Novi slučaj bjesnoće u Hrvatskoj: Govor Stipe Mesića

Da je netko nekom nesrećom pao u komu prije tridesetak godina, pa se probudio u nedjelju 26. travnja 2009. mislio bi da je duboko spavao samo nekoliko dana. Jer na prvom programu Hrvatskoga radija mogao je čuti govor Stipe Mesića u Jasenovcu, koji se ni po čemu nije razlikovao od sličnih govora u olovnim komunističkim vremenima, u doba hrvatske neslobode. Dan poslije dnevne novine su, kao i u ona vremena, donijela iscrpna izvješća, «Večernji list» čak je tiskao govor u cijelosti, ne nalazeći u njemu ništa čudno – tek je upozorio na osobe na koje je drug Mesić mislio, a nije ih imenovao. «Jutarnji list» je donio naglaske iz govora, a tek je sljedeći dan komentator Butković oprezno opazio da se radilo o lošem i politički nepristojnom govoru, no kolumnu je brzo skrenuo na Sanadera i njegovo plašenje birača komunizmom.

Treba dakle reći, barem na internetskim stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća (koje se doista pretvaraju u novi dnevni list) da se radilo o govoru koji dolazi iz dubine totalitarnoga svjetonazora jedne bjesomučne spodobe koja je do sada neobjašnjenim inženjeringom svojedobno instalirana na položaj predsjednika Republike Hrvatske – na nesreću naše domovine i na sramotu onih politički nezrelih birača koji su podlegli pogromaškoj atmosferi početkom 21. stoljeća. Jedina isprika Mesiću može biti činjenica da ga je nekoliko dana prije ugrizla bijesna mačka koju je navodno spašavao od svoga psa, te je u lijekovima zaustavljenoj inkubaciji izrekao gomilu gluposti i u proljeće 2009. zazivao građanski rat u Hrvatskoj. Što drugo može značiti proglašavanje neprijateljima Hrvate koji se ne mire s pospremanjem pod tepih komunističkih zločina 1945. godine (i poslije, ali i prije), što drugo može značiti proglašavanje jednoga civilizacijskog zahtjeva - 8. neprijateljskom ofenzivom? Što drugo može značiti njegova prijetnja da «to ne će proći», da će se dakle s takvima obračunati?

Da je Stipe tek Stipe, kao što je trebao i ostati zauvijek nakon što je u najdelikatnijem času Domovinskoga rata pokušao izvršiti puč – njegovi bjesomučni krikovi ne bi imali odjeka. Međutim, Stipe Mesić je nominalno predsjednik RH (ne i moj, zaboga) i taj nesretnik ima ovlasti koje su opisane u čak 14 članaka Ustava Republike Hrvatske. Među njima je i članak koji mu daje ovlast nad vojskom, kao vrhovnom zapovjedniku. Ako je ugrožena opstojnost države, vrhovnik zapovjednik može (uz supotpis predsjednika Vlade) narediti uporabu oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje. Iz toga proizlazi da je nakon Stipine dijagnoze o postojanju i očito operativnom djelovanju neprijatelja, jedini izlaz zapovjediti uporabu oružanih snaga. Bez obzira na bijesne mačke, stvar je ozbiljna: hrvatska javnost je obaviještena da je u tijeku Osma neprijateljska ofenziva i sada postavlja logična i zabrinuta pitanja: gdje je neprijatelj, na kojemu području djeluje, kolika mu je brojnost i naoružanje i bliže li se te snage glavnom gradu, hoće li Mesić na bijelom konju ispred Hrvatske vojske, s crvenom zastavom u rukama, stati na branik Pantovčaka i svojih udbaša, te što je najvažnije – hoće li biti izravnog televizijskog prijenosa.

Toliko o oružanim snagama s napomenom da jednostavno nisam mogao odoljeti jer sam se prije devedesete gotovo profesionalno bavio humorom. A sada da vidimo činjenice iz ozbiljne zbilje i tragične prošlosti. Govor je održan u Jasenovcu, gdje je u Drugom svjetskom ratu poubijano (kako se sada tvrdi) oko šezdeset tisuća ljudi. Žrtve su to totalitarnog fašističkog režima koji je instaliran u Hrvatsku uz pomoć talijanskih fašista i njemačkih nacista, ali taj režim ide na dušu i tada postojećim građanskim strankama koje su se zavukle pod stol. Hrvatima su zločini ustaškoga režima dramatično naškodili jer se na sve njih protegnula hipoteka, što je bilo nepravedno i ciljano, da Sava ne bi nikada više potekla uzvodno. Danas, 2009. godine ne postoji u Hrvatskoj nitko pametan koji bi nijekao fašističke zločine, niti postoji organizirana stranka, udruga ili slično, koja bi zločine veličala. Ali ako ne postoji, ne znači da ne bi trebala, ili čak morala postojati u suludim komunističkim glavama koje bez neprijatelja takvoga tipa ne mogu funkcionirati, to više što se lopta prebacila u njihovo dvorište, te ih se sve ozbiljnije pita za njihove zločine, a to ih s pravom nervira.

Treba dakle, smatraju oni i provode zamisao vrlo uspješno, galamiti i bijesno vikati da bi se sakrio strah od mogućiih uhićenja i suđenja za komunističke zločine, treba širiti maglu i nad kostima hrvatskih vojnika i civila razviti antifašističku zastavu kako bi prikrila stvarni, komunistički genocid nad hrvatskim narodom izvršen uglavnom u svibnju i lipnju 1945. Huda Jama u Sloveniji za Mesića nije bio okidač koji bi «predsjednika svih građana» napokon trgnuo iz naslonjača i - makar s golemim zakašnjenjem - stavio na čelo borbe za povijesnu istinu i dostojanstvo komunističkih žrtava. Ne, njemu je stravični nalaz bio okidač za novo buđenje stare svinjske gripe, čiji su simptomi mahniti napadi na one kojima je istina svetinja, koji ne mogu zaboraviti i ne smiju zaboraviti da se ta brahijalna sila stuštila na njihove pretke prije pedesetak godina i da su Titovi ubojice živjeli i mnogi još žive među njima, da možda piju kavu na istoj terasi s nekim starijim čovjekom koji ima na duši tisuće života. «Posljednih tjedana, svjedoci smo pravoga divljanja», kaže Mesić za one koji traže istinu i pravdu. Ti divljaci, primitivci, kako ih naziva, su različite građanske inicijative, udruge ( među njima sve više i HHO istrgnut iz panđa Puhovskog), oduvijek i Hrvatsko kulturno vijeće, sve više lokalnih udruga koje se brinu za odavanje počasti žrtvama komunističkoga režima na svome području, Šeparovićevo Žrtvoslovno društvo, crkveni velikodostojnici, kolumnisti koji nisu posve zaraženi bjesnilom, te većina hrvatskoga naroda – jer gotovo da i nema obitelji u Hrvatskoj i iseljeništvu koja nije izgubila nekoga od svojih članova.

Nisam spomenuo povjesničare jer ih posebno izdvajam kao one koji moraju i više nego do sada otkrivati i prezentirati dokumente, bez obzira što Mesiću i sličnima oni ništa ne će značiti . Dokumenata ima na tone, ima svjedočanstava, samo nema političke volje onih koji ipak nisu Mesić, a oklijevaju ili puštaju balone pa zašute. Nema hrvatskih političara, to je na stvari, nema ih jer su selekcijom izbačeni iz središta odlučivanja, a ta je selekcija godinama provođena unutar hrvatskih stranaka, sugerirana izvana – o čemu imam neposredne dokaze. Tako se Mesić bez pravoga otpora stavio na čelo kolone lažnih antifašista kojima je zadaća da prikriju komunističke zločine.»Za jame se znalo godinama», veli Mesić « ali sada se pred kamerama maše i to baš u ovo vrijeme.» Što je on kao predsjednik države učinio kad se «za jame znalo godinama»? Isto što i sada. I koje je to «baš ovo vrijeme»? Koje to vrijeme nije dobro i nije pravo da se vrati dostojanstvo žrtvama, da se osude zločini i zločinci? Valjda je sada recesija, pa opet nije vrijeme? Dakle jedan očito hereditarno zločinima opterećen čovjek ruga se i opet žrtvama, ruga se Hrvatima i hrvatskoj javnosti. Usput prijeti, što spada u anamnezu, usput mu se priviđaju neprijatelji, usput svjesno ili nesvjesno izaziva građanski rat, što je dovoljno da ga se proglasi nesposobnim za obavljanje funkcije i ne dopusti mu se da mirno završi mandat.

Bez obzira što se radi o govoru očajnika kojemu se pod nogama ruši svijet nekada čvrsto sazdan na temeljima hrvatskih lubanja, taj govor ne može i ne smije biti proglašen samo sramotnim. Taj govor je govor protiv svih vrijednosti hrvatskoga društva, taj govor je zločinački jer mu je svrha opravdati zločine, a onaj tko drži ljestve lopov je kao i onaj koji krade. A Hrvatskoj su ukradene mnoge godine i desetljeća pod komunističkim i srpskim terorom, pod vladavinom zločinca Josipa Broza Tita, i vrijeme je da se ime najljepšeg zagrebačkog trga napokon promijeni, a školskoj djeci kaže istina.. «To je pokušaj povijesnih revizionista da promijene rezultate Drugog svjetskog rata», veli stari komunistički kadar, Mesić, govoreći o pripadnicima Osme neprijateljske ofenzive. I taj zaključak je imbecilan. Drugi svjetski rat je završio kako je završio, i tu se ne može ništa promomijeniti.Ni rezultati toga rata više se ne mogu promijeniti jer su već promijenjeni. Rezultati Drugoga svjetskog rata na ovim našim širinama bili su po onoj «sjaši Kurta da uzjaši Murta», odnosno jedan totalitarni režim je zamijenjen drugim, a taj je novi režim sagrađen na genocidu nad hrvatskim narodom, provođenim u kratko vrijeme od Bleiburga do Križnih putova, od Dravograda do južne Srbije, s najkravavijim postajama u zabačenim ali i urbanim dijelovima Slovenije i Hrvatske. Ti rezultati koji su trebali rezultirati nestankom hrvatske države za vijeke vijekova, promijenjeni su u Domovinskom ratu.

Ali ni poslije za komunističke zločine još nitko nije odgovarao, i moći ćemo mi pričati što hoćemo našim potomcima, a oni će ipak reći: «Pa vi ste bili doista idioti i kukavice ili niste bili posve normalni. Pa kako ste mogli i nakon uspostave samostalne i suverene hrvatske države i dalje uglavnom šutjeti o tom genocidu, zar niste mogli prisiliti te svoje političke prvake da se pokrenu , zar ste zbilja bili toliki kreteni da ste za predsjednika države izabrali toga Mesića koji drži štangu zločincima i još se na vas dere kao na balavce u devetoj godini dvadeset i prvog stoljeća, prijeti vam usred demokratske Hrvatske?» Da, tako će govoriti i bit će potpuno u pravu. Ja ću im, tada vrlo star (ako budem živ) reći na svoj nepodnošljiv način da je Mesić imao vojsku. A kad smo kod oružja, samo jedna ilustracija da se ne radi o smislu za humor. Naime, na prošlom zasjedanju «Kruga za Trg» u Zagrebu (koji definitivno mora ove godine okupiti mnogo više ljudi,premda ih nije bilo malo ni prošlih godina ) hodalo je nas nekoiliko tisuća oko zgrade HNK, a kada smo se našli preko puta Muzeja za umjetnost i obrt gdje je galamila šačica Pusićevih otpadaka - naišli smo na kordon policije s dugim cijevima. Kao dragovoljac Domovinskog rata koji je imao tek kineski kalašnjikov ( vratio sam ga poslije bez nostalgije), procijenio sam da se radi i izvrsnim automatskim puškama.

No nije to poanta: tako oboružani policajci bili su okrenuti prema nama, a ne prema «antifašistima». Policajac prema kojemu sam dignuo pogled imao je bezizražajno lice ( i dalje tako, moj Karamarko?). Taj policajac bi vjerojatno pucao da mu je bilo zapovijeđeno, a bilo bi da se našao kakav provokator. No nije. Taj policajac bi u normalnim okolnostima trebao biti na drugom mjestu: u brdovitim dijelovima Zagreba, gdje se (ne) skrivaju komunistički zločinci, trebao je pomagati pri njihovu uhićenju. Akcija se može nazvati kodnim imenom «Bleiburg». A Mesić neka «na vikendici» (kako sam pročitao u vrlo pismenim našim novinama ) lovi pse i mačke. On je samo dijete jednoga neljudskog režima i svjetonazora koji je donio toliko zla hrvatskome narodu, glas sablasti iz krvavoga bunara prešućene naše povijesti.

Hrvoje Hitrec