali poslije za zagrebačke klubove. Imali smo i dvoranu, ali nam se gimnastika i te fore nisu sviđale, košarku nismo doživljavali. Samo nogometnu loptu, vani, na zraku, hladnom ili toplom. Tako je bilo.

Rex Croatorum

Prikrivena reklama: na Interliberu će biti predstavljen moj novi roman Rex Croatorum, o kralju Tomislavu i njegovu vremenu. Predstavljanje 12. studenoga u 12 sati, srijeda. Tako će na zgodan način biti zaokružena proslava 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva.

Drugi Dnevnik Pauline P.

U kinima se počeo prikazivati 6. studenoga, do 9. studenoga nabrao 24.000 gledatelja. Takvo „otvaranje“ zabilježeno je glede hrvatskoga filma samo jednom, ako se ne varam. A i nisam se prevario prognozirajući u prošloj kolumni da će novi film Nevena Hitreca imati na kraju preko sto tisuća.

Hrvoje Hitrec