Prema svršetku srpnja 2025.

„Pa dobro, gazda, zakaj mi ne idemo na more?”, pita me Tor, gledajući na ekranima specijalnu turističku operaciju s ciljem osvajanja Jadrana, za sada uspješnu. „Ti me pitaš, a bojiš se vode”, velim, „voli more, drž se kraja, neplivaču.“ Imao sam ja psa, koji je plivao kao riba, vodio sam ga na more. Nakon deset dana pretvorio bi se u morskoga psa, turisti bježali u panici kao u filmu Ralje. Ah, moj nezaboravni Bor. Išao je na noćno kupanje, brisao se ručnicima koje su turisti ostavljali na plaži, bezecirali mjesta za izležavanje. „A gdje je sada Bor”, pita me Tor. „Pod borom.“ Ondje smo ga i našli kada je bio mlad, ondje je i završio kada je jako ostario. „Umro je?”, umiješa se Mak. Umro, da, ili kako bi se reklo uginuo, iako ja volim film Psi idu u raj. Vječna dvojba: može li se za životinje reći da su umrle, ne znam, valjda može. Ljudi se tako duboko povežu s ljubimcima, moj Mak, u mnogo slučajeva više nego s ljudima. Životinje ne tračaju, ne podmeću, ne ubijaju se međusobno, osim ako su jako gladne, ne zagađuju planet. A da se ljudi osjećajno vežu i uz stoku, koja i nije stoka nego blago, evo ti primjer: stočar ispod Svilaje govori u kameru da mu je umrla krava, to jest umrila, da, to me je nekako štrecnulo. Suosjećam. Postoje naravno i invazivne vrste s kojima ne suosjećam, ali te vjerojatno imaju neka ljudska svojstva. Hoću reći, postoje i invazivne vrste među ljudima, ali i tu se radi o gladi – za teritorijima, za pokoravanjima, za novcem. „Dobro“, kaže Tor, „nemoj filozofirati, budimo konkretni. Radi li se tu o bedrenici ili ne?“ „A ne znam, prvo se nije radilo, a onda se radilo, zamršen je to slučaj. Stočari više nikomu ne vjeruju, a ni ja. Od čega su uginule one prve krave koje nisu imale bedrenicu?“

Tako mi razmatramo aktualne događaje, s manjim osvrtom i na svinjsku kugu. Tek toliko da ljeto ne bude dosadno, svega se nakupilo u kratko vrijeme, a požara više no lani, najviše boli onaj u Bolu, sa švedskim stolom. Pa da i nema svega rečenoga, i opet bi ovo ljeto bilo za pamćenje. Još malo pa mimohod, a svježi su repovi Thompsonova koncerta – nakon što su mudraci s jedne i druge strane rekli što su imali, novinari čačkaju i dalje, pa nalaze sugovornike, kao u onom srpskom piscu iz Hrvatske, za kojega se ne zna u kojemu je trenutku inteligentno reagirao, te se „iz svoga sela“ preselio u Zagreb, predviđajući kako će završiti, a već početkom stoljeća postao pomoćnikom ministra za kulturu RH, zaduženoga za suvremenu hrvatsku književnost, te jedva dočekao da odbije podržati projekt mojega romana, primjerice. Sada u okviru svoje bratije oživljava sjećanje na srpski Zagreb prije Drugoga rata, i osobito na srpski tisak, recimo Srbobran (do istrage vaše ili naše). Nego, ne bih se osvrtao, s tim sam se tipom odavno razračunao, ali eto njega u subotnjim dnevnim novinama, pita se i njega kakva je situacija glede Thompsona, koncerta i uopće. Uvija se, mudruje, ali nešto iz toga intervjua ostaje. Na sugestivno pitanje novinara Veve je li riječ o rehabilitaciji NDH, snalažljivi parapisac (za kojega se ne zna kada se iz „krajine“ prebacio u Zagreb, ponavljam) veli doslovce: „Vrata su odškrinuta… To je u prvom redu problem Hrvatske, da ne upadne u spremljenu nišu katoličke krajine, koji ona mora detektirati i riješiti.“ Eh, i nije baš nepametan, za odigrati dijagonalu, spojiti dvije krajine, takoreći. Je li? U svemu, po njemu, postoji u Hrvatskoj još jedna krajina, opasnija od one koju bi htio zaboraviti, a ne može, srce vuče. Ta opasnija je katolička, a ona vuče prema rehabilitaciji NDH, to jest Nezavisne Države Hrvatske. Pet stotina tisuća, ma preko pola milijuna u stvari zabludjelih Hrvata, koji nisu razumjeli da padaju u ralje katoličke krajine. „Pa nije valjda taj intervju objavljen u hrvatskim novinama?“, čudi se Mak. „Je, je“, velim, „ u Novostima ga nisu htjeli objaviti.“

I tako, prolazi ljeto, zanimljivo. Ni s Udbinom još nismo raščistili, to jest kako je automobil sa srbijanskim turistima, i ponešto domaćim, švrljao po udbinskom poligonu, a naši dečki samo gledali. Nisu pucali ni u gume, a mogli su. Nego i dalje gledali kako se automobil udaljuje, pa zvali policiju. Razlog je očit: uvježbavali su sporo kretanje tenkova, za mimohod, pa su sporo reagirali. Nadam se samo da spomenuti automobil sa spomenutim putnicima ne će sudjelovati na mimohodu u Zagrebu. Ako hoće, neka barem nastupa mimo mimohoda, kao samostalni krajinski vod. Inače, policija je dobro postupila, uhvatila provokatore, nakon čega su navodno pušteni, kao svojedobno na Plitvicama. Uostalom, hrvatska je Udbina do Oluje bila isključivo srpska, od sredine Drugoga rata do olujnoga finala u gradu Udbini nije živio ni jedan jedini Hrvat, ako je tko i pokušao, progutao ga mrak. Udbina očišćena, temeljito, rezervirana samo za srpski svet.

Idemo dalje. Pustimo ugodne uspomene i čačkanje po povijesti. Imamo Hrvatsku! Imamo festivale! Imamo čak i Pulski filmski festival, koji je neko vrijeme nakon Oluje i nadalje bio hrvatski, toliko previše hrvatski da su oni kojima je svega previše, utemeljili usporedni filmski festival. Trajalo je to neko vrijeme, a onda se, ove godine osobito – pulski neopazice pretvorio u jugoslavenski, da pokažemo kako je to nekada bilo, kada je i Zločinac rado gledao, te se njemu u čast ovoga ljeta izvikivalo Smrt fašizmu, sloboda narodu, neodređeno kojemu narodu, osim što je bilo jasno da je smrt namijenjen hrvatskom. Da se prikrije opća postjugoslavenska tendencija, prikazan je „Fiume o Morte!“, o divljanju talijanskoga pjesnika u Rijeci, gdje se doista radilo o sirovom fašizmu, ali i o posljedičnom hrvatskom otporu, koji je imao snažan nacionalni predznak, osobito potom u Istri, gdje je hrvatsko svećenstvo imalo veliku ulogu u opiranju odnarođivanju. Riječ je bila o vjekovnoj borbi Hrvata protiv talijanskoga (u nešto daljoj prošlosti mletačkoga) presezanja.

Znači, iako film nisam vidio, neka se nađe. Sljedeći može biti o fojbama, ali to već spada u komunističke metode, pa nije za Pulu. Drugi jedan film izaziva pozornost, naime Mirotvorac. O nesretnom šefu policije, koji bijaše uvjeren, valjda, da s četnicima treba samo porazgovarati i uvjeriti ih da se mirno raziđu. Ne ulazeći u dvojbene analize poznatoga događaja - u Mirotvorcu vjerojatno (ni taj film nisam gledao, kao ni vi), razni hedlovi hendlaju povijest na način što bi bilo da je bilo -ispričat ću vam jednu epizodu iz vremena kada srpska „pobuna“ još nije bila prerasla u oružanu, to jest tek što nije. Ako se sjećate, donijeli smo bili božićni Ustav. Budući da ga četnici nisu dobro proučili, poslao je Franjo Tuđman dvojicu mirotvoraca među zajapurene Srbe u Kusonje, blizu Pakraca. Jedan od njih bio je Milan Kovač, drugi Smiljan Reljić, a pratila ih novinarka iz Bjelovara. I tako oni u Kusonjama kušali objasniti napola pijanim zajapurenima da u Ustavu RH lijepo piše kako su im sva prava zajamčena, kulturna i druga. Oni su neko vrijeme slušali, uglavnom s pivskim bocama i čokanjčetima u rukama, a onda se jedan izdvojio i udario svom snagom novinarku. Našto mu se unio u lice Smiljan Reljić i pozvao ga da izađu iz dvorane, pa se potuku, da vidi je li zajapureni jak samo kada treba tući žene. Onda se umiješali nešto trjezniji džakulinci, stvari se malo „smirile“, mirotvorci izvukli živu glavu, s tim da im je rečeno neka poruče Tuđmanu da oni ne će da pjevaju hrvatske pjesmice.

Tih događaja nema u Puli, ali bi bilo lijepo da mlađi Hrvati saznaju istinu o tome kako su se proveli i provodili mirotvorci, među njima i dr. Šreter, koji je istinski vjerovao u mogućnost mirnoga rješenja, pa su ga mirno i hladnokrvno poslali pod zemlju, što Pupovac navodno nije znao, te i dalje pregovarao s Degoricijom u stilu – ti meni tri srpska doktora, ja tebi Šretera. Tri su doktora živa predana krajinašima, dr. Šreter nije našima do danas, makar mrtav. (Glede Kusonja, vidjeti film 55, po istinitom događaju – u rujnu 1991., znači šest mjeseci nakon opisanih mirotvornih zbivanja – srpski su teroristi, oni isti, pobili u zasjedi dvadesetak Hrvata iz bjelovarske brigade.)

I da završim s Pulom: bio je to nekada, donedavno, festival igranoga filma. Kada je postao mješoviti festival igranog i dokumentarnog, nisam pratio. Usporedo je impregniran postjugoslavenstvom, kako rekoh, ne posve ali u organizaciji i prezentaciji diše s crkotinom, u suglasju s filmskom kritikom, ciljano nekritičkom, kao da se bavi kinologijom. U pozadini svega još je i siromašna, bijedna potpora hrvatskom filmu, tako skromna da filmaši imaju muke sastaviti kraj s krajem da bi s tom crkavicom uopće uspjeli snimiti film, o čemu su u zadnje vrijeme govorili predstavnici dvaju naraštaja. Pa je sve više „manjinskih koprodukcija“, u kojima su Hrvati manjina. I tako postajemo manjinom u Hrvatskoj, čak prije nego što ćemo stvarno postati manjinom, u praskozorje zamjene stanovništva. Jer, još nas ima.

Još postoji čak i hrvatski jezik, pa i zakon o njemu. Nedavnih se dana podignula prašina oko trgovačkih obavijesti na jezicima koji nisu hrvatski, nego hindu ili možda pilipino, to jest standardizirani tagaloški. Uglavnom su svi komentatori ali i političari krivo reagirali, i oduševljeni i zapanjeni, uz časne iznimke. Dakle, nisu spomenuti jezici nepoželjni, ali obavijesti ili reklame njima pisani moraju uvijek biti na drugom mjestu. Na prvom mjestu hrvatski tekst, a ispod njega pilipino i slični, kao prijevod. Jer ako je samo pilipino, onda Hrvati ne znaju što piše, ako je samo hrvatski, ne znaju doseljenici. Hrvatima koji, znači, ne znaju pilipinski ili hindu, može se štošta prodati, recimo ako neki šaljivac na spomenutim jezicima napiše Za dom spremni, tko to znade pročitati? Eto, i zato trebaju dvojezični natpisi. I glede engleskoga, osobito zbog nas koji smo učili engleski s Unrinih paketa (T. Ladan) i slabije naučili. Naime, objašnjenje za mlade: nakon što su razorili gradove uz naše more, te podosta u Slavoniji, saveznici su u drugoj rundi bacali pakete s hranom, uglavnom sir i masnu šunku. U prilog saveznicima treba reći da nisu mitraljirali Hrvate koji su se grupirali oko humanitarne pomoći, kao što sada čine Izraelci u Gazi, gdje se genocid sustavnim ubijanjem nastavlja staljinističkim gladomorom ostataka ostataka živih Palestinaca, a dotle se Trumpov prekrasni Bibi okreće i prema kršćanima u Betlehemu i drugdje. U Betlehemu. I ondje bi ubijao, kao Herod.

Odem ponekad u Sloveniju. Slovenci su riješili problem oko engleskog, za pilipinski ne znam. Obavijest, uputa, natpis prvo su na slovenskom, masnim slovima, a engleski tekst ispod, nešto manji i svjetlijim slovima. Svi zadovoljni, i domaći i stranci. Drže Slovenci do sebe i svoga jezika. Premda su u jednom trenutku u povijesti bili blizu napasti da podlegnu ilirskoj propagandi, a da nije bilo Prešerna koji je usprotivio, tko zna što bi bilo… Ma dobro, vraćam se u Hrvatsku. Prosvjetitelji kažu da bi Indjici, Pakistanci, Filipinci, Nepalci i tako dalje – trebali naučiti hrvatski. Kako se stvari odvijaju, nas sve manje, njih sve više, mislim obratno – da bi Hrvati hitno trebali svladati hindu i pilipinski. Kao što su mlađi već usvojili engleski, pa na maturi nemaju s tim jezikom problema, rješavaju testove odlično i vrlo dobro. Problema, i to sve više, imaju s hrvatskim. Predlažem i zahtijevam da se na maturalnim ispitima iz hrvatskoga može govoriti i pisati na engleskom.

I da završim: vidim da je SOA objavila „javno izvješće“. Više o stanju oko nas nego kod nas, te se mudroslovi o srbijanskom konceptu „srpskoga svijeta,“ kojemu je cilj okupljanje Srba u susjednim državama, osobito u BiH, Crnoj Gori i Kosovu. Hrvatsku se ne spominje, nije susjedna. U Hrvatskoj je problem, kaže SOA, „desni ekstremizam, koji želi ukidanje postojećeg ustavnog poretka“. Valjda SOA zna što mi ne znamo. A da ne ostane na općenitom, govori u izvješću o nečemu zabrinjavajućem, ali i opet općenito: da „postoje pokušaji paravojnog organiziranja, provedbe vojne obuke i nabavke naoružanja“! Ako je točno, onda moramo točno znati tko, što i gdje, jer je riječ o „javnom izvješću“, koje javnosti prešućuje tko, što i gdje, da ja, recimo, ne idem u šetnju šumom s Torom, a netko ga upuca, usput i mene. Ili je riječ o uznemiravanju javnosti, pa se s tim treba pozabaviti. Tko? Pa SOA.

Hrvoje Hitrec